|
Poslao: 12 Dec 2011 16:40
|
|
Vladan Desnica – Proljeća Ivana Galeba
"Ima u mome kraju jedan zelen, gusto obrastao, nenapučen otočić s ruševinama starog benediktinskog samostana. Optočen čivitnim pojasom mora i bez počinka opkoljavan kruženjem vremena koje očarano oko njega struji, on već odavna fatamorganski lebdi nad maglicama mojih snova. Nekad se govorilo da tamo namjeravaju urediti koloniju za raspuštenu djecu. To sad mami moju misao. Pomišljam da bih možda tamo mogao biti malko, malko koristan. Stidljivo gajim još samo tu malu ambiciju: da, ovakav kakav sam, i na svoj način, bar nešto sobom doprinesem očovječenju čovjeka. Možda bih mojom ranjivošću uspio da pomalo omekšam one odveć grube oblike u kojima vitalnost provaljuje iz te nesrećne zanemarene djece.
Zavozim se u maštanja i blaženo žmirim na blagom proljetnom suncu. Nada mnom, u nježnom, još blijedom lišću drveća, među pupovima o koje se lijepi paučinica što putuje bez cilja, u snenim pazušcima grana, živka proljeće.
Još jedno proljeće!
S proljeća u nama uskrsavaju sva naša minula proljeća. To su godovi duše. Svako je od njih jedno mitarenje: iz njega klisne biće u novom perju i uzlijeće k suncu sa cijukom novim. Čovjek vjeruje da je njegovo djetinjstvo, zaglušeno čitavim docnijim životom, zauvijek pokopano. A ono se negdje pod starost odjednom opet javi i snažno provali na sunce. Čovjek vjeruje da je proljeće, to djetinjstvo zraka, za nj zauvijek umrlo, a ono se, s novim strujanjem soka pod zimskom otvrdlom korom, ponovo razbudi i glasa.
I, popuštajući navici koju sam dobio za dugih mjeseci samoće među zidovima bolnice, zapodijevam unutrašnja obračunavanja. Suočavam se sa samim sobom. Sravnjujem moj život sa životom drugih ljudi i nastojim da se nekako tješim. Ma koliko neosmišljen, ma koliko uzaludan, opet mi se čini da nije bio siromašniji od života drugih.
U stvarima je jedna luda zbrka i jedna mudra harmonija; jedan pijani besporedak i jedan dublji smisao. Kome je dano da to spozna, dobro je proživio svoj vijek. Taj je obišao čitav svoj krug.
Sklapam ponovo oči, i gle, kao da to nije roj mladih mušica što oko moje glave igra tjeran u kovitlac daškom vjetra koji po tek prosušenoj zemlji šara male virove prašine, već da to oko mene šume moja minula proljeća. Žmirim na mladom proljetnom suncu i osjećam da sad već životu ne treba tražiti drugog cilja ni dubljeg smisla. Vedar sunčani dan, i kora ljuka, i krpa neba sa šakom zvijezda nad glavom – i ja ne mogu da zamislim veće ni stvarnije sreće: sve želje šute i čula dremlju, a misli imaju prazničko ruho i bijele skrštene ruke.
Na koncu sviju staza stoji šutnja i mir sa svime: široki mir sa bolom, s ljudima, sa životom – sa samim sobom. U meni tišina, nada mnom podne bez ruba, uokolo prizori zemlje u dobroj poplavi sunca.
Zar se na tako malo život sveo? Je li to starost, preživjelost, umor? Ili posljednja, vrhovna mudrost: krajnja odreka svega?
Ne znam. Osjećam samo da nema stvarnijeg dobra od toga: mir sa radošću, s bolom – i preplavljenost – suncem."
|
|
|
Poslao: 13 Dec 2011 13:22
|
|
VEDRO JUTARNJE NEBO
Probuđenje je vedro jutarnje nebo. Soba je um, a probuđenje nije iskustvo, bar ne iskustvo koje se dešava unutar četiri zida. U stvari, probuđenje se ne može nazvati iskustvom, jer u trenutku probuđenja nema iskustvenika, nema stanara. Tavanica uma sakriva nebo probuđenja.
Mehaničnost u nama podržana je i od spoljašnje rutine, od jednoličnosti svakodnevnih obaveza. Kada se monotonija događaja nečim prekine, mašina se za trenutak zaustavi – slično motoru automobila koji radi, ali su mu točkovi odignuti od tla. Zbog toga su putovanja tako privlačna; neizvesnost okrepljuje i oživljava. Sve iznenadne situacije nas rasanjuju, ali to nema neku naročitu vrijednost, zato što, opet, zavisimo od okolnosti.
Budnost koja nije posljedica tvog individualnog napora, tvoje volje, je iznuđena okolnostima. Svjesnost nezavisna od spoljašnjih pritisaka jedina je istinska svjesnost.
Učitelj Sah
|
|
|
Poslao: 13 Dec 2011 13:23
|
|
PODIJELJENA LJUBAV
Jesi li ikada hranio golubove? Kakav je osjećaj kada sjedneš na klupu, izvadiš hranu iz kese, a 30-40 golubova odmah doleti? I svaki se gura da sleti na tebe. I svuda su po tebi, po glavi, po ramenima, po rukama, po leđima…i svuda po klupi oko tebe. A kada baciš hranu na zemlju, oni pohrle ka njoj. Ali ne svi. Tek tada spaziš tri goluba kako stoje još uvijek na tvojoj ruci. Oni su tu da ih miluješ. Ta tri goluba ne žele da ih hraniš, nego da ih maziš. I započinju da guguču, da se vrte i plešu po tvojoj ruci. I onda te jedan od njih pogleda sa nekim najposebnijim golubijim pogledom. Pa ljubomorno, razmahujući krilima, otjera ona druga dva. To je trenutak vanzemaljske ljubavi. Taj golub ti se potpuno predao, zaboravljajući na sve ostalo.
A kada hrana svrši, svi golubovi su opet svuda po tebi. I više i ne znaš šta svaki od njih hoće. No, kada riješiš da kreneš, bijele panatalone su ti išarane malim crnim stopama…kao pečati nezaboravne golubije ljubavi.
Jesi li ikada hranio galebove? Kakav je osjećaj, kada si gore negdje na devetom spratu, ali ti se čini kao da je sto deveti sprat, jer oko tebe sve je samo plavo nebo. I čim otvoriš prozor, galebovi nagrnu. I ti si tamo gore sam sa njima. Pa im bacaš komadiće hljeba, a oni ih hvataju u zraku. A ako neki i ispuste na zemlju, nikada ne slijeću da ga pokupe. Galebovi vole nebo!
Jesi li ikada hranio vjeverice? Kakav je osjećaj kada šetaš po parku, a one te gledaju vragolasto sa obližnjih stabala? A kada čučneš, one sve hrle ka tebi, skaču ti u krilo i hvataju te za ruku. A ti namjerno držiš šaku zatvorenom. No one znaju, da tamo kriješ hranu i svojim šapicama otvaraju ti prst po prst…prst po prst…sve dok na kraju ne izvade ono što su tražili. Može li čovjek uopšte i da opiše koliko se ljepote krije tada u njihovim očima?!
Jesi li ikada hranio mačke lutalice? Kakav je osjećaj kada do tebe dođe jedna koja umire od gladi? A ti izvadiš u neku zdjelu najukusniju hranu koju imaš i postaviš je pred nju. Kakvo iznenađenje, ona je i ne pogleda! Već prvo ide ka tebi da se umiljava. I hoće da je miluješ dugo, dugo. Tek kada se nasiti milovanja, ona se sjeti hrane…i odlazi da jede. I ako želiš da nahraniš mačku, treba da sjediš stalno pored nje. Može li iko da objasni koliko mnogo ljubavi ima samo u jednoj mački?
Jesi li ikada hranio psa lutalicu koji govori očima, pozdravlja te repom i provjerava šta nosiš u kesama? Ali ljubav…ta njegova ljubav je neobjašnjiva. A još kada ih je deset? I svaki se gura da je što bliže tebi, da ti spusti glavu na dlan? Kako se osjećaš kada vidiš tu posvećenost i žeđ za milovanjem?
Jesi li ikada hranio prasiće cuclama? A oni meki kao svila. I dok sjediš pored njih, svi skaču po tebi i guraju posvuda svoje vlažne njuškice. Pa se sklupčaju uz tebe i svaki te gleda sa tako dobrim i pametnim očima.
Jesi li ikada hranio tele, jare, jagnje ili lane? Jesi li hranio bačene tek rođene mačiće? A piliće ispale iz kvočkinog gnijezda? Možda si imao ježa, koji leđima okrenut spava na kauču, a ti ga češkaš mo mekanom trbuhu? Ili plavooku vranu, koja te ne ispušta iz vida i prati te svuda po parkovskim alejama? Kuče, koje hrče na jastuku do tebe? Ili pet mačića u ormaru, zajedno sa dvije mačke, gdje se ne zna koje je čije, ali ti se ipak jednako brineš za sve njih? Možda malog guštera koji ti hoda po zavjesama ili skakavce u saksijama cvijeća? Jesi li nosio golim rukama žabu iz bašte da je kosilica ne bi presjekla? Jesi li ikada imao kornjaču? Ili kitnjaste papagaje, koje izneseš na balkon, otvoriš vrata kaveza i pustiš ih da odlete? Ali nedugo zatim, nakon kratkog leta oni se opet vrate nazad u kavez. Zašto? Zar to nije ljubav?
Jesi li ikada uhvatio lastu u zamku? A onda čuo najljepšu pjesmu kada je pustiš na slobodu? Jesi li ikada slijepog miša nosio veterinaru? I davao novac samo da spasiš neku životinju? A raduješ li se mišu koji te gleda iz ugla kuhinje?
Jesi li pokušavao da uslikaš sokola koji leti visoko na nebu? A on kada vidi objektiv, spusti se vrlo nisko do tebe, kao da želi da ti pomogne u fotografisanju? Možeš li da primijetiš kada srna kori svoje mladunče? Jesi li spasavao punoglavce kada im lokva presuši?
Jesi li samo znao za te životinje ili ste postali i prijatelji kada si im pomogao i brinuo se o njima?
A jesi li ikada hranio gladne ljude? Jesi li nekada pokušao da nahraniš potpunog stranca? Ili da mu pružiš utočište? Jesi li pokušao da makar jednom obučeš odrpanog čovjeka, da se pobrineš o bolesnom, da vratiš osmijeh na lice tužnom? Ili da pomogneš djeci, omladini, odraslima?
Jesi li bar jednom pokušao da podijeliš ono što imaš sa nekim nepoznatim? Jesi li? Ako nisi, uvijek možeš da pokušaš. Što prije – to bolje.
Osjećaj je nevjerovatan.
To se zove PODIJELJENA LJUBAV.
Drunvalo Melhizedek
|
|
|
Poslao: 16 Dec 2011 12:36
|
|
Anatol Frans - Crven krin
U životu, dragi moj prijatelju, nije reč o tome da osvojite što je moguće veći broj žena, jer je to samo spoljašnji uspeh. Reč je, pre svega, o tome da negujete sopstvene visoke zahteve, jer se u njima ogleda mera vaše lične vrednosti. Zapamtite, dragi prijatelju, da pravi ribar vraća sitne ribice u vodu!"
"Ljubav je kao i pobožnost, dolazi kasno. U dvadeset godina žena nije ni zaljubljena ni pobožna, sem kakve specijalne naklonosti, neke vrste urođene svetosti. Žena najčešće podleže ljubavi i strasti tek u doba kada je samoća više ne plaši. Strast je doista suva pustinja, zapaljena Tebaida. Strast je profani asketizam, isto tako težak kao i verski asketizam. Otuda su velike ljubavnice isto tako retke kao i velike pokajnice. Oni koji dobro poznaju život i svet, znaju da žene ne meću rado na svoje nežne grudi kostretnu košulju istinske ljubavi."
"- Hoćete da govorite o nekome koga sam juče videla na stanici? Uveravam vas da je bio najobičniji susret.
On oseti bol primetivši da se ona ne usuđuje da kaže ime onoga o kome je govorila.
- Tereza, on nije došao radi vas? Nije li vas on nagnao da mi na obali Arna kažete "Ne mogu!" On vam nije ništa?
- Uveravam vas da me ni u kom pogledu ne interesuje i da ne shvatam šta možete misliti.
- Žena ne može biti ljubomorna na isti način kao i čovek, niti osetiti ono što nama daje najviše patnje.
- Ništa o tome ne znam. Zašto?
- Zašto? Zato što u krvi, u mesu žene nema onog ludog i plemenitog besnila za posedovanjem, onog starinskog instinkta od koga je čovek stvorio pravo. Čovek je bog koji svoje stvorenje hoće celo. Od nezapamćenih vekova žena je stvorena za deobu. Naše strasti odrđuje prošlost, tamna prošlost. Već smo bili tako stari kako smo se rodili! Ljubomora je za ženu samo povreda samoljublja. Kod čoveka je to mučenje duboko kao moralni bol, stalno kao fizička bol... Pitaš zašto? Zato što si ti uprkos mojoj potčinjenosti i mom poštovanju, uprkos strahu koji mi ulivaš, materija a ja ideja, ti stvar a ja duša, ti glina a ja majstor! Šta je smerni i grubi grnčar kraj lepe amfore? On je bedan. Jest, ja sam ljubomoran. Znam dobro šta je u mojoj ljubomori. Kad je ispitujem, nalazim u njoj nasledne predrasude, gordost divljaka, bolesnu osetljivost, smešu glupe sile i svirepe slabosti."
"Ne voliš me više. Ali, tim gore po tebe! Ja tebe volim. Nije trebalo da se daš. Ne nadaj se da ćeš se izvući. Sve si učinila da te volim, da sam ti privržen, da ne mogu živeti bez tebe. Poznali smo zajedno zadovoljstva koja se ne daju zamisliti. Ni ti se nisi odricala svoga dela. Nisam te ja na silu uzeo! Htela si. Još pre šest nedelja bila si zadovoljna. Bila si za mene sve. Ja sam bio sve za tebe. Bilo je trenutaka kada više nismo znali da li sam ja ti, ni da li si ti ja, i sad hoćeš da te najedanput ne znam više, da budeš za mene tuđinka? Tvoji poljupci, tvoj dah na mome vratu, tvoji uzvici, sve to, dakle, nije istina? Sve to ja izmišljam, je li? Pa dobro, ja se nisam izmenio. Ja sam ono što sam i bio! Nemaš ništa da mi prebaciš. Nisam te varao sa drugim ženama. Ne zbog toga da bih to sebi zapisao kao zaslugu. Nisam mogao. Kada je čovek tebe spoznao, i najlepše su mu bljutave. Nikada nisam pomislio da te varam. Zašto me ne bi više volela? Odgovori mi, odgovori... Reci da me još voliš. Reci, jer je to istina. Tereza, odmah ćeš osetiti da me voliš kao što si me nekad volela... (on polete ka njoj, vatren, raširenih ruku. Ona ga, očiju punih straha odbi sa ledenom grozom.) On razume, zaustavi se i reče: "Imaš ljubavnika!"
|
|
|
Poslao: 16 Dec 2011 13:58
|
|
Miroslav Krleža - Vjetrovi nad provincijalnim gradom
"Osjećanje ove i ovakve životne stvarnosti jedino je važno, i taj duboki i jedini realitet ne osjeća nitko, o tome ne govori i ne misli nitko, a jedino taj realitet stvarati znači stajati svima stran, osamljen, dalek, tuđ, nepoznat, ovdje i ovako, za sve i svima potpuno idiotski suvišan! A baš to je problem! Treba se tući dan i noć za taj realitet, i iz onih grimasa i užasa, luđaka i prljavština probijati se do samoće i do ovakve čiste, vjetrovite, zvjezdane kupelji. Treba doista izaći! Izaći treba u slobodne, plave prostore! Izaći treba! Nalijevo ostaje musavi talas grada i treperenje svjetiljaka, laju psi, grad je prazan i stran i odvratan, a svjetiljke na periferijama gore jednako tužno, mrtvački, kao u ono daleko vrijeme, kada smo se žderali sa ženkama (i jednom i drugom i trećom), sve ostaje iza nas, psi laju, a čovjek s palicom šeće nebeskom vedrinom između Oriona i Plejada i šal mu vijori u prostoru. To postoji stvarno, kao najistinitiji i najdublji realitet. Sklad mirnog i tihog dubokog disanja dalekih prostora, gdje nema ni kiše, ni crkava, ni zbornice, ni matematičkih zadaćnica, ni nekih bolesnih mozgova, što bale čovjeka kao slinavi puževi. Vjetar svira, čovjek hoda hrabro i silno, zvijezde škripe pod nogama, i sve je zaboravljeno. Čovjek sada nije jedan određeni čovjek, Rafael Kukec, profesor matematike i fizike na toj i toj srednjoj školi, i ne stanuje u malom provincijalnom gradu, gdje su stjeničave kavane i tri spomenika (dva generala i jedan fratar). Blatne ulice, spuštene zavjese, lokotima zaključana vrata, a po krčmama vino, samoća i dim. Oh, kako mora da je neugodno živjeti u takvom malom gradu, gdje su ljudske glave same tikve vodenjače, napunjene bljutavim bućkurišem, i gdje je sve ograničeno i dosadno. Ovako se treba penjati, na vjetru, slobodno, jako, neposredno! Rafael Kukec srkao je vjetroviti eliksir i punio se njime kao svileni zrakoplov i letio sve više. Energično je grabio korak za korakom udarajući svojim drvenim štapom zvjezdane svjetove lijevo i desno kao da razbija staklovinu. Zvijezde i sunca prskali su iskričavo u modrom staklenom prostoru, a duboko dolje nad gradom svirao je sjever pjesme pune kisika, što se dizao na površinu i pjenio kao mjehurići nad močvarama. Drugoga jutra našli su prolaznici Kukčevo tijelo na maglenoj pruzi, i vlastima je uspjelo da utvrde identitet trupla tek poslije neobično duge istrage. Da li se tu radilo o nesretnom slučaju ili o samoubojstvu, nije se moglo ustanoviti nikako."
|
|
|
Poslao: 16 Dec 2011 13:58
|
|
Miroslav Krleža - Povratak Filipa Latinovića (Odlomci)
"Zastao je pred stranim zaključanim vratima, i kao i onog jutra imao je osjećaj hladnog, gvozdenog dodira te teške, masivne kvake u školjci svoga dlana: znao je, kako će ta vrata biti teška pod njegovom rukom i znao je, kako se lišće miče u krošnjama kestenova i čuo je jednu lastavicu, kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao da sanja: bio je sav čađav, umoran, neispavan, osjećajući kako mu nešto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica. Nikada neće zaboraviti onog mračnog svitanja i one pijane, posljednje, treće noći i onog sivog jutra - dok živi."
"Boje, na primjer, to živo vrelo njegovih najtoplijih emocija, počele su u njegovu oku sivjeti: dok bi se boje prije javljale Filipu snažno kao mlazovi vodopada, ili kao udari pojedinih glazbala, sada, u posljednje vrijeme, ta je životna snaga pojedinih boja polagano venula i njemu je izgledalo kao da boje ne oživljavaju predmete ni stvari, kao da to nisu koprene kojima su omotane životne pojave, nego samo obrisi pojedinih oblika, obojadisani vrlo blijedo, pravilno, kao obrisi crteža ispunjeni vodenim bojama po dječjim crtankama, bez odnosa, bez pastozne instrumentacije, bez zanosa. Prazno."
"A tu, u prvome planu, odmah ispred sivog i mutnog stakla gleda u kavanu jedan čovjek, blijed, neispavan, umoran, prosjed, s dubokim podočnjacima i gorućom cigaretom na usni, uzrujan, ispijen, ustreperen, koji pije mlako mlijeko i razmišlja o identitetu svog vlastitog 'ja'. Taj čovjek sumnja u identitet svog vlastitog 'ja'. Taj čovjek sumnja u identitet svoje vlastite egzistencije, a jutros je doputovao, i tu u toj kavani nije ga bilo već jedanaest godina."
|
|
|
Poslao: 17 Dec 2011 14:11
|
|
Ana Gavalda - Voleo sam je (odlomak)
"Volim da budem sa tobom zato što se nikad ne dosađujem, čak i kada ne razgovaramo, kada se ne dodirujemo, kada nismo u istoj prostoriji, ja se ne dosađujem. Nikad mi nije dosadno. Mislim da je to stoga što imam poverenja u tebe, imam poverenja u ono o čemu razmišljaš. Razumeš? Volim sve ono o čemu razmišljaš? Razumeš? Volim sve ono što vidim kod tebe, i sve ono što ne vidim. Ipak, znam tvoje mane. Ali mislim da se tvoje mane dobro slažu sa mojim vrlinama. Ne plašimo se istih stvari. Čak se i aveti koji nas proganjaju lepo slažu međusobno! Ti vrediš više nego što izgledaš, više od onoga što pokazuješ. Sa mnom je obrnuto. Meni je potreban tvoj pogled, jer mi daje dubinu. Ja sam kao dečji zmajevi na vetru. Ako me neko ne drži na uzicu... hoooop, odletim... A često pomislim na tebe da si dovoljno jak da me držiš na uzici i dovoljno pametan da me odmotaš, pustiš da letim...
Zar nije neverovatno sresti nekoga i pomisliti: sa ovom osobom se osećam dobro."
|
|
|
Poslao: 18 Dec 2011 16:27
|
|
Đorđe Balašević - Tri posleratna druga (odlomak)
"Čula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kožu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajući uzalud za malom, najmanjom greškom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odškrinute školjke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice za koju sam mislio da umire kad te obuzme i da se više ne može vratiti ako je jednom preboliš.
Da, želeo sam je, jako sam je želeo...
Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspešno pokušao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u čudni raspored sićušnih mladeža na tilu vitkih ledja...I trgao se. Uplašen...Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih želeo da poljubim? Ali ne sad. Jednom. Možda...
Ja sam momak staromodan. Prevazidjen. Po mojoj religiji, moja želja je samo pola želje...
Lepo sanjaj, mali mišu nabareni. Ko zna da li ćeš mi ikad više biti tako blizu? Možda ću se kajati, možda ću morati da se napijem svaki put kad se setim ove noći...Neka...
Ako ikad budemo spavali zajedno, to će biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko neće spavati za vreme tog spavanja...
Laku noć, njene pospane oči..."
|
|
|
Poslao: 19 Dec 2011 15:00
|
|
“Bio sam sentimentalan u pogledu raznih stvari: ženske cipele ispod kreveta; zaboravljena šnala kod ogledala; način na koji kažu,”Piški mi se“; trake za kosu; šetnje sa njima niz bulevar u pola dva popodne – samo dvoje ljudi koji idu zajedno; duge noći u kojima se pije i puši, razgovara; ubjeđivanje; pomisao na samoubistvo; kada zajedno jedete i lijepo vam je; šale, smijeh iz čista mira; osjećaj čuda u vazduhu; sjedenje u parkiranim kolima zajedno; upoređivanje starih ljubavi u tri ujutru; kad ti kaže da hrčeš, kad čuješ nju kako hrče; majke, kćeri, sinovi, mačke, kerovi; ponekad smrt, a ponekad razvod, ali uvijek živiš dalje, i uvijek sve na kraju shvatiš; kad čitaš novine, sam u nekom kafeu, i osjećaš mučninu što je sada udata za zubara sa koeficijentom inteligencije 95; konjske trke, parkovi, izleti; čak i zatvori; njeni glupi prijatelji, tvoji glupi prijatelji; kad se napiješ; njen ples; tvoj flert; njen flert; njene pilule; tvoje kresanje sa strane; njeno kresanje sa strane; spavanje zajedno…”
|
|
|
Poslao: 19 Dec 2011 15:20
|
|
ŽIVOTNI ŠTITOVI
Sve što mi kao ljudi radimo na zemlji, samo su štitovi koji nas brane od udara neobjašnjivih i nepredvidivih sila koje vladaju svijetom. Čovjek se u životu mnogo puta suočava sa novim situacijama koje su mu sasvim nepoznate, pa nema odgovarajućeg znanja na koje bi se oslonio pri odlučivanju; šta da učini.
Tada vrijedi pravilo: odluke moraš donositi po srcu.
Pitaj svoje srce i ono će ti reći šta da radiš. Štitovi sa srcem su najbolji od svih štitova.
Svi imamo štitove koji nam omogućavaju da se s njima probijamo kroz život.
Sa njima plaćamo svoj opstanak na ovoj zemlji. Najžalosnije je za čovjeka da svoj život plaća sa bijednim štitovima. Sa štitovima koji nemaju srce.
Da bi čovjek preživio teške trenutke mora se tu i tamo okružiti s predmetima koji ga umiruju, koji imaju Srce. Ali ne smije postati opsjednuti sakupljač, jer bi ga to učinilo teškim, spriječilo bi ga da se kreće fluidno.
Kada bi neki trenutak od njega zahtijevao brzinu, s prevelikim teretom bio bi spor. Postavlja se još jedno pitanje, šta ako ga nikakvi predmeti sa srcem ne zanimaju, šta onda da radi.
U tom slučaju dovoljno je da je staza kojom putuje kroz život, Staza srca. Ona će mu dati svu zaštitu i radost koja mu je potrebna.
Karlos Kastaneda
|
|
