|
Poslao: 04 Mar 2012 22:26
|
|
Crownless ::@ blog25 mozda, jedina uteha je sto necu sve odjednom, neko povremeno kako koja zapadne  ipak treba postojati neka ravnoteza
Da pratis sve odjednom puko bi adio
|
|
|
Poslao: 04 Mar 2012 22:29
|
|
blog 25 ::Crownless ::@ blog25 mozda, jedina uteha je sto necu sve odjednom, neko povremeno kako koja zapadne ipak treba postojati neka ravnoteza
Da pratis sve odjednom puko bi adio
ne da pratim nego da krsim  haha
|
|
|
|
|
Poslao: 06 Mar 2012 21:04
|
|
Djeca, koja duž te kamenite obale, za ljetnjih dana, po vas dan love sitnu ribu, znaju da su to tragovi davnih vremena i starih ratnika. Tada su na zemlji živjeli veliki junaci, kamen je još bio nezreo i mek kao zemlja, a konji su bili kao i junaci, džinovskog rasta. Samo, za srpsku djecu to su tragovi Šarčevih kopita, ostali još od onda kad je Kraljević Marko tamnovao gore, u Starom gradu, pa pobjegao iz njega, spustio se niz brdo i preskočio Drinu, na kojoj tada nije bilo ćuprije. A turska djeca znaju da to nije bio Kraljević Marko nit’ je mogao biti (jer otkud Vlahu i kopilanu takva sila i takav konj!), nego Đerzelez Alija, na svojoj krilatoj bedeviji, koji je kao što je poznato,
prezirao skele i skeledžije i preskakao rijeke kao potočiće. Oni se o tome i ne prepiru, toliko su i jedni i drugi ubijeđeni u tačnost svoga vjerovanja. I nema primjera da je ikada iko uspio da koga razuvjeri ili da je ko promijenio svoje mišljenje.
Ivo Andrić
|
|
|
Poslao: 06 Mar 2012 21:08
|
|
NAŠ ČOVJEK
U prirodi je našeg čovjeka, naročito onog dinarskog tipa, da ne ostaje ni kod jedne zamisli, ni kod jednog djela istrajno i dosljedno, i da ih ne prati u njihovom prirodnom razvitku, da bi uticao na njih. Naprotiv, poslije prvog zanosa, on napušta djelo, vraća se do njegovog izvora, muti ga mišlju i pogledom, zatim silovito prelijeće cio budući, neostvareni i tek zamišljeni tok djela, anticipira ga, pa se onda opet vraća na tačku na kojoj se djelo nalazi u tom trenutku svog prirodnog razvoja. Tako se stvari razvijaju više uz njegovo učešće nego pod njegovim uticajem; jer oni nije u njima, nego iznad i pored njih. Zato on u većini slučajeva i ne stvara djela i ne upravlja događajima, nego raguje na njih, polažući mnogo više na to da bude začetnik, sudija, borac i gledalac, nego stvaralac, radnik i čuvar. U njega je vidna sklonost da ne čeka razvitak stvari i ne učestvuje u njemu radom i strpljenjem.
Andrić
Takav je ‘naš čovek’, onaj pravi. Ne misli mnogo ni istrajno. Ali čim uspe da skrpi nekako jednu misao u glavi, prva mu je briga ne da tu misao razrađuje, proverava i upoređuje kritički sa onim što drugi ljudi o istoj stvari misle, nego da svoju misao proglasi za jedinu tačnu i jedinu pravu, a odmah zatim da između nje i svake tuđe misli iskopa što dublji rov prezira, mržnje i borbe do istrage. U toj borbi, oni ponekad pokazuju ljudoždersku revnost na reči i delu.
Andrić
Možda su, u sebi, najstrašljiviji oni ljudi koji izgledaju nasmejani i vedri, pričala i šaldžije. Na sve što iskrsne pred njihovim duhom i njihovim očima, oni odgovaraju odmah prvom šalom koja im na um padne, prvom asocijacijom koju, po nagonu samoodbrane, dohvate u letu. Samo da bi između sebe i stvari stavili kakav-takav zaštitni zid, samo da se ne bi morali suočiti sa nekom novom stvarnošću, misliti o njoj i doneti neki zaključak za sebe, pa možda čak i za druge. To postane s vremenom navika i potpuno izopači ne samo držanje nego i način mišljenja i ceo život čovekov. Takav čovek, u stvari, i ne misli i ne živi, nego sve odlaže za drugi put i sa svakim danom sve je više dužan svemu oko sebe. Dešava se da takvi ljudi postanu čuveni zbog svoje duhovitosti i svojih uspelih šala. Ali za onog ko zna šta se iza toga krije, sve to nije ni šaljivo ni utešno. Ta tužna slava suviše je skupo plaćena jer sve šale ovog sveta ne vrede jednog parčeta stvarnog života.
Andrić
|
|
|
Poslao: 17 Mar 2012 17:50
|
|
ŽENA JE KAO KNJIGA
Žena je kao knjiga, koja se, bila dobra ili loša, mora najprije svidjeti naslovnim listom. Ako ta stranica nije zanimljiva, neće pobuditi želje za čitanjem, a ta je želja upravo tolika koliko je zanimanje što ga naslov potiče.
Naslovni list kod žene ide odozgo do dole, baš kao kod knjige; pa tako i njene noge; koje zanimaju sve muškarce kojima su ukusi slični mojima, imaju istu privlačnost kao i oprema knjige. Međutim, većina ljubitelja ili premalo ili nikako ne pazi na ženske noge, baš kao što većina čitalaca ne mari za izdavača knjige.
Stoga žene s pravom posvećuju toliku brigu licu, odjeći i držanju, jer samo time mogu u onima koje priroda nije pri porodu obdarila sljepilom potaknuti radoznalost i želju da ih pročitaju. Ali kao što ljudi koji su pročitali mnogo knjiga požele na kraju nove, pa bile i loše, tako se i muškarac koji je upoznao mnogo krasnih žena na kraju zaželi ružnih, samo neka su nove.
Istina, lažna bjelina koje sakriva stvarnost bode mu oči, ali njega mami strast koja je već postala porok, i šapuće mu hvala u prilog lažnog naslova.
‘Možda’, misli on u sebi, ‘knjiga i nije tako loša, možda joj čak i ne treba tog smiješnog spoljnog omotača.’ I on je tada počinje ovlaš prelistavati, ali on još nije okrenuo ni nekoliko stranica, a već se javlja otpor, jer živa knjiga želi da bude pročitana kako valja. I i tako knjigoljubac biva žrtvom koketarije, tog čudovišta što progoni sve one kojima je ljubav zanat.
Kazanova
|
|
|
Poslao: 17 Mar 2012 17:50
|
|
STEPSKI VUK
Kako da ne budem stepski vuk, olinjali pustinjak usred svijeta čiji ciljevi nisu moji, čije mi radosti ništa ne znače! Ne mogu da izdržim dugo ni u pozorištu ni u kinu, jedva sam u stanju da pročitam novine, rijetko kad modernu knjigu, i ne mogu da razumijem kakve to naslade i zadovoljstva ljudi traže u prepunim željeznicama i hotelima, prenatrpanim kafanama sa nametljivom i sparnom muzikom, po barovima i varijeteima elegantnih, raskošnih gradova. Šta traže po svjetskim izložbama, po korzoima, na predavanjima za one koji su željni obrazovanja, na velikim sportskim igralištima. Ja sve te radosti, koje bi mi, najzad, bile pristupačne i radi kojih se hiljade muče i guraju, ne mogu da razumijem, pa sve i da učestvujem u njima. A ono što se u meni događa u rijetkim časovima radosti, što je za mene slast, doživljaj, ekstaza i uzvišenost, to svijet voli i traži možda jedino u pjesničkim djelima, a u životu smatra ludošću. I zaista, ako je svijet u pravu, ako je ta muzika po kafanama, te masovne zabave, ti amerikanizovani ljudi zadovoljni tako sitnim stvarima – u pravu, onda sam ja kriv, onda sam lud, onda sam zaista, kako sam sebe često nazivao, Stepski vuk, životinja koja je zalutala u tuđ i nerazumljiv svijet, koja više ne nalazi svoju postojbinu, vazduh i hranu.
Herman Hese
|
|
|
Poslao: 17 Mar 2012 17:51
|
|
UVEK SVE MOŽE NEŽNIJE
Uvek sve može nežnije,
pogledaj dlanove mesečevog sjaja,
siluetu mladića srebrnog lica
na obzorjima svog bivanja
kako se kulturno nakloni
zalascima žutog prijatelja.
Uvek sve može nežnije,
čuj dodir voda i obala,
osmotri mehuriće njihovih susretanja,
bez bura.
Zagledaj se u magične planete na pupoljcima.
Uvek sve može nežnije,
miriši šumove dobroćudnih stabala,
nauči zagrljaj od travnatih ćilima
pod bosim nogama.
Upij u sebe igru maslačkovih padobrančića,
osluhni govor ljubavi
kose, tela i vetra.
Uvek sve može nežnije,
zadeni za usne osmeh tananih belih nanosa
u vedrinama neba.
Zapevaj pesmom spokoja pahuljica
i pomno prati ritam kristalnih linija
u tihim simfonijama grljenja.
Seti se jutarnjih rosa i izmaglica
nad brežuljcima i kotlinama.
Uvek sve može nežnije,
tumači pitome znakove prirode,
oni su posvuda.
Jelena Stojković-Mirić
(Prva nagrada časopisa AVLIJA za najbolju neobjavljenu pjesmu u regionu za 2011. godinu)
|
|
|
Poslao: 17 Mar 2012 20:15
|
|
Moglo bi se reći da sam uvijek živio od osjećanja na jedno priviđenje,
a sada živim od uspomena na ta svoja sjećanja.
Ono od čega bih htio da pobjegnem ide sa mnom.
Prolazimo kroz vlažnu tamu i pust, neosvijetljen predio.
Jelena se neće više javiti. Mrak, vlaga. To nije njen elemenat.
Preda mnom je noć bez sna, nedogledna, jarosna, uobličena pustinja.
Čini mi se da je živo biće neće vidjeti i preživjeti ni vidjeti joj kraja.
A meni valja živjeti, i čekati.
Živjeti sa nadom, u čekanju. Pa i bez nade.
Između nas je uvijek bilo tako: kad je nema, onda je nema kao da
se zaista više neće pojaviti, a kad je tu, onda je prisutna tako kao
da je najprirodnija stvar na svijetu i kao da će dovijeka ostati i bez promjene ostati tu.
Ali sad mi se čini da je to bila obmana samoobmanutog čovjeka.
U stvari, ona i ne zna za mene, a ja samo za nju.
Moglo bi se reći da sam uvijek živio od osjećanja na jedno priviđenje,
a sada živim od uspomena na ta svoja sjećanja.
Ali, proljeće je. Opet proljeće. Bogat sam, miran, i mogu da čekam.
Znam da se svuda i svagda može javiti Jelena, žena koje nema.
Samo da ne prestanem da je iščekujem!
“Jelena, žena koje nema”, Ivo Andrić
|
|
|
Poslao: 17 Mar 2012 21:04
|
|
ZNAKOVI PORED PUTA
Što ne boli - to nije život, što ne prolazi - to nije sreća.
*
Samo aktivni ljudi i njihova borbenost i bezobzirnost pokreću život napred, ali ga samo pasivni ljudi i njihova strpljivost i dobrota održavaju i čine mogućnim i podnošljivim.
*
Ljudi koji ne paze šta govore i ne vode računa kad šta govore ni pred kim govore, a mnogo više misle o tome kako izgledaju i kakav utisak ostavljaju dok govore, nisu ni prijatni ni korisni, i sa priličnom verovatnošću može se kazati da će celog života biti i sebi i drugima nezgodni i teški. Ali, s druge strane, ljudi koji samo na to paze i samo o tome vode računa, a ni o čemu drugom – nisu ništa bolji. Naprotiv. U ovom slučaju pravi put je zaista – u sredini.
*
Kad god sam i gde god sam naišao na ljude koji su pokazivali suviše razvijenu brigu za nacionalni ponos i opšti interes ili pretjeranu osjetljivost za ličnu čast i dostojanstvo, uvijek sam, gotovo po pravilu, nailazio i na ograničen um, nerazvijene sposobnosti, tvrdo srce i grubu, kratkovidu sebičnost.
*
Znatan broj nesporazuma, sukoba i nezgoda u duhovnom životu jednog naroda dolazi otud što mnogi nepozvani i nesposobni ljudi osjećaju potrebu da brinu narodnu brigu, da ‘strijepe’ za budućnost naroda, da ga brane od opasnosi koje samo oni vide. To su ljudi koji veliku i nezajažljivu sujetu svoje sitne i uske ličnosti prenose na opšti plan, u jalovoj nadi da bi je tu mogli zadovoljiti, a s njom prenose i svoje kratke mjere i bijedne račune. Od takvih, duhom malih ljudi, postaju često veliki gonioci novih istina i mučitelji ljudi.
Pravda! Koliko je puta izgovorena i napisana ta zvučna riječ koja uistinu i nema svog sopstvenog smisla i značenja. jer postoji samo u odnosu prema riječi ‘nepravda’, kao njen opozit i korektiv. Postoje onolike pravde koliko su puta tu riječ izgovorili ili napisali oni koji su trpjeli (ili mislili da trpe) nepravdu. Pravda – to nema sadržine, to označava želju i potrebu onih koji nemaju snage i ne vide načina da se sami brane i zaštićuju, u svemu, vazda, i na svakom mestu.
*
Duga i duboka samoća nije tako mrtva i jednolična kao što može da izgleda onima koji je ne poznaju. Kao i aktivni život, ona poznaje promene i suprotnosti. Čas je gorka kao lek, od kojeg ne biva bolje, čas bljutava i otužna kao svagdašnjica, od koje je čovek pobegao, čas slatka i opojna kao nagoveštaj neke druge, još veće i zanosnije slasti koju samo slutimo.
*
Dobro je i prirodno sećati se prošlosti i misliti na budućnost, ali živeti ma i delimično u budućnosti ili prošlosti - nezdravo je, čak i opasno. To znači kočiti i potkradati svoj sadašnji život, ne spasavajući ništa od prošlosti i ne čineći ništa za budućnost. Glavnim delom svoga bića, najboljim snagama srca i razuma čovek treba da je uvek i ceo u sadašnjem trenutku, koji je jedini pravi i jedini mogući život koji živimo.
*
Ono što je najgore kod tih malih kućnih tirana – malih samo po prostranstvu njihove vlasti a nikako po težini i oštrini njihove tiranije – to je njihova ćudljivost i samovolja. Nepredvidljivost njihovih ćudi muči nas isto toliko koliko i te ćudi same. A najgori i najteži su oni tirani koji su i sami, u sebi, mučeni i nesrećni. Oni misle da bi, mučeći druge, mogli olakšati svoju muku, a to je kobna zabluda i jalov posao, jer sve i da polovinu zemlje popale, zajedno sa ljudima i svima živim stvorovima, njihova muka ne bi za dlaku manja bila. Ali to oni ne mogu nikad uvideti.
*
Kad god posmatramo neki nov oblik života u njegovom nastajanju, nama pada u oči najpre ono što je u suprotnosti sa našim navikama, ukusom i shvatanjima, ono što nas odbija i sa čim ne možemo da se složimo. A tek docnije uspevamo da uočimo sve ono što je razumno i korisno i što tu novost čini opravdanom i neizbežnom.
*
Zemlje velikih ostvarenja su i zemlje velikih nepravdi.
*
Kad naiđe neka bolest na nas, mi se uvijek iznenadimo, i u tom iznenađenju ima neke gorčine i pobune, kao protiv mučkog prepada i nepravde. Upravo to iznenađenje i to ogorčenje pokazuju najbolje da se nikad nismo izmirili sa životom ovakvim kakav je, i da negdje u najdubljem dnu našem postoji i traje nada da bismo mogli nekako izbjeći neumitnom toku života i uvjerenje da bi stvarno moralo biti tako. Jer svaka, i najmanja, klica života nosi sa sobom i svijest o trajanju i savršenstvu.
*
Kad u bojažljivom čoveku obamre strah, onda se i takvog treba pribojavati isto kao i onog koji je prirodno hrabar. Možda i više.
*
Prokletstvo i pokor ovog svijeta su ljudi kratke pameti i tvrda srca. Ljudi u kojima se sretnu oba ta nedostatka, to su pustinje u ljudskom društvu i od njih dolazi najveća nesreća. Istina je da nesreće, često i mnogo veće, mogu ponekad da dođu i od ljudi jakog razuma i dobra srca, ali to su izdvojene tragedije koje se dešavaju povremeno i rijetko, dok glupi i neosjećajni ljudi neprekidno šire oko sebe smrtonosan pustinjski dah. Oni uporno i dosljedno svlače sve na niži plan. To obaranje stepena vrijednosti svega oko sebe, to je njihova svagdašnja hrana. I opšta muka i nesreća.
*
Mi bismo bili potpuno srećni, ili bar blizu sreće, kad bismo zaista imali sve ono što zavidljivci koji nas okružuju misle da imamo, i kad bismo sve to imali onako i pod onakvim uslovima kako to njima izgleda.
*
Onaj ko je moj prijatelj, taj mi ne postavlja pitanja. Onom kome sam prijatelj , ja i nepitan kazujem ono što želi da zna.
|
|
