|
"noc prozrachna i sad znam kako
slepi vide
suzno i u nagoveshtajima kroz sochivo
Meseca
isprepletane kroshnje.
A hladnoca se ljeska
blizu zemlje
mada je prolece udahnulo
mekocu.
Iskorak
i zvuk kljucha u bravi
mrak je ovde tezi
i znam da cu sanjati polarne noci
bez zvezda
vishe se ne secam slika
pamtim samo osecaj
i znash muka mi je od ljudi
koji preziru moju preosetljivost.
Shto im se vishe dajem
sve sam vishe tvoja."
 Dopuna: 07 Apr 2007 16:34
"Ne marim da pijem, al` sam pijan često.
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.
Ne marim da pijem. Al` kad priđe tako
Svet mojih radosti, umoren, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak`o,
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.
I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: "Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće."
I ja žalim sebe. Meni nije dano,
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi.
I želeci da se zaklonim od srama,
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek."
...
"Ja sad jedva mogu znati da imadoh san,
I u njemu ochi neke, nebo nechije,
Neko lice, ne znam kakvo, mozhda dechije,
Staru pesmu, stare zvezde, neki stari dan.
Ja sad jedva mogu znati da imadoh san.
Ne seccam se nicheg vishe, ni ochiju tih:
Kao da je san mi ceo bio od pene,
Il' te ochi da su moja dusha van mene,
Ni arije, ni sveg drugog, shto ja noccas snih;
Ne seccam se nicheg vishe, ni ochiju tih.
Ali slutim, a slutiti jos znam.
Ja sad slutim za te ochi, da su bash one,
Shto me chudno po zhivotu vode i gone:
U snu dodju, da me vide, shta li radim sam.
Ali slutim, a slutiti jos jedino znam. "
...
"Noćas su me pohodila mora,
Sva usahla, bez vala i pene,
Mrtav vetar duvao je s gora,
Trudio se svemir da pokrene. "
Dis
[img:6593b195ca]http://www.saudek.com/photos/Sara_013.jpg" border="0" />
mind on their own...
Dopuna: 08 Apr 2007 0:22
kroz sazvezdja moje dushe...
Plivač
"Dok plivam, umor se iz mišića izlijeva u more. Valovi me udaraju u lice, a zatim miluju po leđima na odlasku. Ne posustajem, a svaki moj novi zamah vodi me bliže cilju. Kad konačno uspijem, bit ću prvi čovjek koji je preplivao sve oceane svijeta oko zemaljske kugle. Dugo već nisam razmišljao o tome, kako je sve započelo. Prije desetak godina, ne znam više točno, sa obale sam bespomoćno promatrao utapanje djeteta u trajektnoj luci. Bio sam mu bio najbliže, ali se od šoka nisam mogao pokrenuti. Nekoliko je prolaznika ubrzo skočilo u vodu, uzalud i prekasno. Neki ljudi takav prizor uspiju zaboraviti. Ja nisam. Kriv sam za blokiranu svijest i udove od olova. Tada sam se zavjetovao, da ću preplivati sva mora i oceane i obići svijet.
Ne sjećam se više, kad sam točno krenuo na put, tek znam da jednostavno moram nastaviti. Mjesecima sam u vodi i koža mi bubri i otkida se u velikim krpama. Komadima vlastite kože mamim radoznale ribe, pa njihovim tijelima hranim vlastito. Ne treba mi puno hrane. Ponekad, dok plivam, grgljam morsku vodu u ustima i nakon par sati osjećam sitost. Možda od planktona, možda samoobmanom? More se zna pobrinuti za svoje, a ja već mjesecima pripadam moru.
Povremeno se prepuštam morskim brzacima, koji me nose kao slamku, bez vlastite volje i utjecaja. Nikad ne pokušavam odrediti smjer. Tijelo je mehanički stroj, ali mozak je živ, a misli se kovitlaju i sustižu jedna drugu. Razmišljam o svemu i svačemu, o povezanosti, posljedicama, o politici i povijesti. Razmišljam o kricima galebova koji me drže budnim, o različitim scenarijima života, koje živimo paralelno u našim svemirima. Oni se dodiruju, katkad i preklope na kratko vrijeme, ali nikad ne utapaju jedan u drugi. Baš kao što se ni mora ne miješaju, jer svaki sloj vode, svaka nova masa kruži vlastitim tokovima. Kanarska me struja mazi toplim vodenim krevetom i tjera šest kilometara na sat preko Atlantika, prema Karibima i Meksičkom zaljevu.
Ponekad na putu susrećem brodove, uglavnom tankere i luksuzne jedrenjake. Jedni kao bivoli u savani, ustrajno i bez zastajkivanja ruju more prema svom cilju, dok jedrenjaci često skreću s vlastite rute i zaustavljaju se, a njihovi me putnici časte svojim pričama i društvom. Hranu najčešće odbijam, uz nerazumijevanje i čuđenje ljudi na brodu. Kako razumjeti, da se nepce previše naviknulo na okus mora i sirove ribe? Od ljudskih mi se namirnica diže želudac, a hrana pada teško i stvara kiselinu.
U dobrom periodu, dok mi još stara koža ne počne bubriti i otpadati, ti slučajni susreti s moreplovcima od mene učine privlačnog i zanimljivog sugovornika. Ponekad neki od putnika s brodova plivaju uz mene jedno vrijeme. Tada nas brod i posada slijede kao vjeran i poslušan pas. Neki su od tih kratkotrajnih suputnika privlačne žene. One razumiju i vole more, pa čak i stvorove kao ja. Pokušavaju me slijediti, nagovaraju da odustanem, popnem se na brod, da predahnem. Neke se čak i zaljubljuju u mene, ali moje su veze unaprijed osuđene na propast. Većina njih žele isto - brak, kuću s bijelom ogradom i dva i pol djeteta u prosjeku. Ne mogu im pomoći. One se na kraju vraćaju, mašu mi s palube i okreću brod prema nekoj drugoj morskoj brazdi.
Već odavno ne osjećam ništa. Umor i glad u mojoj svijesti više ne postoje. Onih par sati dnevno, kad me svlada san, plutam oceanom i snovima. Najčešće sanjam kako plivam, pa mi je u snu sve kao i na javi. Ponekad nisam siguran sanjam li, jesam li doista budan. Dok neumorno dižem i spuštam ruke i ramena u zamahu, ne mogu zaustaviti bujicu misli. U glavi vrtim slike i filmove po nekom redoslijedu, katalogiziram i obrađujem područje po područje, period po period. Ponekad me nešto posebno zaokupi, ili nijemi film, Buster Keaton i njegov kameni izraz lica. Kad završim sa cjelokupnom poviješću filma, vraćam se znanosti, filozofiji i religiji.
Smjenjuju se godišnja doba, a ja i dalje neumorno plivam. More me već dobro poznaje, a tijelo se mijenja. Koža je sad dovoljno debela i otporna, više se ne ljušti u slojevima. Svakih nekoliko mjeseci, kad me počne svrbjeti od vrata naniže, češanjem i povlačenjem skidam kompletnu ljušturu. Dok koža i moje staro ‘ja’ tonu ka dnu, obnovljeno tijelo zamahuje prema daljinama, tamo gdje se nebo ulijeva u ocean.
Otkad putujem morskim strujama, naučio sam raspoznavati zvijezde na nebu. Svake noći, između zamaha kroz valove, promatram sazviježđa, brojim meteorite što paraju crnilo neb, crtam u glavi stelarne mape. Kad mi dosadi, u glavi sve brišem kao dječje crteže u pijesku.
Više se ne sjećam kamo sam krenuo i zašto. Nije ni važno, dokle god traje putovanje. Puštam morsku sol kroz sve pore tijela i svakim se novim zamahom udaljavam od postavljenog, konačnog cilja.
Ako na putu susretnem neki brod, više ne tražim sugovornike. Pratim ih jedno vrijeme i unatoč trudu, uglavnom ne razumijem što govore. Samo ponekad ulovim i prepoznam riječi, dok pokazuju u mojem smjeru i uzvikuju: Pogledaj, delfin!"
wall.blog.hr
...
"ne mogu tačno da se setim kad sam prestala da spavam.
i niko mi nije rekao za zimu.
i nekad tako dugo gledam direktno u sunce, i čudno mi je kako do sada nisam oslepela.
i što je najgore, u mojim noćnim morama nikad nema pištolja kada mi zatreba.
nikad ga ne pronadjem tamo gde sam ga ostavila.
ey, pričam o noćnim morama.
ima jedna devojčica, slatka devojchica, onako... i fina i čista i prljava. i sve je nekako belo. i crveno. tamno crveno. i ona tako lebdi oko mene, i ima krvave ruke i razne golicljive reči joj se spuštaju sa jezika.
i onda mi, znaš.... te reči boje obraze i mame moje prste... i jednom mi je besno rekla: ti nemaš ideju kako je biti običan.... a ona je bila sve samo ne obična.
i onda, onda mi gurne ruku pravo kroz grudi i izvuče mi razum, a ja nemam ništa čime bih mogla da se branim.
i onda puzim.
i plačem.
i ne mogu da dišem.
hoću, a ne mogu da dišem.
možeš li da dišeš za mene?
a kad se probudim...
...kad se probudim, imam utisak da ceo život provodim čekajući nekog da mi donese čašu vode, kako bih mogla da progutam sav mrak oko sebe, onako mirno i kulturno, kao neku tabletu za spavanje.
i...
...i sledeći put kad me neko pita kako sam, lepo ću da kažem istinu.
reći ću da se osećam toliko loše, da mi je jebeno neverovatno dobro."
"i uopshte ne znam kako da ti kazem sve ovo..ali...
prošle sam noći ubila nadu
držim se svog plana
da pronađem i dobijem ravnodušnost
još uvek pokušavam da se osušim
natopila sam se poplavom okolnosti
ime mi je promenjeno u Besmisao
ubila sam nadu prošle noći
i na pola sam puta da ostvarim
moj plan za neuspeh...
a umece ravnodusnosti uchim...
telefon
zvoni
i zvoni
a ja sve shto mogu da uradim je da se ne javim...
...i znash shta:
jeste,
mogu da budem užasna.
umem da budem nasilna i poremećena
umem da prkosim svim moralnim normama
i pokrijem se blatom i pljuvačkom.
mogu da budem užasna.
umem da iz zabave bacim sve što mi je dosadno
da se valjam u svojoj sramoti
da se rugam svojoj gomili strahova
i da se ponosim diplomom iz mržnje
mogu da budem užasna.
umem da nosim plastičnu masku
i smejem se svim njihovim pokušajima
da mi se približe i da me probaju
iako ne mogu da se približim ni sama sebi
ni kameleonskoj koži koju nosim
kažem ti,
mogu da budem užasna.
ali ti,
da li ti možeš da budeš dobar?
umeš li nežnost?
umeš li ljubav?
...
svet koji je ispunjen zvucima talasa,
sve je tiši i sve manje boli.
nekad se pitam...
...tamo gde je ubiti lako,
da li je tamo život bolji?"
Dopuna: 08 Apr 2007 15:31
|
stuck in my own mind...
