Carobni breg
Mi bili smo jedan poseban svet
obojen nijansama neba,
radili smo sta nam padne na pamet,
imali smo sve stonam treba
Rekli su: kakvih sve ima cudaka...
na sta se sve nebo usudilo?
malo je, malo je takvih ludaka...
Al sta je ljubav neg' ludilo?
Imali smo svoj carobni breg,
krilima smo stizali do njega,
usred leta mogli bismo stvoriti sneg
na vrhu svog carobnog brega.
Nismo imali ni plan, ni stan,
u kofere spakovali samo osmehe,
u dzepove strpali jedan divni san,
nismo znali sta su prepreke.
Voleli smo jutro, davalo je moc,
ljubili smo dan, pruzao je Sunce
do u osvit zore grlili smo noc,
vodilo je srce, kud god zelis poc'.
Reci mi da opet sanjas isti nemir taj,
iste one iskricave noci,
reci da u oku blista placni sjaj,
reci da ti nekad u samoci,
kad pomislis na me, zaigraju oci
i da makar tajno, bar u snovima,
pozelis da mozes mi doci.
|