Ne zanima me od čega živiš.
Želim znati za čim žudiš
i imaš li hrabrosti snivati
o ispunjenju želja srca svoga.
Ne zanima me koliko ti je godina.
Želim znati jesi li spreman riskirati
da ispadneš budala zbog ljubavi,
zbog svojih snova,
zbog ove pustolovine koju nazivamo životom.
Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec.
Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli,
jesu li te životna razočaranja otvorila
ili si se skutrio i zatvorio od straha
da ponovno ne osjetiš bol.
Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol,
moju ili svoju,
a da je pritom ne moraš skrivati
ili ublažavati
ili izbrisati.
Želim znati znaš li se radovati,
zbog mene ili sebe,
i možeš li divlje zaplesati
i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju,
a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi,
realni,
svjesni ljudskih ograničenja.
Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita.
Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga
kako bi bio iskren prema sebi;
jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju,
a pritom ne iznevjeriti sebe;
možeš li biti izdajica
i samim time vrijedan povjerenja.
Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu,
pa i ako nije lijepa,
svakoga dana,
i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću.
Želim znati jesi li dovoljno snažan
da živiš s neuspjehom,
svojim i mojim,
i da svejedno stojiš na rubu jezera
i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu;
- To!
Ne zanima me gdje živiš
i koliko novaca imaš.
Želim znati jesi li sposoban ustati,
nakon noći ispunjene tugom i očajom,
umoran i do kostiju izubijan,
i učiniti sve što je potrebno
kako bi nahranio svoju djecu.
Ne zanima me koga poznaješ
i kako si dospio ovamo.
Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre
i ne posustajati.
Ne zanima me gdje si
ili što si
ili s kim si studirao.
Želim znati sto te u tebi samom gura naprijed
u trenucima kad se sve ostalo ruši.
Želim znati možeš li biti sam sa sobom
i voliš li uistinu osobu koja jesi
u trenucima praznine.
Dan je kao sunčan.
Ti si kao veseo.
Prolaziš, kao ne vide te.
Svima je kao lijepo.
Svima je kao dobro.
Svima je kao ludo.
I ti si kao sretan.
Živi se kao u miru.
Ptice su kao slobodne.
Budućnost kao na dlanu.
Savjest je kao čista.
I suncu je kao jasno.
O, srce, kao pjevaj.
Svi se kao brinu o svima.
Svako je prijatelj kao.
Svima je kao stalo do tebe,
i do svijeta.
I dan kao ode.
I ti se kao smiješiš!
I ništa te kao ne boli.
Nas smo dvoje tiho, zaboravljeno groblje,
U nama mrtva ljubav spava.
Tišinu, gdje vječnost među trošnim križevima drijema,
katkada samo samotna ptica narušava.
Zacvrkuće, strese se otprhne . . .
k'o da od nas neka strava bije.
I ponovo na davne uspomene težak mir se slegne
i na dva smo groba nalik, k'o i prije.
Ah, nekad bijasmo nemirne proljetne grane:
u zagrljaj drhtav svoje lišće slagasmo.
Nekad sebe u nama smo strasno tražili,
sad odavno već jedno za drugim ne tragamo.
Svaki za se hodamo ovim neveselim svijetom
i ni teški ni laki nisu nam sni.
Tako će mo koračat' do kraja puta,
ti ne više ja, ja ne više ti.
Noćas misli Tebi vode satkanom stazom od mesečine,
korakom nemim poput nas dvoje.
Bledi mesec svetli nad tragovima tihim
dok hodam odajama tajnovitog sveta
tišinom večeri opijena.
Tonovima muzike lutam skrivenom stazom
pokušavajući da osetim tren...
