offline
- Pridružio: 21 Jul 2005
- Poruke: 156
- Gde živiš: Beograd
|
Jos jedan glas za odlicnog, odlicnog, neprevazidjenog, i nikad prezaljenog, Jaca Pastoriusa.
Ono sto je radio solo i ono sto je radio sa Weather Report se i danas ne dostize. Rucno je napravio svoj fretless bas i najvazniji je popularizator fretlessa... Kada je bio u formi, svirao je brzo i tacno, nadahnuto, ali najvaznije od svega, kako je govorio njegov "sef" Zawinul, BIO JE "TU". Umeo je da se podredi bendu, umeo je da donese nesto novo i bitno opstoj harmoniji, umeo je da povuce bend u novom i dobrom pravcu... I danas se jednim od najboljih progressive jazz albuma smatra "Black Market", i pesma broj dva, na kojoj je Jaco po prvi put radio sa Zawinulom, evo kako je to Jaco ispricao:
"...he got hold of me to play this tune, "Cannon Ball," which didn't have the right feel that he wanted. I don't know for sure because we never talked about it, but because Cannonball was from Florida, and I'm from Florida, he said he'd wanted that Florida feel on this tune, and liked the way that I played the "singing" type sound."
Sto se nasih basista tice, mislim da je Japanac apsolutna legenda, on cak ima i svoj entry u "Leksikonu YU mitologije"! Ovako:
"NEŠA JAPANAC"
Najbolji domaći session bas gitarist. Musician’s musican. Pravim imenom Nenad Stefanović, nom d'art ‘Japanac’, jedna je od onih tihih, samozatajnih ali važnih ličnosti jugoslavenske pop-scene bez koje bi ona bila mnogo siromašnija.
Još od sedamdesetih Japanac je bio muzikant 'na poziv' i odsvirao je bas-dionice na bezbrojnim pločama - iako po vokaciji jazz-funker, uhljebljenje je najčesće imao na pločama narodnjaka, pogotovo onih 'crossover' tipa.
Domaću muziku obogatio je svirkom na nekoliko ključnih rock-albuma. Iako sorta muzičara kojem on pripada je spadala pod skupnu imenicu 'tezgaroši', njegova svirka je bila sve osim toga - inspirativna i svježa, što se može čuti na Japančevom možda najboljem momentu – svirkom na kultnom albumu Olivera Mandića 'Zbog tebe bih tucao kamen': savrseni uber-cool funky atmosferski bas u 'Smejem se, a plakao bih' i čuveni lead-bass intro u 'Sve su seke jebene' - ona komplicirana dionica (sa nedostižnim trilerom!), koja je za muzičare-aspirante kao i za profije ostala sam KANON sviranja četverožičanog instrumenta. Neša je prvi naš moderni basist koji je učinio da instrument doživljavan kao 'pozadinski' (bas su šezdesetih dobivali najlošiji muzičari u bandu!) dobije opušteni, misteriozni coolness.
Ovo je bio biografsko-kritički dio, ali treba ovdje reći još nešto drugo.
Beograd je uvijek za razliku od više 'arty' Zagreba gajio kult muzikanata, muzičara-'zanatlija' i to je za insajdere bila općost. Imao sam kao klinac fantaziju: zamišljao sam tamošnje muzikante kako sjede u 'Šumatovcu' ili 'Grmeču' (kavane gdje su se skupljali), piju lagano, kuliraju i čekaju da ih netko potraži - netko od zvijezda najčešće kojima je zakazao vlastiti svirač pa im treba profi tko će sve odsvirati dobro, pouzdano i što je najvažnije - odmah.
Centralna ličnost te scene - uz ljude kao Krle, Duda Bezuha, Vlajko Bulatović etc. - u mojim je daydreamovima uvijek bio baš on – Neša Japanac.
'OK, koja je lova?', pitao bi iza ray-banica ne ustajući.
Kad bi čuo, nakon male pauze klimnuo bi kratko, pokupio jednom rukom pljuge i odsječno krenuo.
Tako sam si to zamišljao.
Godinama nakon svega razmišljajući unazad, shvatio sam da i nisam, bez obzira na romantiziranje, bio tako daleko od istine.
Sjećate se Bajaginog hita '442 do Beograda' i onog finog, minimalnog aranžmana: marakas za beat, relaksirana ritam gitara i prepoznatljivi intro - bas što vozi najprije 'nisko', a onda oktavu-dve podignut, odsviran na fretless-basu, taman prije nego lagano ušeta sopran-sax Neše Petrovića? E, to je bio Japanac i potpuno je jasno da nitko drugi to nije mogao tako ni izaranžirati ni odsvirati, kao i da je svom curriculumu pribrojio još jedan intro klasik. Moći skinuti njegove dionice značilo je biti pravi, ozbiljan muzikant, the big league: kako smo samo, u vojničkom bandu, Darko i ja bili fascinirani dok smo otvorenih usta gledali kako Ogi note-per-note svira ovaj intro.
Uopce Bajagin opus (na kojem je kompletna krema bg-muzicara) je dosta profitirao: gdje god bi slušalac čuo bogati, debeli sound koji je mogao funkcionirati i kao prateći, skoro nečujni 'punjač’ i kao vodeći raskošni, žestoki kad je trebalo, solo-instrument - gotovo se sa sigurnošću reći da je iza tog zvuka stajao on.
Zadnja dva albuma Bijelog dugmeta? 'Ružica si bila'? He was there.
Sa narodnjacima - Haris Džinović sa svojim u 800.000 (!) primjeraka prodatim prvijencem? Isto. (Haris:'Nenad Stefanović Japanac je basista “boli glava”).
Vidim da i danas svira ali – kakva vremena takve i tezge: nekad Bajaga, Dugme i Oliver Mandić, danas...ovi što im niti imena ne želim napisati u istoj rečenici sa maloprije nabrojanim velikanima.
Tko zna – možda se vremena i promjene pa da Neša Japanac dobije gigove kakve zaslužuje.
Slušam već godinama u emigraciji mlađe muzikante koji su se s njegovom svirkom upoznali tek nedavno – izgovaraju lozinku ‘Japanac’ s pobožnim respektom i zavjerenički kao uvijek kad se priča o najboljima. To je dobar znak.
by Djordje Matic @ 2002-08-01
|
