|
Pogledaj mycity.rs/Knjizevnost/Knjiga-mog-detinjstva.html. Tu je Sorelag 20.IX 2008. u 23:09 napisala: «Valentin Katajev. Zanimljivo je da su se mnogi setili Sjenkjeviča "Kroz pustinju i prašumu", ja sam tu knjigu čitala kao odrasla i mnogo mi se dopala. "Kon Tiki" je, čini mi se, bio predviđen kao školska lektira iako to uopšte nije knjiga za decu, mada je uzbudljiva (mi smo morali da je čitamo na studijama zbog Hejerdalove teorije o naseljavanju Polinezije i mogućim vezama između Južnog Pacifika i andskih civilizacija Amerike). Knjige Luisa Kerola i satire Džonatana Svifta, takođe, teško da mogu biti dečja literatura. "Guliverova putovanja" su još uvek enigma za mene, kao i "Robinson Kruso"».
Možda ti Sorelag pomogne oko problema povezivanja južnog Pacifika i srednjeameričkih civilizacija, odnosno utvrđivanja porekla ''bledolikosti'' Kecalkoatla, a to je ono o čemu sam ranije nešto pisao.
______________________________________
Uspeo sam pronaći carstvolokvanja.com/knjige/Misterije_Ne.....jiga.3.pdf («MISTERIJE, NEOBJAŠNJIVI FENOMENI [knjiga treća]»). Tu je, između ostalog, i jedan tekst sa naslovom «Izgubljene zemlje». Ovaj tekst mi se učinio različit od gomile gluposti napisanih o Atlantidi. Različit je jer prikazuje kraći istorijat istraživanja i pisanja o fiktivnom kontinentu i u sebi sadrži dovoljnu dozu racionalnosti. Podebljane reči sam ja istakao.
«IZGUBLJENE ZEMLJE
Naučnici se već dugo spore o mitovima i legendama prema kojima je u davnoj prošlosti bilo tajanstvenih visokociviliziranih kontinenata koji su propali zbog prirodnih katastrofa. Legenda o bajoslovno bogatoj Atlantidi sigurno je najpoznatija, Legendu o Atlantidi svi smo čuli već mali milijun puta, ali uz nju postoje i naučna istraživanja o drugim sličnim mjestima i kontinentima, što je s njima ? Pitam se jesu li kao priču o Atlantidi, svi čuli i za kontinente koji su se zvali Mu, Lemurija ili Atlandija ?
LEMURIJA, IZGUBLJENA ZEMLJA LEMURA…
S više od 20 različitih vrsta, lemuri su skupina primitivnih primata koji žive samo na Madagaskaru i nekoliko okolnih otoka. Njihovi su najbliži rođaci galagi i prstaši koji žive u tropskoj Africi, te lorisi na Indijskom potkontinentu i jugoistočnoj Aziji, a svi zajedno spadaju u polumajmune. Pitanje koje si ne postavlja svatko ali zato to čine mnogi zoolozi jest, ali kako objasniti ovu neobičnu i neujednačenu zoogeografsku raspodjelu !? Tokom 1860-ih godina zoolozi su spremno prihvatili Darwinova načela evolucije i bili skloni vjerovati da su Afrika, Madagaskar, Indija i jugoistočna Azija bile povezane kontinentom koji se nalazio u Indijskom oceanu i na kojemu su obitavali polumajmuni. To romantično viđenje je nastalo jer su naučnici zaključili da bez tog mosta maleni lemuri ne bi mogli svladati morsku površinu koja se nalazila izme u ta dva kontinenta. Naravno nakon toga smatrali su da je taj kontinent poslije potonuo, te su tako polumajmuni ostali izdvojeni na svojim današnjim obivalištima. Engleski zoolog Philip L. Sclater nadjenuo je tom hipotetskom "izgubljeni kontinentu" naziv Lemurija. Daljnje naučno zanimanje se razvilo 1870-ih, kad je njemački naučnik Ernst Haeckel tvrdio da je Lemurija bila izvorište ljudske vrste. Danas znamo da je uzrok nejednake raspodjele polumajmuna razdvajanje kontinenata, da su Afrika i Indija nekoć bile cjelina i da su se postepeno prije mnogo milijuna godina razdvojile u ono što danas gledamo na zemljopisnoj karti. Tako da je ponavljanje teorije o potonulom kontinentu u ovom trenutku suvišno. Zanimljivo je to da prije nego što je otkriveno razdvajanje kontinenata, nekoliko je poznatih okultista prihvatilo Haeckelov stav o Lemuriji kao kolijevci čovječanstva i razvilo svoje jedinstvene i možda pretjerano alternativne teorije o razvoju ljudske vrste.
TEORIJE O KOLIJEVCI ŽIVOTA
Jedna od najpoznatijih teorija koje su nastale o Lemuriji je manje – više bizarna teorija gospođe Helene P. Blavatsky, osnivateljice Teozofskog društva. Gospođa Blavatsky tvrdi da je bila u psihičkoj vezi s eteričnim bićima koja su joj otkrila pravu povijest ljudske vrste koja je zaista započela na Lemuriji. Prema Blavatskoj, Lemuriani su treća od sedam osnovnih rasa (od kojih svaka prolazi kroz sedam stadija podrasa) koje su nastanjivale zemlju; a današnje je čovječanstvo peta rasa. Lemurijani su isprva bili groteskna bića koja su sličila majmunima, sa tri oka i hemafroditskim načinom razmnožavanja jajima. Evoluirali su u naprednije podrase od kojih su neke otišle na Atlantidu i postala osnovna rasa. Kraj njene teorije govori kako je Lemurija uništena strašnim vulkanskim eksplozijama, a Atlantida poslije crnom magijom. Gospođa Blavatsky umrla je 1891. ali su njezini sljedbenici otkrivali daljnje fantastične pojedinosti, te je tako 22. Maja, 1932. godine, "Los Angeles Times Star" objavio članak reportera Edwarda Lansera koji je tvrdio da je vidio naseobinu Lemurijana koji žive u zabiti na padinama Mount Shasta u Kaliforniji. Ironično je to što u stvarnosti Lemurija nije nikad bila ništa do pogrešne pretpostavke nekih zoologa iz devetnaestog stoljeća, ali je danas njezino ime poznatije od imena nekih stvarnih drevnih zemalja.
MUU – ATLANTIDA JUŽNOG PACIFIKA
Još jedna legenda. Još jedna teorija. Uvodne riječi knjige Jamesa Churchwalda Izgubljeni kontinent ukratko pripremaju teren za ono što će slijediti; "Edenski vrt nije se nalazio u Aziji, nego na potonulom kontinentu u Tihom oceanu. Biblijska povijest stvaranja, ne potječe od naroda s Nila ili iz doline Eufrata, nego s kontinenta Mua, kolijevke čovječanstva koji je danas potonuo u moru." Eto, tim riječima pukovnik i istraživač James Churchward započinje svoju knjigu The Lost Continent, koja je objavljena 1926. Veliki broj etnologa i geografa sudjelovao je u nastanku toga djela podupirući Churchwardovu tvrdnju. Prema njima kontinent je imao oko 64 milijuna stanovnika prije nego što je potonuo u oceanu. S ukupnom površinom od oko 176 milijuna četvornih kilometara, beskrajno velik Tihi ocean ima više prostora za potonuli kontinent od mnogo manjega Atlanskog oceana, za kojega se drži da na svom dnu skriva nestalu Atlantidu. Međutim, te su tvrdnje, najblaže rečeno, malo klimave. Već spomenuta, najpodrobnija dokumentacija o toj zemlji potekla je upravo iz pera (a da ne spominjemo maštu) bengalskog kopljanika, pukovnika Jamesa Churchwarda. Napisao je četri knjige o Muu, većinu krajem 1800-tih, koje nisu tiskane sve do 1926. pod naslovom The Lost Continet – Mu.
MOĆNI KONTINENT
Churchwald je tvrdio da mu je svećenik iz hinduskog hrama u Indiji (ili Tibetu, što se svako toliko mijenja u ostalim Churchwardovim knjigama !), pokazao četiri svete kamene ploče na kojima je bilo uklesano tajanstveno, dotad nepoznato pismo – Naacal, jezik kontinenta Mu. Intenzivno je proučavao pismo sve dok nije otkrio njegovo značenje i dešifrirao ga, te je tako saznao da je Mu nekoć bio moćan kontinent na kojem je prije 50 milijuna godina nastala ljudska vrsta. Možemo usporediti usput njegov podatak sa paleontološkim dokazima da čovjek postoji tek 4 milijuna godina. Mu se prostirao od Marijanskog otočja i Havaja 9600 km na jug, prema otočju Fidži, Tonga, Tahiti i Uskršnjem otoku, tvoreći tako polinezijski paralelogram. Nastanjen visokorazvijenom civilizacijom od 64 milijuna stanovnika (postojalo je oko 10 rasa, od kojih je arijevska bila dominantna), Mu je bio idilično carstvo kojime vlada kralj Ra Mu. Kontinent su navodno prekrivale sočne livade i plodna polja. Postojalo je miroljubiv životinjski svijet, od kolibrića do slonova. I ni jedna životinja nije bila opaka. Stanovnici Mua, uglađeni i mudri ljudi na kraju su se raselili po cijelom svijetu, potičući razvoj svih ostalih civilizacija. Me utim prije nekih 12.000 godina, zajedničko kataklizmičko djelovanje potresa, vulkanskih erupcija i plimnih valova uništilo je ovaj veliki kontinent koji je potonuo na dno Tihog oceana. Ista je sudbina tisuću godina kasnije, zadesila njegovu koloniju na Atlanskom oceanu, Atlantidu. I tako, danas sve što je ostalo od kontinenta Mu su raštrkani polinezijski otoci u južnom Pacifiku. Međutim, skeptici su ubrzo izložili mnoge povijesne netočnosti i anakronizme kojima su obasuli Churchwaldove knjige. One koji su voljni vjerovati u ovu teoriju, obeshrabruje to što niti jedan istraživač osim Churchwalda, nije nikad vidio Naacalploče. A Churchwald nikad nije točno odredio hram u kojem se navodno čuvaju.
MU I DALJE LEGENDA
Nažalost, jednako su tako nevjerodostojne tvrdnje drugog zagovaratelja teorije o postojanju Muua, Francuskog liječnika iz devetnaestog stoljeća, Augustusa Le Plongeona. Augustus je bio prvi koji je iskopao ruševine Maya na meksičkom poluotoku Yucatan. Pokušao je prevesti Troano Codex, jednu od samo tri preostale knjige Maya koju nije uništio kršćanski zelot Diego de Landa, španjolski biskup na Yucatanu. Prijevod je bio fascinantan, ali potpuno izmišljena povijest Mua, koja se temeljila na prijašnjem notorno netočnom prijevodu francuskog učenjaka Charles-Etienna Brasseura. Danas mnogi naučnici odbacuju Mu kao lakrdiju, ali tko ih zbog toga može okrivljavati ? Godine 1959. pojavilo se izvješće u kojem se tvrdilo da je jedan arheolog u Meksiku pronašao dokumente koje je tamo davno prije ostavio svećenik s Mua. Međutim, vjerodostojnost tog izvješća ozbiljno je poljuljana kad je otkriveno da je ime arheologa, Reesdona Hurdlopa zapravo anagram Rudolpha Rednosea.
ATLANDIJA – DRUGA ATLANTIDA
Tajanstvena knjiga Oera Linda navodna je kronika povijesti sjevernog kontinenta imenom Atlandija, potpuno različitog od Atlantide, ali jednako izgubljenog. Smještena uz nizozemsku frizijsku obalu, ta je idilična zemlja imala suptropsku klimu i ljude koju su dobro i lijepo živjeli sve do 2193. pr.Kr., kad je velika katastrofa uništila otok i većinu stanovnika. Oni koji su preživjeli otputovali su drugdje i utemeljili neke od svjetski najpoznatijih civilizacija, uključujući staroegipatsku, grčku i indijsku. Ako svi ti podaci nisu dovoljno radikalni, ima još radikalnijih, primjerice podrijetlo njihove civilizacije kao ogranka civilizacije Atlantide koja je uništena nekoliko milenija prije, frizijski junaci kao izvorni modeli za norveška božanstva, posjet grčkog junaka Odiseja, razvijeni numerički znakovi ne arapskog, već starofrizijskog podrijetla i korištenje Britanije kao kaznene kolonije ! Ako je njezin sadržaj doista istinit, Oera Linda bi zahtijevala od povjesničara da ponovno razmotre veliki dio ljudske povijesti. Što dakle znamo o podrijetlu i povijesti ovog revolucionarnog dokumenta ?
OERA LINDA, PODRIJETLO RUKOPISA
Prvi je put privukao pažnju suvremene javnosti 1848. kad je frizijski antikvar Cornelius Over de Linden (T.J. Oera Linda) pokazao rukopis dr. E.Verwijsu, Pokrajinske knjižnice Leeuwardenu u Friziji. Rukopis je napisan na mekanom papiru crnom tintom koja ne sadrži željezo i navodno je prekopiran 1256, otkad se nalazi u obitelji Oera Linda. Verwijs je želio da se knjiga objavi ali kad se obratio frizijkom društvu da sponzorira taj pothvat, bio je odbijen, a rad je nazvan krivotvorinom. Godine 1876. znameniti i poštovani londonski izdavač Trubner & Co. izdao je knjigu s originalnim frizijskim pismom i engleskom verzijom Williama R.Sandbacha (s frizijskog na njemački preveo ju je dr. J. O. Ottema, a s njemačkog na engleski Sandbach). Moglo se i očekivati da će povijesničari biti jednoglasni u mišljenju i proglasiti rukopis krivotvorinom. Razlikovali su se samo u mišljenju o tome tko je počinitelj, Cornelius Oera Linda, Verwijs ili obojica zajedno. I tu bi njezina povijest završila, nepoznata, brzo objavljenja pa još jednom zaboravljena, ali ne i za Roberta J. Scruttona koji je ponovno pobudio zanimanje javnosti knjigama Druga Atlantida i Tajne izgubljene Atlandije. Ipak, postojanje Atlandije i putovanje njezinih preživjelih stanovnika još uvijek nisu naišli na službeno prihvaćanje, iako se pojavio rijedak glas potpore u djelu Colina i Damona Wilsona Nerješene tajne : prošle i sadašnje. Pa ipak, koga to iznenađuje ? Svaki rad koji izokrene bilo koje tradicionalno ljudsko shvaćanje ljudskog napretka, koji nudi potpuno drukčiju povijest svijeta i koji ima nedovoljnu potporu za priznanje, teško da će akademska zajednica prihvatiti s oduševljenjem. Čak su i pristalice osebujne, ali iscrpno istražene povijesti čovječanstva izložene u knjizi Svijet u sukobu i drugim djelima Immanuela Velikovskog, vrlo sumnjičavi što se tiče autentičnosti knjige, a barem se od njih očekivalo malo simpatije za djelo koje stavlja na kušnju ortodoksna uvjerenja. Što se tiče sveukupno legendi o nestalim kontinentima one se tretiraju upravo isto kao i djelo o Atlandiji, ali samo zato što svi ne vjeruju u takve teorije, iako su neke od njih zaista ponekad i sulude, ne znači da u njima nema možda neke istine».
|
