offline
- Sorelag
- Prijatelj foruma
- Pridružio: 31 Dec 2005
- Poruke: 2408
|
Moja najnovija preporuka je Džejms Mik, Narodna deklaracija ljubavi (The People's Act of Love, 2005), Laguna, 2007. Progutala sam roman za dva dana, i to na moru. Naletela sam na njega potpuno slučajno, dok sam kupovala razglednice u tivatskoj pošti.
Godina 1919, mesto Sibir, područje koje nastanjuju Tunguzi domoroci, tj. narod Evenki, varoš Jazik. U gradu živi mala homogena zajednica, sačinjena od pripadnika sekte kastrata. Predvodi je Gleb Balašov, bivši religiozni husar, dezerter iz Prvog svetskog rata, koji je na frontu doživeo preobraćenje, prošao obred kastracije i odlučio da zauvek napusti ženu i sina, odrekavši se svog prethodnog života. Ana Petrovna, šokirana takvom odlukom muža, nastanjuje se inkognito sa malim Ljošom u Jaziku. Njena ljubav prema Balašovu pretvara se u strasnu, opsesivnu mržnju.
Rat je završen, ali borbe još nisu okončane. Vlast u gradu i tom delu Transsibirske železnice drži šačica Čeha koji se bore na strani reakcije protiv boljševika. Predvodi ih kapetan Matula, amoralni dvadesetčetvorogodišnjak, ovisnik o kokainu, sa ambicijom da postane češki Pizaro u Sibiru. Većina čeških vojnika, umorna, odrpana jedinica u uniformama svih vojski protiv kojih ili sa kojima su se borili od polaska iz Praga 1914, sanja o povratku kući. Njihov predstavnik i glas razuma je poručnik Jozef Muc, Jevrejin vaspitan u duhu nemačke kulture bivšeg Austrougarskog carstva. Muc održava tajnu vezu sa Anom P. i mašta o zajedničkom životu sa njom na zapadu, u civilizovanom Pragu.
U grad stiže Kiril Ivanovič Samarin, begunac sa carske robije iz logora Beli Sad na krajnjem Severu. U isto vreme umire stari tunguski šaman Naš čovek u Matulinom pritvoru od trovanja alkoholom; neko mu je tajno doturio flašu špiritusa. Samarin ima svoju jezivu priču o logoraškom iskustvu i preživljavanju u sredini u kojoj kriminalci, faktička vlast u logoru, praktikuju ljudožderstvo (prilikom bekstva vodi se "krava"; "sendvič"). Za Tunguze, biće koje se hrani ljudskim mesom je avahi, demon Donjeg sveta. Samarin ga identifikuje kao logoraša po imenu Poslednji Mohikanac, kome je on trebalo da posluži kao hrana, ali je uspeo da mu pobegne.
U svojim komentarima, Džejms Mik napominje da je podatke o sekti kastrata, u Rusiji poznatih kao "škopci", našao u francuskom prevodu dela Nikolaja Volkova iz 1929. - La Secte Russe Des Castrats, i Khlyst Aleksandra Etkinda. Po mojem oskudnom znanju, ova sekta je u Rusiji postojala od 18. veka. Mik napominje da se ona održala do sredine prošlog veka uprkos proganjanju od strane sovjetskih vlasti. Ima indicija da je opstala sve do 1970-ih, kada je Klebanov sreo neke kastrate na Krimu i severnom Kavkazu.
Priča o češkoj legiji u Sibiru zasniva se na istorijskim činjenicama, koje su u Češkoj Republici malo poznate izvan istoriografije i akademskih krugova. O tome je pisao Džon Bredli u monografiji Čehoslovačka legija u Rusiji 1914-1920. Poslednji pripadnici ove legije (prvobitno je brojala 67 739 ljudi) isplovili su iz Vladivostoka 2. septembra 1920.
(Bradley, John F. N., The Czechoslovak Legion in Russia, 1914–1920. East European Monographs, New York: Boulder/Columbia University Press, 1991)
O piscu
Džejms Mik je rođen 1962. u Londonu, ali je odrastao u Dandiju u Škotskoj. Novinarsku karijeru je započeo 1985. Bio je dopisnik iz Sovjetskog Saveza 1991-99. Živi u Londonu i piše za Guardian, London Review of Books i Granta. Napisao je nekoliko romana i kratkih priča. Dobitnik je više priznanja za doprinos novinarstvu i nominovan za Bukerovu nagradu.
Vidi intervju sa književnikom na
http://www.barcelonareview.com/51/e_int.htm
JM ::At about the same time I heard about these situations, and I call them situations rather than stories, because the stories are mine, they’re my invention, but the situations are real: the idea of premeditated cannibalism by prisoners escaping from Arctic prison camps; the existence of this Czechoslovakian legion in Siberia after the civil war; and the existence of this cult of castrates. People talk about research, but very little research has gone into this book. It’s true that before the book was finished I read at least one book about each of these situations—pretty much what’s acknowledged in the back—but the essential idea of those three situations is not research-based. They’re ideas that someone could pitch—the sort of thing you could pitch in one sentence.
...
The last thing I wanted to do was the conventional, historical novel. I would challenge your phrase about the period’s style and convention too, because that was a time of extraordinary diversity and creativity in Russian letters. You’ve got people going off on all sorts of directions. Andrei Bely—I don’t know if you’ve ever read Petersburg, but it’s an extraordinary book. It’s not an easy read, but it’s got this fantastic richness. I’ve got to the situation now where I’m poised between reading Russian well enough to feel that I have to read books in Russian, but not quite well enough that I can do it without a dictionary at least in the next room. But I couldn’t do that with Andrei Bely because his writing is so rich. It’s really deep, luscious prose. But then that’s completely different from Bulgakov, who was working in a Chekovian tradition before starting to make something of his own. And then Platonov, who was a unique stylist. And scores more who I’ve probably never even heard of. I don’t think there was one style. And I think that there are—and I hesitate to use the word modernity here but—there are styles in early twentieth century by masters and mistresses in early twentieth-century Russian writing who most people writing in English are not even aware of, and have yet to catch up with. It may be that twenty years down the road everyone will be adopting the style of Bely or Bulgakov or Platonov, and this will come to be understood as modern.
Kao što vidimo, Mik u intervjuu eksplicitno navodi Andreja Platonova, odatle i moto za roman, preuzet iz Odgajališta novog čoveka - Zauzet popravljanjem sveta, čovek je zaboravio da popravi sebe. Moj doživljaj kao čitaoca je da je Mikova originalna proza istovremeno veoma evokativna; u njoj prepoznajem odjeke tema i motiva velikih majstora ruske i istočnoevropske književnosti - Platonova, Piljnaka, Solženjicina, Kundere...
JM ::But Matula is definitely somebody who is immune to other people’s feelings, like a sociopath, but what interests me more, on a fundamental level—and this is something I am going into more deeply in my next novel, the book I’m writing now—is just the impossibility of knowing someone else; the lack of intimacy even in intimacy, let alone the lack of intimacy at any other time; the failure of sympathy between individuals and between countries. Kundera talked about the unbearable lightness of being, and it’s a great book, but there’s also the unbearable solitariness of being.
|
