|
Poslao: 21 Jul 2008 14:52
|
|
Priča je svakako zanimljiva, ali podaci o stvarnim događajima koji se iznose kroz pripovjedanje su djelimično netočni a djelimice uopće ne odgovaraju istini. Govorim o sukobu mještana Želeće sa žepačkim HVO-om. Trebalo je ipak spomenuti rušenje mosta od strane mještana Želeće iako su prije toga izrazili lojalnost vlastima u Žepču, koje su im garantirale sigurnost te svakodnevno slali patrole vojne policije HVO-e, "da zaštite stanovnike od muslimana" kako su to sami želećani tražili. Poslije rušenja mosta, je patrola koja je otišla da vidi o čemu se radi, mučki ubijena iz zasjede od strane mještana Želeće. U policijskoj akciji koja je uslijedila kao protiv odgovor, su od strane postrojbi koje su u tom učestvovale neosporno počinjeni neki zločini te se protiv pojedinaca vodi postupak pred sudom BiH.
|
|
|
|
|
Poslao: 21 Jul 2008 17:14
|
|
@lovac2
Baš sam namjeravao u slijedecem postu da prepričam rušenje mosta. Istine radi, potpuno je tačno ovo što lovac2 govori, bez obzira kako to nekima zvučalo.
Strpljenja molim...
|
|
|
Poslao: 21 Jul 2008 19:28
|
|
Priča o mom selu
Selo čudnog imena: Želeće, mjesto je moga djetinjstva. Geografski i teritorijalno, pripada malenoj opštini Žepče. Rijeka Bosna krivuda pored sela koje je izniklo na njenoj desnoj obali.
Dva željeznička i jedan most na magistralnom putu Šamac – Sarajevo izgrađeni su upravo u Želeći, na rijeci Bosni.
Politička i ratna dešavanja imala su itekakvog odraza a vrijeme euforije i „nacionalnog osvješćavanja“ nije mimoišlo ni moje zemljake, kao što nije zaobišlo ni komšije.
U oktobru ili posljednjih dana septembra 1992, godine jedan od tri mosta je porušen u snažnoj detonaciji koja je odjeknula.
Nisam bio na licu mjesta i nisam kompetentan da kazujem ko je to uradio ali čini mi se da niko nije demantovao da je to poteklo upravo od ljudi iz moga sela.
Dakle, sa velikom vjerovatnoćom može se reći da su Srbi porušili most i tačno je da je ekipa Hrvatskog vijeća obrane došla na lice mjesta da provjeri o čemu se radi.
Tačno je i to da prvi pucanj nisu ispalili Hrvati i da su prve žrtve bili upravo oni.
Nedužni mladići hrvatske nacionalnosti poginuli su od ispaljenih metaka, i može se reći da je to bilo iz zasjede. To je surova istina i nemam nikakvog razloga da je krijem.
Ne usuđujem se da pričam o patnji i bolu koje su proživjele majke ubijenih hrvatskih mladića. Njihovo stradanje je užasno i nema tog ideološkog ili vojničkog cilja koji može opravdati smrt nedužnog regruta.
Tačno je i to da je osveta bila strašna i ubojita, jer su u selu meta napada postali nemoćni starci, djeca i oni koji nikada nisu nosili pušku, poput starijih žena koje su ubijene.
Poslije tog snažnog udara i spaljivanja sela, neki su zarobljeni i kasnije su razmijenjeni kao ratni zarobljenici.
Još jedna od ironije rata je i ta da su nakon stradanja, Srbi koji su bježali iz sela prešli teritoriju koju su kontrolisali vojnici HVO-a i ovi su ih pustili da neometano izađu.
Na jednoj strani u jednom danu vodio se strašan rat, praćen krvlju i vriscima da bi se nakon nekog vremena sve stišalo, poput iznenadne oluje.
Neosporna je činjenica da su Srbi i Hrvati godinu dana kasnije bili vojni saveznici ali se o tome nerado priča.
U ovoj priči o mom selu htio sam da pokažem besmisao ratovanja, jer se danas u Želeću naseljevaju Muslimani-Bošnjaci koji žive sa desetak porodica srpske nacionalnosti, koji su se nakon rata vratili.
Tek prije nekoliko godina, majka mob školskog druga Novice Blagojevića izgubila je i posljednju nadu da će ponovo vidjeti sina.
Još niko joj nije ispričao da je njegovo tijelo razmijenjeno bez glave i da je stradao u prvim danima rata, u glupom okršaju koji nije bio isplaniran.
Novica je volio fudbal, automobile, muziku, druženja. Smio bih se usuditi reći da je najviše prijatelja imao među Hrvatima.
U tom ludom vremenu poneko je možda mogao i pronaći razloge za vojne „poduhvate“ tipa poruši i osvoji. U ovom vremenu nema opravdanja optuživati cijelu naciju, grad ili selo za zlodjela koja su počinjena u ratnom sukobu.
Ovo sam ispričao istine radi ali se odmah vraćam sa nastavkom priče o mom odlasku sa Ilidže, putovanju koje me odvelo u nezapamćenu avanturu, kakva se više neće ponoviti.
I ni sam ne znam da li da se radujem ili da tugujem zbog onog što me snašlo? A počelo je ovako...
|
|
|
Poslao: 21 Jul 2008 22:26
|
|
Osvrt
Prilično je nezahvalno pisati o događajima u kojima nisam neposredno učestovao. Priča o pomenutom selu prirodno se nametnula i nisam mogao da je zaobiđem. Tamo sam rođen i ostale su neke trajne veze koje ni rat nije pokidao.
Tek sada vidim koliko je teško, nezahvalno, pa možda i neumjesno pisati u ovakvoj formi o događajima čiji učesnik nisam bio.
Ovaj blog je retrospektiva doživljaja i fakata koji su ispisani u mojoj ratnoj priči, pa ću se ubuduće toga strogo pridržavati.
Jednostavno, smatrao sam svojom obavezom da makar i fragmentarno zabilježim stradanje Želeće, jer ta tema nije medijski „eksploatisana“, ni u ratu ni poslije njega.
To je samo dokaz da će neke istine biti zauvijek zaboravljene. Vjerujem da skoro svako selo ili zaselak u Bosni ima svoju priču; samim tim, ne želim da nipodaštavam niti da umanjujem patnju drugih ljudi i sredina.
Dokaz da istina sporo prodire i da ponekad ostane nezabilježena jeste i moja analiza napisanog.
Neke stvari sam morao da prećutim, izbjegavam da koristim imena mnogih učesnika i uočavam koliko toga sam samo uzgred pomenuo a verovatno zaslužuje detaljniju obradu...
|
|
|
Poslao: 21 Jul 2008 23:50
|
|
Dio II
Radio-amaterka
Dakako da sam bio zadovoljan kada sam stigao u Modriču. Bio sam na odmoru, dozvola za kretanje bila je u džepu i prvi put od početka rata kao da sam odahnuo.
Rat se i ovdje primjećivao, ali u poređenju sa strahotama koje sam doživio, to mi je ličilo na pristojan godišnji odmor. Susreo sam mnogo poznanika, bivših prijatelja i rođaka, i sa svima, makar nakratko, popričao.
Odlučio sam da potražim radio-amaterku, koju ćemo zvati Zorica. Čim sam je nazvao, obradovala se pozivu i isto veče me je pozvala u goste u Klub radio-amatera. Kupio sam čokoladu, ispunivši tako obećanje koje sam dao njenom kolegi na Ilidži, i krenuo na sastanak.
Da vjerujem u teorije zavjere, pomislio bih da mi je klopka bila namještena od samog polaska sa Ilidže, ali – nije. Radio-amaterka je bila moja generacija, mršava djevojka živahnih zelenkastih očiju i izrazito vedrog duha. U glavi je imala čitavu enciklopediju viceva i bilo je nečeg pretjeranog u njenoj sklonosti da ih prepričava.
Isporučim joj čokoladu i ona predloži da me upozna sa svojim prijateljem Muslimanom u Vojsci Republike Srpske. E, tu se malo iznenadim, zainteresujem i gotovo nestrpljivo odemo u goste. Upoznam mladića, kojem u ovoj priči dodjeljujem ime Mustafa Mustafić, i tako počne zaista veselo cjelovečernje druženje.
Mustafa je bio oženjen, supruga je tek trebalo da se porodi i veče je promicalo uz njihove opaske:
- Ti i Zorica ste jedno za drugo. Baš ste par.
Nisam se nećkao, naravno, i baš te večeri počela je moja ratna ljubavna veza sa Zoricom.
Hm, da me neko sada pita: kako je bilo, rekao bih – lijepo. Daleko od toga da sam bio zaljubljen, daleko od svake pomisli na brak, ali postojala je nekakva čarolija ili sam to samo umislio.
Mustafić je pričao o jugoslovenstvu, o tome kako je završio oficirsku akademiju i svojim ratnim doživljajima. Zorica je žalila za vremenima mira, i na tu priču sam jednostavno „pao.“ I ja sam otvorio dušu i prepričavao svoje doživljaje, pa su sati prolazili nevjerovatnom brzinom.
Nastavili smo i sutradan. Na stolu se našlo i poneko piće, hrane je bilo dovoljno, a ponekad bismo zaigrali i koju partiju remija.
Učlanio sam se u gradsku biblioteku da bih pronašao knjige autora koji su bili na crnim listama i uzeo knjigu „Hitlerovi špijuni“, koju i danas smatram velikim djelom.
Od njih nisam krio ni kada sam u pravom smislu izvršio svojevrsan falsifikat. Kako je u dozvoli hemijskom olovkom pisalo da važi od 2. do 8. decembra, prepravio sam dvojku u osmicu, a ispred druge osmice dodao jedinicu. Sada sam imao odobrenje koje je važilo od 8. do 18. decembra.
Moja djevojka, radio-amaterka razgovarala je i sa svojim kolegom na Ilidži. Zamolio me je da šifrovano odgovorim, pa sam to i učinio. Rekao sam mu slijedeće:
- Prenesi Slavici da od vegetalnog keca zavisi da li će paket biti vraćen.
„Paket“ sam bio ja, drugim riječima, od moje simpatije na Ilidži zavisilo je da li ću se vratiti. Nisam još poslao konačan odgovor i Slavica je to odlično shvatala. Očekivao sam da se moja simpatija koja je ostala nedorečena sama javi, a možda je to samo bio izgovor da produžim odmor bez ratovanja.
Sate sam provodio pored radio-amaterke koja je vješto baratala uređajem i sve ostvarene veze evidentirala u debelu svesku. Nesretni i izmučeni ljudi dolazili su da porazgovaraju sa rodbinom koja je ostala na suprotnim stranama i uvijek su donosili poklone, a ponekad i novac.
Svejedno, nastavio sam druženje sa Zoricom, uglavnom kod Mustafe Mustafića, i imao priliku da upoznam i njene roditelje. Nemam nikakve proročanske sposobnosti, ali postojalo je nešto u toj djevojci ili u vezi s njom što je u meni izazivalo oprez, ne baš veliki, ali ipak oprez. Da li je to bila gomila naučenih viceva, frizura koja je bila nesrazmjerna veličini glave (ups), pretjerana ljubaznost ili nešto sasvim deseto, ni sam ne znam.
Dani su prebrzo prolazili i došlo je vrijeme da ponovo prepravljam datume na dozvoli. Nisam mislio da varam državu, niti sam imao grižu savjesti. Činilo mi se da sam pozajmio rukopis nekog vojnog činovnika kome i nije važno koliko dugo će potrajati moj odmor. Još sam vjerovao da je taj odmor zaslužen.
Ubrzo je prva osmica sa dozvole laganim potezima dobila novog keca, a kec ispred druge osmice postao je dvojka. Stari dokument se dobro držao. Sada je njegov rok važenja znatno pomjeren. Važio je od 18. do 28. decembra 1994. godine.
Kontrole su bile česte, čak i na ulici. Jednom me kontrolisao policajac sa vojničkim šljemom na glavi. Padala je dosadna kiša. Pokažem mu dozvolu, ali je namjerno poturim na kišu ne bi li se i brojke malo nakvasile i tako postale manje „sumnjive.“ Nisam bio sumnjiv jer je dokument uspješno prolazio sve kontrole.
|
|
|
Poslao: 22 Jul 2008 12:58
|
|
Želim da se zahvalim ekipi sa MC koji su me podržali u pisanju ovog bloga, posebno Sorelag koja je istinski i vrijedno pročitala sve postove i lektorisala tekstove.
Ona mi je zaista bila od velike pomoći ali ne želim da njoj, niti bilo kome drugom namećem obavezu, jer to i nije mali posao...
Bilo bi previše da od nje očekujem da to konstantno radi jer ni sam ne znam koliko će ovo pisanje potrajati... Sam želim da nosim odgovornost, u svakom pogledu za objavljeni materijal pa je ubuduće neću zarpavati takvom vrstom poslova...
Tim više što nisam u stanju da pronađem ispravljene verzije ranijih postova, pa Sorelag ne snosi bilo kakvu odgovornost za izgled ovog bloga...
|
|
|
|
|
Poslao: 26 Jul 2008 22:12
|
|
Putovanja
Datumi na dozvoli, kao što rekoh, bili su profesionalno prepravljeni. Jednom sam otputovao u Banja Luku i Kotor Varoš, kod prijatelja koji su se u tim gradovima naselili za vrijeme rata i nikakve sumnjičavosti u valjanost dokumenta nije bilo.
Putovao sam vozom, putničkim lokalnim vozom i atmosfera sa tih putovanja, ostala mi je u trajnom sjećanju.
Čini se da je lokal (tako su u mom kraju zvali putnički voz koji stoji na svim stanicama) bio prepun vojske, vojnici kao da su bili jedini putnici. Kondukter je bio poput dekora, i ne sjećam se da je od nekoga tražio voznu kartu. Putnici su bili glasni i miris jeftinog alkohola se osjećao u vazduhu.
Ipak, bilo je lijepo osjetiti „dah“ željeznice, čuti klaparanje točkova, jednostavno putovati.
Kupei su bili prepuni, zveckalo je oružje koje se, gle čuda, nekako uklapalo u ambijent drvenih sjedišta željeznice, izrađenih u kaobujskom stilu.
Bio sam u uniformi, sa amblemom Ilidžanske brigade na rukavu i poneko je zapitkivao o sarajevskom ratištu.
Dakako, pričalo se samo o ratu, bitkama, ranjenim, poginulim, pomalo i o politici.
U to vrijeme, Kotor Varoš, maleni gradić kod Banja Luke, bio pod opsadom. Kako su se primicali novogodišnji praznici 1994/95.g., stigli su i gastarbajteri, ljudi koji su radili u inostranstvu.
Oduzimani su im pasoši i tek nakon što bi platili ratne opštinske takse, dokumenti su im vraćani.
Kafane su radile, lokalni radio je emitovao turbo-folk pomiješan sa pjesmama rodoljubivog sadržaja.
Krajišnici su odlazili i dolazili sa fronta, sve je bilo u znaku krvavog rata koji je bijesnio.
Ipak, Bijeljina je bila nešto drugo. Na prvom proputovanju kroz Bijeljinu, osjećalo se da taj grad nije poput ostalih. Stanovnici su bili mnogo raspoloženiji, pričljiviji a većina trgovina, kao mi se činilo, bila je krcata raznovrsnom robom.
Nisam mogao da se načudim, koliko hrane sam vidio jedne obične večere, na stolu mog prijatelja koji je iz Zenice došao u Semberiju. Trpeza je bila prepuna, automobili su vozili kroz grad, u kafićima se zabavljala omladina.
Nije ni čudo jer kroz Bijeljinu se putovalo za Srbiju, za vrijeme rata je postala raskrsnica puteva i saobraćajni čvor.
Kod „duda,“ jedne raskrsnice u gradu, bilo je mnogo stopera. Drvo je uistinu podsjećalo na dudovo stablo i bilo je mjesto odakle se polazilo za razne pravce....
|
|
|
Poslao: 28 Jul 2008 10:35
|
|
moj rat još nije završen tako da ne bih da svodim račune bez krčmara...kada dodje vreme za to i ako tada budem bio medju živima napisaću koji redak za buduća pokoljenja da mogu da me slave ili da mi sude zbog mojih dela.Mnogo je nas koji imamo sličnu sudbinu,samo nas razlikuju stavovi prema ratu,životu,državi,otadžbini,gubitku najmilijih....mislim da oko toga treba srediti prioritete
|
|
, bas si me navukao na ovo...
