|
Dezerteri
I tako, dani su prolazili...
Prilično me je iznenadilo kada je komandir čete, oniži debeljuškasti brkajlija dobroćudnog izraza lica – jednostavno nestao. Kazivali su da je sa porodicom otišao u Beograd, bez pozdrava, oproštaja ili nečeg sličnog. Samo se jednog jutra nije pojavio na svojoj dužnosti.
Upoznao sam i ljude koji su u Srbiju odlazili i vraćali se. Vjerujem da su i jedni i drugi imali svoje razloge, i oni koji su odlučili da dezertiraju i oni kojima to nije bila namjera.
Da sam tih dana uspio da pobjegnem (bez obzira kako to kukavički zvuči), ni sam ne znam kako bih sebe predstavio nekome koga tek upoznajem.
Ne vjerujem da bih pronašao najbolje riječi da opišem rat. Čini mi se da ih ni danas nemam i da je sve bilo žestoka avantura koja se odigravala po nečijem scenariju. Nas obične ratnike niko nije pitao za uloge, mišljenja...
Kad malo bolje razmislim, na obje strane bio sam obična brojka, statistički pokazatelj, bezimeni čovjek koji je samo dobio rekvizite - oružje i čiji zadatak je da zapuca kada stigne naredba.
U ratu nema „javnih rasprava“, procjenjivanja da li je neka ofanziva poželjna ili nije. Mogao sam voljeti cijeli svijet, biti produhovljeni kosmopolita, ljevičar, filozof ili bilo što, najviše sam „vrijedio“ dok sam stajao u rovu s puškom na gotovs.
Začudo, u tim žestokim bitkama, bilo da se radi o odbrani ili napadu, prijateljstva se brzo učvršćuju. Vrlo lako, rekao bih: neprirodno lako, zajedničku riječ nađu srednjoškolski profesor, obični rudar ili bilo koja druga profesija. Upućeni su jedni na druge i gomila prijetnji i strahova ih jednostavno zbližava.
Dužnost komandira čete preuzeo je jedan od starijih policajaca koji su me svojevremeno ispitivali u bivšoj zgradi ilidžanskog Komiteta. Došao je pun samopuzdanja kao dobar orator i činilo se izvježban borac.
Imao je hendikep, na jednoj šaci nedostajala su mu dva prsta, mali i domali. Čovjek je bio vedrog duha, energičan i imao je običaj da diže tri prsta upravo onom šakom na kojoj su mu nedostajali prsti.
Dok je ispraćao dio jedinice na Nišićku visoravan, držao je podignutu ruku i na taj način pozdravljao vojnike koji su mu odmahivali iz prikolice vojnog kamiona.
Poslije nekoliko mjeseci i on je dezertirao za Beograd. Komandiri vodova ali i obični vojnici simulirali su, nakon toga, njegovo mahanje, mada mi je ono groteskno izgledalo i prije nego što je otišao.
Svejedno, siguran sam da je taj čovjek imao odličnu „priču“ za nove prijatelje i da se dobro snašao u novom biznisu, mada mu ni vojni nije loše išao.
Obični je trač da je u Srbiju odnio torbu punu neuramljenih Vilerovih goblena, koje je navodno brižljivo sakupljao. Rekoh, to je samo obični trač i podsjeća me na priču kako sam ja bio na nekom TV spotu, u vrijeme dok sam bio u Sarajevu.
Neko je vjerovatno krao goblene i preprodavao ih, ali ne želim da povjerujem da je to radio čovjek (čije ime nisam pomenuo) i koji je za vrijeme svog komandovanja četom, od „šuplje“ ilidžanske linije – napravio gotovo bastion.
Lično je naredio i lično kopao rovove, pravio utvrde i bio komandir kakvog bi poželjela svaka vojska.
Kada je komandu četom preuzeo jedan Ilidžanac, smiren i povučen, čini mi se bivši trgovac, došlo je mojih pet minuta.
Saopšteno mi je da ću dozvolu za putovanje dobiti za dvadesetak dana.
Dozvola
U tih dvadesetak dana, pojačao sam razgovore sa Slavicom i još upornije pokušavao da osvojim čeljade koje mi se dopadalo.
Međutim, redovno me ostavljala na „leru“ i preostalo mi je samo da se pitam koje „svjetlo“ će da upali poslije žutog: crveno ili zeleno?
Niti sam dobio energično „ne,“ niti sam čuo „da.“ I priznajem da me to pomalo razdraživalo.
Komandir je pretpostavio da možda i neću da se vratim iz Modriče do koje se dolazilo zaobilaznim putevima preko Pala, Romanije, Zvornika, Bijeljine, Brčkog i Šamca.
Izdavanje odobrenja za putovanje razvuklo se sve do 2. decembra 1994. godine.
Nekoliko dana pred odlazak, u prisustvu Slavice, jedan od ilidžanskih radio-amatera zamolio me je da posjetim njegovu koleginicu u Modriči, takođe radio-amaterku i da joj ponesem čokoladu.
Izdiktirao mi je njeno ime i prezime, broj telefona ali i oznaku (kombinaciju slova i brojeva) koju koriste samo oni, radio-amateri.
I da, zamolio me je da preko nje pošaljem poruku o tome da li ću se vratiti na Ilidžu, šifrovanu, naravno.
Sretan što ću upoznati nekog novog, u novom gradu u koji sam naumio, ponesem tu ceduljicu i drugog decembra krenem na dugo iščekivani put. Dozvola je važila od 2. do 8. decembra 1994. godine.
Poslije toliko vremena, napokon sam doživio da vidim roditelje i ostalu rodbinu. Obradovali su se do beskraja, bilo je i suza, zagrljaja i puno, puno emocija.
Tada sam saznao za detalje o smrti mojih prijatelja i rodbine. Jedna tetka je ubijena na kućnom pragu svoje kuće, jedan stariji stric nije uspio da se izvuče iz napadnutog sela. Nekoliko rođaka je izginulo te 1992. godine u selu Želeće kod Žepča.
Dvojica mojih drugova su ubijeni u dvorištu kuće i mnogi su ekshumirani tek nekoliko godina poslije rata.
Svi oni imaju ime i prezime i za mene nisu obične statističke cifre.
Ubijeni su dok su predavali oružje jednoj jedinici Hrvatskog vijeća obrane, a povod za bitku je navodno bio kada je neki od uplašenih stanovnika sela počeo da puca po vojnicima HVO-a. Jednog je ubio, a onda su ostali krenuli u osvetu.
Većina kuća je popaljena. Većina stanovnika je uspjela preko brda da se izvuče i stigne u Vozuću kod Zavidovića koju je kontrolisala VRS.
Ubijen je čak i Veljko Blagojević, jedan od bivših zatvorenika nacističkih logora u II Svjetskom ratu. Iako je bio u dubokoj starosti, nepokretan i u invalidskim kolicima, stradao je u ratu kojem se nije nadao.
Sve to se dešavalo u oktobru 1992. godine, a samo godinu dana kasnije HVO iz Žepča je bio u prijateljskoj koaliciji sa VRS, pa su čak i srpski tenkovi upućeni na žepačko ratište.
To je samo jedna od mnogobrojnih ironija ratnih dešavanja. Vojnike HVO-a kasnije su liječili srpski ljekari, a vojnici VRS iz Doboja su odlazili na ratište u Žepče.
Kako bilo, sa dozvolom u džepu, stigao sam u novo odredište.
Dok se autobus uspinjao uz Trebević, nakon „uvodne priče“, pitam djevojku koja je sjedila do mene: „Šta misliš da se ovaj autobus prevrne?“
Bio je to nezgrapan pokušaj udvaranja, šta li.
Ona se okrene, pogleda me hladno i iz „naftalina“ izvuče narodnu poslovicu koju do tada nisam čuo:
- „Ni u gori, o zlu ne govori“ – nakon čega sam zanijemio.
|
