offline
- Anchy
- Građanin
- Pridružio: 04 Maj 2006
- Poruke: 77
- Gde živiš: Bor
|
Ovo sam past-ovala sa adrese: cafekajak.com/Forum/forum.pl?msg=733
Forum je ogroman i nije podeljen po bolesti, pa dugo traje trazenje iste i nema search, pa sam zato odmah prebaila ovde.
Dakle, upoznajmo se prvo sa vitiligom, koji se definise kao
stanje u kojem koza gubi melanin, pigment koji daje boju
nasoj kozi, kosi i ocima. Normalno, koza sadrzava odredjeni
broj melanocita, stanica u kozi, sarenici oka, korijenu
dlake ili sluznickim membranama koje proizvode pigment
melanin dajuci ovim povrsinama odredjenu boju. Broj
melanocita u kozi i sarenici oka je priblizno ujednacen
medj’ pripadnicima razlicitih rasa, ali je intenzitet
proizvodnje melanina u njima genetski determinisan, od
melanocita krcatih pigmentom u crne rase do minimalne
proizvodnje melanina u Caucasian-a, ciji epidermis sadrzi
najmanje pigmenta, te su svijetle puti, plavih ociju i
svijetle, gotovo bijele kose. Izlaganjem suncu melanociti
intenzivnije proizvode pigment, pa koza dobija tamniji ten,
narocito u bijelaca, sto ih cini atraktivnijim, pa se rado
izlazu suncu ne hajuci za veliku opasnost od malignog
oboljevanja koze u koju ih takva aktivnost dovodi, sto sam i
naglasio u mojim ranijim tekstovima o melanoma i raku koze.
U slucaju umiranja i reduciranja broja melanocita u kozi ili
zaustavljanja njihove proizvodnje melanina, sto se upravo i
dogadja kod vitiliga, u kozi se javljaju sicusna ostrva
depigmentacije (bijele mrlje) nepravilnog oblika, koja
postepeno rastu, sire se i stapaju u vece plakove, pa i
citava podrucja koze bez pigmenta. I ostale povrsine koje
normalno sadrzavaju aktivne melanocite mogu pokazivati
znakove oboljenja u vidu gubljenja pigmenta u kosi, bradi,
obrvama ili trepavicama, gubitku pigmenta u sluznici usne
supljine (mukozne membrane), promjena u boji ili gubitak
pigmenta u unutrasnjosti oka itd. Iako se depigmentacija
moze javiti na bilo kojem dijelu tijela, ponekad i na vrlo
bizarnim mjestima, ipak povrsine izlozene suncu, kao sake,
stopala, vrat, lice ili usne, bivaju prve pogodjene bolescu.
Vitiligo se javlja u tri glavna oblika:
-Fokal-depigmentacija ogranicena na jedno ili nekoliko malih
podrucja tijela
-Segmental-gubitak boje koze javlja se na jednoj strani
tijela, dok je druga postedjena
-Generaliziran-gubitak pigmenta je generaliziran i javlja se
na mnogim mjestima po tijelu
Premda se moze javiti u bilo koje zivotno doba, vitiligo
najcesce srecemo u dobnim skupinama izmedju 20 i 30 godina,
jednako pogadja sve rase i ucestalost je ista u oba spola.
Bijele mrlje mogu poceti na licu, iznad ociju, na vratu,
ispod pazuha, laktovima, sakama, genitalijama ili koljenima.
Promjene su obicno simetricne, i mogu se prosiriti na cijelo
tijelo.
Vitiligo se moze javiti u prethodno potpuno zdrave osobe,
ali moze biti i konkomitentan sa drugim oboljenjima kao sto
su odredjena autoimuna oboljenja (Addison-ova bolest, B-12
avitaminoza i perniciozna anemija, oboljenja stitnjace
ukljucujuci hyper i hypothyroidism, Hashimoto thyroiditis
isl.), bolje receno simptom koji ukazuje na grube poremecaje
u nervnoj i hormonalnoj raznotezi, u prvom redu
hypothalamus-pituitarna zlijezda-nadbubrezna zlijezda
osovini naseg organizma. Ovakvi poremecaji imaju za
posljedicu nastanak kompleksnih oboljenja sa nepredvidivim
tokom, kakav je i vitiligo. Zbog toga je etiologija (uzrok
nastanka) ovog oboljenja kompleksna i uglavnom nepoznata.
Danas egzistiraju dvije teorije o nastanku ovog poremecaja.
Jedna je autoimuna, koja podrzava aberantnu imunolosku
reakciju usmjerenu protiv vlastitog tkiva, u slucaju
vitiliga protiv melanocita, stanica u epidermisu nase koze.
Slicna autoimuna reakcija protiv folikula dlake, kao uzrok
opadanja kose, je objasnjena u ranijem tekstu o alopeciji
areati. Buduci da se vitiligo cesce pojavljuje u pojedinim
familijama, druga teorija daje prioritet genetskim faktorima
u nastanku oboljenja, uvrstavajuci ga u listu dokaza da je
vecina oboljenja ‘modernog insana’, uzrokovana ‘falicnim
genom’ i da je takav defekt jedino i samo moguce ispraviti
adekvatnom manipulacijom ljudskim genetickim materijalom tj.
kloniranjem potomstva oboljelog. Neki su bas ‘skrvili’ na
Nobelovu nagradu, ne pitajuci se kako da se kod ‘falicnih’
bolest ne javlja od rodjenja ili rane mladosti, nego
kasnije, sto bi islo u prilog stresu i imunoloskoj teoriji
ili pak jednostavno istrosenosti i brzem starenju pojedinih
stanica pod direktnim utjecajem nervnog ili hormonskog
sistema, u ovom slucaju melanocita, nego veslaju jedno te
isto, aktiviran ili neaktiviran gen odgovoran za sintezu
melanina isl. (suprimiran gen-my ass). Gen je za geneticare
odgovoran za sve, i za vitiligo, i za nastanak raka, te za
sve ostalo sto je nepoznato ili mutno u medicinskoj nauci, a
sve zbog jednog i osnovnog cilja, dobijanja ‘grant-a’ od
drzave u kojoj zive za naredna istrazivanja iz iste oblasti.
Zbog toga treba biti oprezan u interpretaciji nalaza naucnog
istrazivanja uzroka pojedinih oboljenja. Kako vitiligo nije
goruci zdravstveni problem, onda su i ulaganja u
istrazivanja na tom polju u vecini zemalja limitirana, pa su
i dostignica u terapiji i trajnom izljecenju od ove bolesti
skromna.
U postavljanu dijagnoze znacajno mjesto zauzima brizljivo
uzeta anamneza (istorija vitiliga u porodici, istorija
autoimunog oboljenja u porodici, osjetljivost na sunce,
prethodni osip, opekotine ili kakva druga kozna trauma na
mjestu depigmentacije, prerano gubljenje pigmenta iz kose,
dugovremena izlozenost stresu, fizicko oboljevanje isl.),
podroban pregled oboljelog na druga oboljenja ili bolesti
koze (dermatitis, psoriaza isl.), biopsija koze sa mjesta
promjene, uzorak krvi za pregled razmaza i serologiju (full
blood count, thyroid hormones, antinuclear antibodies),
pregled oka na uveitis (iridocyclitis) koji je cesto
prisutan u ovakvim oboljenjima.
Lijecenje vitiliga ima za cilj da popravi izgled pacijenta,
dugotrajno je (6-18 mjeseci u komadu) i sa promjenjivim
uspjehom. Svaka osoba drugacije reaguje na pojedinu
terapiju, pa ona ne moze biti uniformna, nego bi trebala
biti dizajnirana specificno za pojedinca i formu vitiliga od
koje boluje. Zbog toga ce, na ovom mjestu, biti samo
spomenute postojece vrste zvanicnog medicinskog tretmana,
dok bi njihova upotreba trebala biti iskljuciva odgovornost
ordinirajuceg lijecnika.
-Topical corticosteroid therapy u vidu masti ili krema
razlicite koncentracije mogu pomoci u repigmentaciji koze,
uglavnom ako se zapocne sa njihovom lokalnom aplikacijom u
ranim fazama bolesti. Aktivna supstanca je u vecini
pripravaka cortisone, hormon koji prirodno luci nadbubrezna
zlijezda. Tretman je jednostavan i dosta siguran, ali je
potrebno pratiti ev. znake atrofije koze i pojavu strija,
kao nuspojava. Corticosteroidima se moze dodati
Calcipotriene (Dovonex), vitamin D derivate i terapija
ultraviletnim zrakama (UV lampe).
-Topical psoralen plus ultraviolet A (PUVA) je tretman
izbora za manja depigmentirana podrucja koze tj. promjene
koje zahvataju manje od 20% tjelesne povrsine. Komplikacije
ove foto-kemoterapije su hyperpigmentacija okolnog tkiva i
opekotine nakon izlaganja suncu neposredno nakon tretmana,
pa o tome treba voditi racuna.
-Oral psoralen photochemotherapy (PUVA) je dobar izbor u
slucaju da topical PUVA tretman ne da zeljene rezultate ili
kod opseznijih lezija, koje zahvataju vise od 20% tjelesne
povrsine.Ovaj tretman se ne preporucuje za oboljele od
vitiliga u dobnom uzrastu ispod 10 godina, zbog opasnosti od
ostecenja oka i razvoja katarakte. Ako ne postoje mogucnosti
za UVA terapiju, psoralen tablete se mogu uzimati u
kombinaciji sa izlaganjem prirodnoj suncevoj svjetlosti.
Nuspojave ukljucuju opekotine, mucninu, povracanje, svrab,
abnormalana dlakavost ili hyperpigmentacija na mjestu
promjenjene koze.
-Narrow-band ultraviolet B (NBUVB) therapy ili terapija UV
zracenjem ogranicenog spektra, u prvom redu ultraviolet B
zracima, koja u novije vrijeme zamjenjuje klasicni PUVA
tretman i ne zahtijeva uzimanje ili nanosenje psoralena, sto
znatno pojednostavljuje proceduru i reducira nuspojave. Kako
je ovo nova metoda u lijecenju, potrebno je sacekati jos
neko vrijeme da se dadne prava evaluacija ovog tretmana.
-Depigmentacija (type Michael Jackson, hahaha) ukljucuje
izbjeljivanje okolne koze monobenzonom (Benoquine) kako bi
promjene bile manje uocljive i primjenjuje se u slucajevima
generaliziranog vitiliga, gdje gubitak pigmenta zahvata vise
od 50% ukupne povrsine tijela. Kao side-efects mogu se
javiti crvenilo i otok koze (upala), svrab, isusenost ili
pak lagano zatamnjenje bjeloocnica. Depigmentacija je
ireverzibilan proces i povrsine tretirane monobenzone-om
ostaju trajno bez pigmenta, te postaju nakon provedene
terapije ekstremno osjetljive na sunce.
-Kirurski tretmani ukljucuju autologous skin graft
(presadjivanje manjih koznih grafta sa drugih, pigmentiranih
dijelova tijela na mjesto excidiranog promijenjenog koznog
patch-a), blister grafting, tattooing (micropigmentation tj.
tetovaza) isl. Nijedna od ovih metoda nije dala ocekivane
rezultate, skopcana je sa dosta komplikacija (oziljci isl.)
i predstavlja samo palijativno rjesenje za pacijenta.
-Experimental therapies ukljucuju kultivisanje melanocita in
vitro (rast stanicne kolonije u laboratorijskim uslovima), a
zatim transplantiranje kolonije melanocita na mjesto
depigmentirane koze. Ovakva istrazivanja se vec odavno rade
u Department of Biogenetics and Cellular Biology, UNSW, ali
koliko sam ja upoznat klinicki trial jos nije zavrsen, pa ce
biti potrebno sacekati jos koju godinu.
Pored terapeutskih, potrebno je primjenjivati i stalne mjere
zastite, kako bi se sprijecilo propadanje depigmentirane i
okolne zdrave koze, osjetljivih na djejstvo fizickih i
kemijskih faktora iz okoline, kroz duzi vremenski period. To
se u prvom redu odnosi na izlaganje dijelova koze
zahvacenih vitiligom suncu i upotreba zastitnih krema
(sunscreen) sa najvecim faktorom zastite. Ovo sprijecava
razvoj opekotina i dugotrajnih ostecenja koze, te
minimalizira tanning okolne zdrave koze, praveci kontrast
izmedju zdravih i oboljelih povrsina manje uocljivim.
Posljednje je narocito vazno kod svijetle koze, koju srecemo
kod bijelaca. Kozmetika koja pokriva bijele fleke koze bez
pigmenta (Dermablend, Chromelin idr.), cineci ih manje
uocljivim, moze znacajno doprinjeti da se oboljeli od
vitiliga bolje osjeca.
Kako vitiligo uzrokuje promjenu u izgledu, osobito ako
zahvati vidljive dijelove tijela kao lice, vrat, ruke ili
stopala, to ovaj kozmetski defekt moze znacajno poremetiti
bolesnikovu emocionalnu i psihicku stabilnost u svakodnevnom
bitisanju. Ako se ovom doda i cinjenica da su oboljeli od
vitiliga i slicnih oboljenja sa vidljivim koznim promjenama
cesto drustveno odbaceni i da se ostali dio zajednice,
uglavnom iz raznoraznih predrasuda i vlastite
neprosvijecenosti, sa podozrenjem odnosi prema ovim
bolesnicima, onda je razumljivo kakve prepreke u
komunikaciji i odnosu sa drugim clanovima zajednice oboljeli
od ove bolesti mogu imati. Zbog toga oni vode povucen zivot,
tesko se odlucuju da prihvate poslove koji ukljucuju dosta
komunikacije sa drugim ljudima, rijetko izlaze van medju
ljude (poor social life) i nerijetko pate od depresije.
Odredjene mjere mogu pomoci da se lakse izadje na kraj sa
ovom prije svega socijalno limitirajucom bolescu. Kao prvo,
potrebno je odabrati doktora/ dermatologa koji je ekspert u
ovoj oblasti tj. lijecenju i tretiranju vitiliga. Takodjer
je znacajno da se pacijent upozna sto je moguce vise sa
bolescu, njenim tokom, mogucnostima lijecenja, mogucem
ishodu lijecenja i prognozi bolesti. U tom smislu pozeljno
je pretraziti literaturu, internet site-ove, video
predavanja o vitiligu, posjecivati seminare ili predavanja
strucnjaka koji se bave vitiligom, te povezati se sa drugim
bolesnicima oboljelim od iste bolesti (support groups) u
dijelu drzave u kojem bolesnik zivi i ukljuciti se u rad
grupe. Sa svojim doktorom pacijent treba razgovarati o
vlastitom emocionalnom stanju i psihickim tegobama
prouzrokovanim pojavom oboljenja kako bi doktor imao uvida u
promjene mentalnog zdravlja i blagovremeno ga uputio
specijalisti koji ce mu pruziti odgovarajucu psihicku
podrsku. Ipak mislim, da je podrska i razumjevanje
bolesnikovih najblizih, rodbine i prijatelja, najvaznija sa
aspekta emocionalnog i psihickog blagostanja pacijenta.
U posljednjih nekoliko dekada proslog i spocetka ovog
stoljeca svjedoci smo stanovite metamorfoze ljudske
patologije, od dominacije infektivnih oboljenja u prvoj
polovini 20 stoljeca, preko kardio-vaskularnih i
metabolickih oboljenja, sve do malignih i autoimunih
oboljenja koja prevaliraju u danasnjici. Za ovakav
evolutivni proces u humanoj patologiji dijelom je zasluzan
revolucionaran napredak u prevenciji i tretmanu zaraznih
oboljenja od sredine proslog stoljeca naovamo, te promjene u
nacinu zivota i to u svim njegovim segmentima. Novo
tehnolosko doba, druga industrijska revolucija, kako je ja
volim zvati, znacajno je promijenila covjekov okolis, pa
samim tim i fizicke, kemijske i bioloske faktore u njemu,
koji imaju neposredan utjecaj na nas organizam. Nazalost,
ljudski organizam nije u stanju da prati promjene u njegovom
‘milieu exteriuer’ takvom brzinom, buduci da je njegov
genetski materijal toliko kompleksan da ne podlijeze tako
rapidnim strukturnim promjenama u tako kratkom vremenskom
okviru, sto direktno rezultira u nastanku novih oboljenja,
uglavnom genetskog i imunoloskog karaktera, a manje
infektivnog ili malnutritivnog. Uistinu u pojedinim
dijelovima svijeta, potonja patologija jos uvijek dominira
(neuhranjenost, rahitis, zarazne bolesti itd.), ali je njena
etiologija i patogeneza (uzrok i tok bolesti) znatno
izmijenjena, evoluirajuci u potpuno nove oblike (HIV
infekcija napr.), nepoznate ljudskom organizmu, na koje on
nije adaptiran i tesko ili nikako izlazi na kraj sa njima.
Da bi se ubrzao prirodni proces evolucije ljudskog genetskog
materijala, i na taj nacin proizveo fenotip sposoban da se
koliko toliko nosi sa zivotom u ‘savremenom dobu’, nauka
priskace u pomoc sa svojom solucijom za buducnost, ‘ideal
human being’, proizvedenog manipulacijom ljudskog
genetickog materijala. A da li je buduci klon zaista idealno
rjesenje? Da, ako se preko noci zelimo rijesiti kronicnih,
degenerativnih oboljenja, koja uzrokuju duga odsustva sa
posla, smanjuju profit i ukljucuju znatna izdvajanja za
lijecenje i welfare, te zbog toga enormno kostaju drustvenu
zajednicu. Zbog toga ‘kapitalisti’ vodjeni vlastitim
profitom i guraju ovakve ‘instant’ projekte, ne obaziruci se
na cinjenicu da ovakve genetske manipulacije gotovo
istovremeno sa benefitom kreiraju i jednu potpuno novu
patologiju, za koju u blizoj buducnosti najvjerovatnije nece
biti odgovarajuceg lijeka. Kad se tome doda i mogucnost
zloupotrebe takvog jednog inzenjeringa, cega smo precesto
bili svjedoci sa ranijim velikim tekovinama civilizacije
(otkrice atomske energije napr.), onda je potreba detaljnog
istrazivanja posljedica realizacije takve jedne ideje po
ljudski rod krucijalna.
Brzina zivota, sve veca kompeticija i pritisak pod kojim
zivimo danas, cini nas nervni sistem izuzetno nestabilnim i
vulnerabilnim, sto pogoduje nastanku citave palete psihickih
poremecaja od blagih i prolaznih promjena u raspolozenju do
evidentnih kronicnih poremecaja mentalnog zdravlja sa losom
prognozom. Znacajan porast psihijatrijskih oboljenja i
fizickog oboljevanja, koje u osnovi svoje etiologije ima
nestabilan ili oslabljen psihicki habitus, uvrstio ih je u
dugu listu potencijalnih kandidata za kloniranje. U tom
smislu, danasnja istrazivanja vecine psihijatrijskih
oboljenja, usredsrijedjena su na njihovu genetsku osnovu,
prije nego na trazenje efektnih metoda prevencije ili
odgadjanja njihove pojave. Iako je za jedan broj psihickih
poremecaja, osobito psihoza (schizophrenia napr. incidencija
u opstoj populaciji 1-3%, u prvih rodjaka 10-12%, u bliznadi
40% itd.), nasljedni faktor kao dominantan u nastanku
oboljenja nesumljivo dokazan, ipak mislim da je etiologija i
patologija mentalnih poremecaja isuvise kompleksna, da bi se
mogla rijesiti jednim genetskim manuvrom u epruveti. Povrh
svega ne mogu se svi poremecaji ‘komandnog sistema naseg
tijela’, kakav je mozak i nervni sistem, svesti pod isti
zajednicki nazivnik nasljednog poremecaja u genomu. Za dobar
broj psihickih poremecaja, uprav suprotno, smatra se da
imaju multikauzativan i dosta kompleksan uzrok, gdje
socijalni i egzogeni cinioci igraju glavnu rolu, a
nasljedni, ako se izuzme emocionalna konstitucija, gotovo da
i nemaju utjecaja na nastanak psihickog poremecaja. Dok
cekamo na ‘superman-a’, postoje dva nacina kako da se
zastitimo od negativnog utjecaja okoline ili kako da
koliko-toliko odgodimo aktiviranje naseg ‘falicnog
nasljedja’ (hahaha) i samim time ostanemo fizicki i
mentalno zdravi. Jedno su ‘quick fix’ metode, koje nudi
moderna zapadna psihijatrija i psihologija, a drugo su
metode duhovnog i fizickog razvoja, sa ciljem postizanja
perfektne duhovne i tjelesne ravnoteze, drevnog istoka. Kako
citav zivcani sustav radi na principu ‘praga podrazaja’,
koji se mora doseci da bi bilo koja informacija (senzorna,
motorna, stimulativna, inhibitorna itd.) bila
prenesena/proslijedjena, to obje metode, zapadna
medikamentima i metodama psihoterapije, a istocnjacka
svakodnevnim vjezbanjem svoga uma, mjenjaju ovaj prag
podrazaja u cilju postizanja bolje kontrole/stabilnosti nase
psihe. Nase raspolozenje se uglavnom krece oko tog praga
+/-, dok je on konstantan. Covjek se radja sa tom
konstantom, ali tokom zivota okolina uveliko mijenja nivo
praga podrazaja. Promjene nivoa nisu rapidne, nego postepene
i zavise od vremena izlozenosti negativnim utjecajima iz
okoline tj. psichotraumi, izlozenosti utjecaju droga,
alkohola, nikotina, fizicke patnje idr. Stoga vecina nas,
koja je prezivjela ratnu psichotraumu, patila je i jos
uvijek pati od ‘posttraumatic stress disorder-a (PTSD)’ koji
ima dvije faze: akutnu i kronicnu. U akutnoj fazi dominiraju
poremecaji sna, nightmares, depresija, anksioznost, episode
neprijatnog podsjecanja na prezivljeno, agresivnost,
nemogucnost normalnog svakodnevnog funkcionisanja itd., dok
u kronicnoj fazi, koja nastaje mnogo kasnije, nakon
prividnog poboljsanja ili cak izljecenja, prevaliraju
somatske tegobe kao lupanje srca, gusenje, napadi panike,
glavobolje, socioloski problemi, depresija, anksioznost itd.
ili oboljenja stitaste, adrenalne pituitarne zlijezde,
autoimuna, maligna oboljenja itd. a da bolesnik nije ni
svjestan odakle to dolazi. Ako se k tome jos doda i stres
koji smo prezivjeli nasilnim preseljenjem tj. etnickim
ciscenjem (ovo potonje se odnosi na ‘nepozeljne’ sa
odredjenih teritorija) u tzv. druge i trece zemlje, gdje smo
preko noci od uglednih i radinih gradjana postali drustveni
balast i ‘bloody refugees’, od kojih vecina nije znala ni
jezik ni kulturu zemlje domacina, onda mozete i sami
sagledati pod kakvim je pritiskom nas nervni sistem, bolje
receno psiha, bila? Zateceni situacijom naglog priliva
izbjeglica iz zemalja bivse Jugoslavije, lokalne institucije
i servisi za pruzanje zdravstvene i mentalne pomoci u
zemljama domacinima, po obicaju ne udubljujuci se mnogo u
probleme novih doseljenika, prognanika iz njihove domovine,
tretirali su samo akutnu fazu PTSD-a, uglavnom
medikamentozno i u velikom broju slucajeva bez odgovarajuce
psihoterapeutske podrske u toku tretmana. Knjige i naucni
radovi su napisani, Dejtonski sporazum potpisan, a Bosanci i
Hercegovci su presli u kronicnu fazu ovog oboljenja, sa
fizickim bolestima nepoznatog, najcesce ‘genetskog uzroka’,
potucajuci se tako od jednog do drugog doktora, dok ih ovi
ne znajuc’ kako da se rijese ‘dosadnih pacijenata’ ne
proglase ‘psychosomatisation syndrome-om’. Mnogi su se, u
tom svom beznadju i potrazi za vlastitim ‘saburom’, okrenuli
vjeri, sto i nije tako lose s obzirom da svaka vjera
propagira ljubav, toleranciju, skromnost i ostale pozitivne
tekovine humanizma od kojih se covjek bolje osjeca, ali s
obzirom da je vecina konfesija institucionalizirana i vrlo
cesto izpolitizirana, ne moze tako lako vratiti osobu sa
duboko uzdrmanom psihom u stanje ravnoteze, pogotovu ako
doticni/na nije godinama, da ne kazem nikada prije,
prakticirao/la istu.
Bez intencije da favoriziram jedan ili drugi nacin kako
pomoci sebi, opisacu mehanizam kojim se postize duhovna
ravnoteza i veca psihicka stabilnost individue, a koji
koriste i zvanicna psihijatrija/psihologija i drevna
istocnjacka filozofija u cilju postizanja dusevne
uravnotezenosti pojedinca. Ako zamislimo nase psihicko
stanje kao sinusoidu koja ide u pozitivnom i negativnom
smjeru oko ravne linije, koja predstavlja bazicni nivo naseg
raspolozenja, onda svaki pozitivni dogadjaj u nasem zivotu,
koji nas cini sretnim, uzrokuje pozitivni otklon sinusoide i
nase raspolozenje se povecava tj. linija raspolozenja se
podize nagore. Nakon nekog vremena, kada se ‘drustvo razidje
kucama i teferic prodje’, raspolozenje se polako vraca na
bazicni nivo tj. horizontalnu pravu. Ako ovaj pozitivni
stimulus traje kroz duze vrijeme (vise mjeseci ili godina)
ili bolje receno ako kroz duze vrijeme mislimo o sebi i
zivotu oko nas pozitivno (kao u pjesmi in the mood, hahaha),
onda se bazicni nivo (horizontalna prava) podize na visi
nivo, mi smo sretniji nego sto smo bili ranije i psihicki
smo jaci, jer je sada potreban mnogo intenzivniji negativan
stimulus da nas bacio u ocaj. U slucaju smrti najblizih isl.
tragedijama, mi cemo biti low, sto je i normalno, ali nikada
toliko duboko da padnemo u duboku depresiju i samim tim cemo
se u kracem vremenskom razdoblju vratiti na pocetni nivo
raspolozenja, ali uvijek na onaj sa koga smo krenuli.
Obratno, ako smo izlozeni negativnom stimulusu kroz duze
vrijeme, kao sto nam se to dogodilo za vrijeme rata, bazicni
nivo naseg raspolozenja je dosta nizak (prakticno smo u
depresiji veci dio vremena), svaki dodatni negativni
stimulus baca nas u dublju depresiju iz koje tesko
isplivavamo. Ovaj pad nivoa bazicnog raspolozenja moze biti
uzrokovan i dugogodisnjom upotrebom droga, alkohola, kafe,
nikotina i drugih vjestackih stimulansa, nakon prestanka.
Zvanicna psihijatrija mijenja nivo bazicnog raspolozenja
(uglavnom tezi da ga podigne, hahaha) medikamentozno i tezi
da ga odrzi na tom nivou uz pomoc cognitivne i
psihoterapije, uceci pacijenta kako da izadje na kraj sa
svakodnevnim negativnim utjecajima okoline. Pomocu
antidepresiva brzo se postize efekat (za otprilike dvije
nedjelje do mjesec dana), ali se lijekovi moraju uzimati
kroz duze vrijeme, da ne kazem dozivotno, i po prestanku,
depresija se moze vratiti. Nasuprot ovakvim instant
rjesenjima, podizanje nivoa bazicnog raspolozenja moze se
postici dugotrajnim vjezbanjem vlastitog duha, sto iziskuje
godine svakodnevnih dugih meditacija, ali za uzvrat pruza
permanentnu psihicku stabilnost i dozivotnu srecu. Moram
priznati da sam bio fasciniran uspjesnom rehabilitacijom
ovom metodom motivisanih pojedinaca, sada vec majstora
meditacije, koji su bili u dubokoj depresiji proizasloj iz
apstinencije od dugogodisnje upotrebe opojnih droga.
Takodjer, nalazimo nebrojeno mnogo primjera uspjesnog
nosenja sa svim izazovima i zamkama modernog zivota u
pojedinaca koji godinama rade ili su radili na vlastitoj
duhovnosti, radije nego na skupljanju materijalnih dobara, i
uspjeli su svojom humanoscu da nadahnu buduce generacije
(Mahatma Gandhi, majka Tereza, Dalaj Lama, Che Gevara i
ostali veliki ljudi). Stvar je pojedinca koji ce put
odabrati da pomogne sebi. Mislim da je za pocetak dobro
krenuti sa psihologom, dok se vjezbanjem/meditacijom ne
postigne solidna psihicka ravnoteza (cca godinu dana). Tek
kad se zadovolje ovi neophodni preduslovi, moze se ocekivati
veci uspjeh u lijecenju ovih fizickih/somatskih poremecaja i
oboljenja prouzrokovanih narusenom ravnotezom u osovine
kora velikog mozga-hypothalamus-pitutarna zlijezda-
hormonski i imunoloski sistem.
Za kraj evo jedne mudre izreke iz staroga svijeta:
Od kad je kosmosa
i covjecanstva u njemu,
i ja cu zivjeti
da pobijedim svu bijedu ovog svijeta.
Mir i ljubav s Vama!
|
