|
PRIČA O DVA SMIJEHA
Veliki i mali smijeh započeli su svoje priče. Veliki smijeh ulazio je u dvorane, cirkuse, škole i teatre, a mali smijeh igrao se kamenčićima i kotrljao s loptama na livadi.
Veliki smijeh postao je umišljen pa se širio, širio, širio – dok nije puknuo kao neki preveliki balon, a mali smijeh trčao je ulicama i brao cvijeće za razne tužne mame. O velikom smijehu pisalo se u novinama, pojavljivao se na naslovnim stranicama u novom kaputu, a mali smijeh oprezno je dijelio poljupce prolaznicima, pa ga zato nisu ni primjećivali.
Kažu da veliki smijeh treba dvorac, palatu ili bar neko igralište, a da mali smijeh može stanovati i u loncu za cvijeće ili u tatinom starom šeširu. Neki tvrde da su mali smijeh zapazili u mačjem oku i u lelujanju trave, a drugi misle da su ga otkrili u ptičjem cvrkutu.
Ako nikad ne upoznate veliki smijeh, biće vam žao, ali još ćete više žaliti ako ostanete bez malog smijeha. On je i sad pokraj vas, zar to ne osjećate? Pritajio se, nestaško, sakrio u uglu usnica, pa se smješka, gotovo nevidljiv.
Kad odem sutra u šetnju, povešću sa sobom i mali smijeh. Moliću ga da mi otkrije busen tratinčice, gnijezdo malih kosova, zeleno pramenje šume.
Oh, nadam se da me mali smijeh neće nikada napustiti. Ako se i spotaknem o neki kamen na putu, on će mi pružiti svoju sitnu, prozirnu ruku. Tako ćemo zajedno koračati po svjetlosti.
|
