San o snu (šaljiva pričica - sanjana sličica)

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Ivana_sanjalica ::Društvo moje drago, ponavljam vam - ja nisam pjesnik. Pišem s rimom, bez rime, u stihu, u prozi... svejedno. I nisam rob izrazu, možda nekom utjecaju; tko zna kojem i čijem, mnogo je toga pročitano - što iz gušta - što iz moranja:)) pa ostane trag.
Rima ponekad dodaje onaj blagi dodir ironije kojeg volim. Čak bih rekla autoironije; čak i u nekim riječima koje su naizgled tugaljivo patetične. Možda čak i dašak humora. Zar nije i u naslovu "šaljiva pričica - sanjana sličica".

Nešo i Saten, vjerovali ili ne, u mom pozivu da mi iskreno kažete ("Iskreno mi reci") nema ni izdaleka one tuge koja možda i jeste u meni i koja je možda i u nekim drugim riječima ovdje izrečenim. Zašto vam se to učinilo toliko tužno?

Svako ko piše rimom na neki način robuje...
Upravo tako, učinilo nam se... Mi tebe ne poznajemo, i ne znamo razlog tvoje tuge... Možemo samo da naslućujemo...

PS. Izvini, što ovoliko kasnim sa odgovorom...

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Ma nije Satenčice, vjeruj mi. Nije to meni nikakvo robovanje, meni dođe rima s lakoćom i spontano. Kada mi dođe. Ali nemam ni ja baš uvijek rimu. A meni se rima i sviđa.Ponekad je vragolasta, duhoviota, ponekad patetična, tugovita:)) Ako baš nije neka skroz banalna (sedim kraj česme i pišem pesme). Ja sigurno više robujem (i to sam već rekla) nekim utjecajima od kojih ne mogu pobjeći.
Meni malo smeta kada u stihovima nema ritma, ili kada je nezgrapan, kad nema melodije. Takav stih više nije stih, nego proza. Nekad sam čak i metriku polagala kao važan ispit i to na užasno teškim tekstovima . Postoje periodi nekog trenda ili čak mode. Kako u svemu tako i u pisanju poezije. Jednom je rima obavezna pa se pišu modeli aabb, abab, abbaa i slično. A onda se odjednom silno pazi da slučajno nema rime, pa se svaka briše, gazi, čekaju se hladne zime

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Nada u suncu.
Poljupci na oblaku
tebi putuju.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Satenčice, maknula sam onaj naslov i "odnaslov" za koji si mi ti sugerirala da mu tamo nekako nije mjesto. Bila si u pravu!

Evo ih ovdje:

maknula sam ih skroz jer su bezveze

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Napisano: 14 Apr 2009 14:16

Ivana_sanjalica ::Ma nije Satenčice, vjeruj mi. Nije to meni nikakvo robovanje, meni dođe rima s lakoćom i spontano. Kada mi dođe. Ali nemam ni ja baš uvijek rimu. A meni se rima i sviđa.Ponekad je vragolasta, duhoviota, ponekad patetična, tugovita:)) Ako baš nije neka skroz banalna (sedim kraj česme i pišem pesme). Ja sigurno više robujem (i to sam već rekla) nekim utjecajima od kojih ne mogu pobjeći.
Meni malo smeta kada u stihovima nema ritma, ili kada je nezgrapan, kad nema melodije. Takav stih više nije stih, nego proza. Nekad sam čak i metriku polagala kao važan ispit i to na užasno teškim tekstovima . Postoje periodi nekog trenda ili čak mode. Kako u svemu tako i u pisanju poezije. Jednom je rima obavezna pa se pišu modeli aabb, abab, abbaa i slično. A onda se odjednom silno pazi da slučajno nema rime, pa se svaka briše, gazi, čekaju se hladne zime


Možda liče na prozu, ali svakako to nisu...

Dopuna: 14 Apr 2009 14:17

Ivana_sanjalica ::Nada u suncu.
Poljupci na oblaku
tebi putuju.



Dopada mi se, da li se ovo svrstava u haiku poeziju

Dopuna: 14 Apr 2009 14:18

Ivana_sanjalica ::Satenčice, maknula sam onaj naslov i "odnaslov" za koji si mi ti sugerirala da mu tamo nekako nije mjesto. Bila si u pravu!

Evo ih ovdje:

U snu se mome tuđe ruke razigraše.
A na javi moje tamne oči zaplakaše.

Cenim to što si prihvatila moju sugestiju...

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Br. 7

Mašta i snovi…
Cvijet modrinom plovi.
Začin života.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Da je meni

Da je meni što je san da je java…
ja se ne bih budila, s ribama bih pjevala,
na dugi međ' pticama jahala.
Da je meni da mi bude to što nije,
more bi prozborilo, priču mi ispričalo,
na valu me k tebi odnijelo.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Ponekad

Ponekad, kad sve utihne, kad samo titrava svjetlost iz daljine razmiče zavjese na mojim prozorima, kad posljednji usamljenik nestane s ulica, kad u muk utone bučno staro dizalo pred mojim vratima, kad novorođenče u susjednom stanu konačno smireno usne… ponekad u tom čudnom trenu što ne pripada ni jednom danu, ni onom što umire ni onom što se rađa, ponekad mi se u tom slijepom vremenskom rukavcu učini da čujem: ne uhom, već umom; učini da vidim: ne okom, već srcem; da čujem glas, onaj jedini, onaj najdraži, onaj što s mojim u sazvučju harmoniju frule u Eutrepinoj ruci može postidjeti; da vidim lik, onaj jedini, onaj urezan u svaki treptaj oka; da vidim lik na dohvat ruke nedostižan, na dohvat misli neshvatljiv; i tada ne znam tko mi je varku pripremio, koji se opsjenar smije svojoj uspjeloj šali; ali znam da ću opet vrebati taj čudni sat s nadom da ću te u njemu sresti, pa bio samo sjena, samo privid, samo mali darak čežnji što ga za me besposleni mag šaljivdžija iz dosade sprema .

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Krilo uz krilo

Govorili smo tako onih davnih dana. I mislili na prijateljstvo, povjerenje, na privrženost, na ljubav. Govorili smo tako i mislili na razumijevanje, poštivanje, uvažavanje druga, kolege, prijatelja.
A mi obični smrtnici, što smo samo čvrstim tlom znali koračati, u nevjerici čudili smo se njihovom „disanju k'o jedan“. Tada su nam sa smiješkom govorili: „Ma nije to ništa, pa mi smo tamo gore krilo uz krilo.“
Bili su krilo uz krilo, svaki u svojoj ptici što ih je nosila ususret suncu. Uvijek s nekim novim vjetrom pod trupom, s nekim novim vjetrom pod svojim krilima.

Slomilo se ovih dana krilo mog prijatelja letača. Znam da mu je hor anđela podario nova, ljepša. Znam da njegov vječni let beskrajem tek počinje.

• 1Ovo se svidja korisniku: Bane Damnjan
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Slomljena krila
kako da ovo napišem da ne bude patetično, koje riječi ne zvone tugaljivo, koja pjesma ne bi suzu izmamila; ne znam; sve što pomislim, sve čega se sjetim, sve mi na tugu miriše;
a počeli smo veselo; bili smo djeca, razigrana, nevina i bezbrižna, u džepovima smo skrivali pregršte nade, u šakama smo stezali budućnost; ni tračak sumnje, ni kap straha, ni zrnce neizvjesnosti; jer mi smo mogli sve; bili smo mladi, grabili smo znanja i prilike i spremali se mudro ih i savjesno upotrijebiti;
i voljeli smo se; odlazili u rodna sela prijatelja, plesali tri dana i tri noći na svadbama prepunim veselih ljudi, prepunim vina i kolača, rakije i pečenja, i zagrljeni, omamljeni i sretni vraćali se u grad, grad koji smo voljeli; tako je to tada bilo…
svijali smo svoja mala gnijezda, zavidjeli, onako blago, prijateljski, kad bi netko kupio ljepši pokrivač ili porculan; ali voljeli smo se…
i počeo je život; počelo se raditi, predano, ozbiljno, odgovorno; rješavali su se problemi, slavili se dječji rođenadni, državni praznici i oni neki samo nama znani; i tekao je život…
do onog dana…
do dana kada prijatelj nije donio cvijet ni bocu vina, kad u sobu nisu utrčala bučna vesela djeca; do dana kad su se oko pojasa crnila dva pištolja, a djeca su već živjela negdje daleko;
nismo se ni pozdravili; ni poljubili posljednji put, ni rekli zbogom;
i nestali smo, razišli se; ostavili radosti, ostavili snove nedosanjane, stolove prostrte, čaše pune vina, čaše pune iluzija...
slomili su nam krila, ušutkali riječ, zamračili pogled i um;
i opet smo zajedno, zajedno u boli, nijemo izgovaramo imena onih koji odlaze; i proklinjemo sudbu jer još nije vrijeme, nije vrijeme za odlaske uz suze i počasti; ali rane su velike, tijela nisu izdržala, slomljena su srca… slomljena su krila…