offline
- Pridružio: 01 Okt 2004
- Poruke: 53
- Gde živiš: Osijek
|
U struku vremena
Nebeske kapi iskre na paleti duše,
a brojni uzdasi, tirkizne zvijezde,
ugađaju bjelinu ljubavnih ploha.
Grlimo se tijelom u tišini siječnja
i kao važan detalj naših zagrljaja,
nijemi dodiri ostavljaju osmjeh.
Ulazeći polako u sveti šapat noći
klizimo jezerom divnih osjećaja
i sve dublje tonemo u vodu života.
Uzvišeno nebo potajno nas krijepi,
beskonačno se roji mekim usnama.
Naše su usne vreli dah u granama
i plavom nebu pomažu smiriti vjetar.
U njima se lišće drhtanjem ljubi
i bez prestanka neumorno treperi.
Nabrekle u veljači, ljubavi moja,
sa drveća ispraćaju hladni nemir
i osluškuju sjaj bisernih grudi.
Provlače se kroz krošnje prstiju
i ne smiruju crvenilo mirisa,
već strpljivo i nježno bujaju,
miluju nas oblacima strasti.
Oslobodimo brazde tragova srebra
i s poljupcima slatkog šaputanja
razmašimo se prisutnim ožujkom.
Probudimo uzdahe zanosnih bokova,
jer jato divljih ptica cijelom ravnicom
liježe na slabine i svlači rumenilo.
Užarimo strasti u ljubavnoj čežnji,
dotaknimo zjenice i sletimo srcem.
Pripremimo odmorište našem biću
i na obroncima zavodljivog pogleda
postanimo rijeka koja zemlju umiva.
Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
tecimo poput slapa travnjem.
Razbacajmo valove u svitanje,
i pustimo neka nakapa čisto sunce,
naša ljubav zaslužuje jedinstvene boje.
Ti, ja i rijeka u našem divnom tijelu,
pamtimo putove ostavljenih stopa
i čuvamo svijet u zakašnjelom snijegu.
Imamo nježnost na koju cvijeće miriše
i obećanje misli što neponovljivo raste.
Imamo bistri tok veći i od gustih šuma.
Dragocjena moja, poljupci smo kristala,
i pod nama se otvaraju odaje jutra,
kroz struk vremena ulazimo u svibanj.
Jasnim prizorom vječnosti utječemo,
ja tvoj muž, kojeg ljubavlju obnavljaš
i ti moja žena, koja u blagom svjetlu
tako izazovno i lijepo kaplješ po meni.
Samo zaljubljeni osjećaju strast duše,
a mi oduvijek cijenimo izlazak sunca
i rađamo rosu dok vodimo ljubav.
Zato smo omiljeni u vrevi blaženstva.
Pređimo u polja, zastanimo u travi,
u ljupkim vrtovima visokih vlati,
gdje zelena mekoća livade opija,
smireni pristanimo u njihanje lišća.
U naručje lipa, u njedrima lipnja,
dok vjetar svija boje, zelenu i zlatnu,
privijmo cvijeće oko našeg struka,
u medene niti pretočimo boje sunca.
Legnimo bez ikakvog razmišljanja,
a grane što titraju raščupanom kosom
svoju će moć predati u naše ruke.
Raširimo se u svilenoj lepezi makova,
nježnost srpnja oblikujmo u sebi.
Mila, ne napuštajmo žuta polja sna,
neka nas ljuljaju prozirni pramenovi,
neka se usne opijaju slatkim svjetlom,
potrebna je žudnja našoj ljubavi.
Ponesimo bedra u vreli šum žita,
u mirisu šuma raspletimo strasti,
jer na postelji sunca, u dnu horizonta,
gdje borave zlatne vrpce vjetra,
visoki su jablani i leptir umiva dušu.
Eto, zagrljena moja, drhtimo užareni
u nevinom i čistom osmjehu cvijeća,
ližu nas vrele latice poput plamena.
Između korijenja zemlje i naših nogu
na obrazu ljeta otkucava podne.
Rastrčimo butine u snoplje kolovoza,
tu gdje šutljivi suncokreti krče hlad,
ispružene sjenke ovjenčane vatrom,
jedna po jedna, gledaju prema nebu.
Ništa više ne trebamo u ovom snu,
njihove poljupce smo dostigli u klasju.
I nastavimo zemlju strasno voljeti,
jer dok vodimo ljubav, jedina moja,
u nama je snažan vjetar nagona.
Naslonimo rujan na površinu trbuha
i zaustavimo uzdah valovite vode.
U vrtlogu milosti pokrenimo dah
a kad nas kapi doprate u sazviježđe,
do nebeske rijeke bezbrojnih pora,
nježno ćemo plavetnilom sjati.
Uronimo tanke ruke u spektar neba,
ka sunčanom otkosu pružimo tijela.
Krenimo prema vatrenom rumenilu,
na rub toplog sutona, u odjek neba,
gdje godina skita obalom pijeska.
Tamo su još zadihani obrisi žetve
i kao mjesečina obasjavaju horizont.
Cijelom dužinom listopada, mila moja,
čuvaju svu radost i tjeskobnost vrba.
Za njima čeznemo, a naše žedne oči
njihovom požudom znoje tijelo.
Zato možemo u raskvašenoj jeseni
zvjezdano nagi kroz svemir strujati.
Zadrhtalo moje, dašćimo ljubavno,
naše je vatreno uzglavlje crveno,
živi plamen požudnih milovanja.
Kupajmo se mlazom toplog znoja
u blaženom zagrljaju vječnosti.
Pod oblacima kiše izvijmo leđa
i sa lišća što nas šuštanjem časti
zagrljeni udahnimo noćnu pjesmu.
Pored nas u mraku studeni se čuje,
ali jesen ne remeti bjelinu postelje,
naše su usne plamteće skuti neba.
Razgorimo se i odjeknimo zimom,
sa vitkog vrata rastjerajmo maglu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
odolijevamo hladnom pogledu inja,
vodimo ljubav i ništa nam ne smeta.
Usred jare ćutimo se zanosno goli,
rastapamo snježne nalete prosinca
i na ramena naslanjamo mjesečinu.
Ti, ja i ljubav u našem divnom tijelu
na kraju prosinca ulazimo u siječanj,
ispod mraza grlimo zaspale trave.
Zal Kopp
Dopuna: 26 Jan 2007 5:18
Sve Vas lijepo pozdravljam,
i zahvaljujem na kometnarima,no nemam obicaj komentirati
i odgovoarati na komentare.
Smatram da je moja poezija dovoljno rjecita...
Za Lukreciju, svakako mozes objaviti, i unaprijed ti hvala.
Zal Kopp
Dopuna: 17 Mar 2007 3:47
Kad tišina neba tiho zajeca u meni
Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
šutim i ne žalim se, već promatram
drhtanje zvijezda kako se razmiče.
Ne vidim tvoje razmažene obline,
samo slutim tajnu tvog odlaska
i jednostavno šutim u našoj postelji.
Odsutna si i što da kažem na to?
Da plačem? Da se plačem branim?
Ne, kroz portret našeg vremena
u kojem su naši koraci bojali ulice,
napuštam vjetrove i sazviježđa,
i udišem mirise nevidljivih zanosa.
Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
grlim te u svom bolnom čekanju,
a svoje ruke kupam u tvom obrisu,
jer dok radosno zalaziš u moje pore
slušam tvoje bijelo tijelo u sebi.
Ne molim ga tugom, već kličem
i svu noć uzvikujem njegov dolazak.
Tako slažem i uzdahe u osmjeh,
a poljupce što te traže i tebe hoće,
uvjeravam kako zaista postojiš.
Znam, pronaći će latice cvijeća
i na gnijezdima ptica usne sviti.
Kad tišina neba tiho zajeca u meni
pokušavam dokučiti svježinu polja,
to vječno proljeće u mojim zjenicama,
jer bez njih kao da ti se ne divim,
tebi koja si u njihove brazde zasjela!
Ta ista polja na kojima duša plamti,
navikla na suncokrete tvoga pogleda,
drijemaju ispod neba naših milovanja.
Pružam se po njihovoj toploj mekoći
i kao tvoj ljubavnik, odsutna moja,
bez obzira što te nema, ne plačem,
jer zašto da se plačem branim?
Kad tišina neba tiho zajeca u meni
u dubokoj noći otvaraš moje srce,
i odjednom kao bistri korak srne
rastrčavaš ruke mojim bunilom.
Neprestano žuboriš i prstima ječiš,
a tvoj dah s lakoćom preskače kožu.
Sva ta svila što me tišinom slatko dira,
dašće u plavim kapima moga znoja,
i obliven tvojim vrućim stenjanjem,
uspinjem se sretan među tvoje grudi,
i pomiješan s oblacima toplog neba,
podižem grane jablana nad posteljom.
Kad tišina neba tiho zajeca u meni,
cijelu noć sam žedan tvoga tijela,
cijelim tijelom sam kroz noć žedan.
I dok te ispijam golu nasred mjesečine
opijam se tvojim slatkim mirisom.
A kad s glasom jutra osvanu nemiri,
ponovno složim čežnju u tvoje kose
i zašutim, jer si u stvari odsutna.
Što da kažem na to? Da plačem?
Da se plačem protiv toga branim?
Ne! Sa suncem te i dalje sanjam!
Doduše strepim, ali nikako ne spavam.
Zal Kopp
Dopuna: 28 Mar 2007 13:46
Višak plavetnila
Ljubavi moja, budimo se stalno u nekakvom sjećanju ,
i već pomalo sijedi upiremo lica u sjetnu maglu.
Pa, mila moja, zar je cvrkut naših bradavica ranjen?
Sjeti se samo kako su nekada disale mirisom dunje,
i niz tvoje zjenice ponovno će teći višak plavetnila.
Vidiš ruke, sada su žedne, jer prsti još uvijek pamte,
ali tek kad strasti ponovno među njih uzdahe zapletu,
jedan dio tog božanstvenog neba na usne može leći.
Zato priđi, nećemo se više nikad rastati u mraku,
obećavam ti, na kamenom zidu ostaje teret srca.
Otvori bedra, umnoži svoje blaženstvo poda mnom,
plamti zrakom i zaljuljaj nogama pola mog stoljeća.
Učvrsti se kao nekada snažno u meni i raspusti kosu,
a svoje užareno tijelo zanosom moga korijenja veži.
Slobodno sakupi rastrčane snove i opojna maštanja,
i na taj se način po mojoj bjelini osmjehom razvuci.
Ljubavi moja, zauvijek ostanimo jedno u drugom,
utrobom se neprekidno izvijaju zvjezdane trave,
a njihove vlati milujući nas, ljube proplanke duše.
I konačno, osvanut ćemo kao jeka u najtišoj noći,
jer smo u vrtu pristiglog proljeća dobili vječni sjaj.
Tu nema otuđenosti koja u nama neće jednom proći
i nema tog nebeskog sazviježđa koji nas neće posjetiti,
jer nismo nepokretni dah što u daljini utočište traži.
Zal Kopp
Dopuna: 10 Apr 2007 0:54
Otmjeno obnaženi
Oduvijek šaputanjem ulazim u dušu,
i pod okriljem srca ispijam nebo.
Šumski mirisan, otmjen i obnažen,
širinom ruku vežem tvoje poljupce
i ljubavnim snom uranjam u tebe.
Zato uz krošnje glasa pripijaš grudi,
i mekanih dodira pjevaš o cvijeću.
Kao plavi vjetar na sve četiri strane,
sretna šapućeš dok ti ulazim u dušu.
Tebi, ženo, tihom biću svoga svemira,
donosim svu nježnost potocima zraka
i uzdišem s oblacima noćnih buđenja.
Vežem te poljupcima pod okrilje srca,
a bezbrojne zvijezde, štiteći moje riječi,
slobodno s tobom drhte na mjesečini.
Između krošnji glasa i pripijenih grudi,
usred svake kapi treperiš crvenilom,
i šapućeš sretna kad ti ulazim u dušu.
Zadovoljstvo je u tebi osjećati zrelost
i obnaženu otmjeno umatati u naručje.
Zavodljivo je ljubiti vrelinu tih usana,
i taj prsten od zore oko tvoga struka,
jer tečeš kroz prste na dohvat svjetla.
Kad je tvoj struk tanak prsten od zore,
osvajam krišom oblake potocima zraka
i zanosno živ u tvojim snenim očima,
otmjeno obnaženu pokrećem usnama.
Tada i zvijezde još uvijek štite riječi,
a njihov zlatni žar, neizrecivim sjajem
veže moje poljupce pod okriljem neba
i sretan, šaputanjem ulazim u tvoju dušu.
Tiho u tebi, ženo, biću moga vremena,
potocima zraka osvajam oblake požude
i neprestano bujam radošću plavetnila.
Osjećam zadovoljstvo u tvojoj zrelosti,
zato i šapućem ulazeći u tvoju dušu…
Zal Kopp
Dopuna: 18 Apr 2007 16:42
Prozor ptica…
Ponovno strpljivo ulazim u večer i čekam…
Oh, kako razumijem čekanje, jer bol i tišina
kao svjetlo i tama, neprekidno u meni šeću.
Iako smo razdvojeni, uporno te srcem čekam
i dušom želim, nemam drugog puta do tebe…
Ispisujem san, a ti miluješ uzdahe prstiju,
i s prozora ptica odlijećeš u zalazak sunca.
Snažno toneš i vješto prostireš boje sutona,
u postelji razvlačiš pregršt požude neba…
Uvijek u sumrak dok lomiš visinu vjetrova
stvaram pjesmu i dušu neodoljivo grlim.
Tad liježem dubinom tvojih nebeskih prsa
i zaboravljam sve navike poznatog svijeta…
Jer, bjelina grudi blagoslov je putovanja,
a slatkoća oblina istančan su dah cjelova.
Zbog toga moram izdržati ove svoje dane,
i ne marim za sunce što te krije od mene…
Samo dok putujem u tvojoj toploj nježnosti
moji bezglasni dani ususret tebi polijeću.
Sve je moguće, ljubavi, sva obećanja stoje,
napusti san i zazovi lišće preko puste ulice…
Sjeti se kad si moje tijelo zaranjala u sebe,
a tvoja nijema usta, zapravo čistoća šutnje,
s kakvom su samo željom donosile osmjeh
i zvjezdanim prahom zasipale moje usne…
Nezaboravna je radost to drhtanje topline,
stoga takve male stvari ljubomorno čuvam.
Ti cvjetni poljupci mirisnih pupoljaka lipe,
temelj su neponovljivih ljubavnih uzdaha…
Razmišljam kako približiti ove tihe riječi,
pa ih pažljivo slažem i razgovijetno pišem.
Sakupljam kapi mjesečine rasute po sobi
i srebrnim poljupcima natapam pjesmu…
Sjaj uvlači slova u misli i razgrće tamu,
a tragovi čekanja tiho nestaju u kutu noći.
Sretan sam, sad si pod mojim trbuhom
u strasti zagrljaja, neprolazna ljubavi,…
Zal Kopp
Dopuna: 11 Maj 2007 13:49
U korist naših poljubaca
Vođeni besmrtnom inspiracijom odlijećemo u noć,
a otkucaji srca i natopljene usne odjekuju zrakom.
I uspijevamo, jer dok stenjemo i znoj naših tijela
uspinjemo putanjom zagrljaja, dolje na dlanu zemlje
u njenim travama, vibriramo sanjivim vlatima magle.
Ulazimo duboko u zdenac bistrih zvjezdanih voda,
a milioni noćnih leptira promiču kroz nas krilima,
i traže smirenje u okviru naše razbuktale pomame,
isprepliću se u odjecima prozirnih valova latica.
Na tvojim njedrima, svetom tlu vječnog postojanja,
izabirem glazbu mekih dodira kao znak tvoga mira.
Nabrekla svakim djelićem zanosa žežeš mi tijelo
i obazrivim šaputanjem rezbariš plavi okvir duše.
Pjevaš kako daleke čežnje čekanja tvore ljubav,
a ja neprestano uzdišem ljubavnim plamenom srca,
i na ulazu blago raspupanih uvala spokojno šumim.
Prelijepa si, hoću se napiti tvojih užarenih klicanja,
jer želim zauvijek ostati u tragu tvoga vjerovanja.
Rastem od sreće koliko volim tvoju raskošnu dušu,
a ti, izjednačena s mojim bokovima rastačeš trbuh
i tamo gdje te prstima stežem raspiruješ slatku vatru.
Koliko nježno u tebe klizim toliko gusto treperim,
i kao uvijek kad kružim po tebi uzavrelim rukama,
poda mnom se istovremeno grčiš među preponama
i poput divlje rose utiskuješ crvene obrise strasti.
Predviđam kamo otječu svi moji čudesni osjećaji,
sačuvani u tvojoj nijemosti, stižu točno u tvoj san.
Zadrhtali kao cvjetovi i obrubljeni sjajem noći,
dakle, sad kada nam treba još samo tračak neba
razigrajmo mjesečinu i preplavimo očekivanja,
na jednostavan način slijedimo osjećaje ljubavi.
Osvojimo nebeske iskre u korist naših poljubaca,
i ne pitajmo zašto sjajimo neponovljivim mirisom,
jednostavno pustimo uzdahe po iskonskom nebu.
Naslutili smo ulaskom u mjesečeve srebrne oči,
stupimo li obiljem osmjeha i dalje ćemo sanjati.
Zal Kopp
|
