offline
- Pridružio: 19 Jun 2007
- Poruke: 39
- Gde živiš: u jutrima koja sanjare...
|
Lunine tuge
Večeras luna snije još tromije no prije,
Ko lijepa žena ležeć na jastucima silnim,
Što ruke rastreseno klizi, meke i tihe
Po grudima, ko pred san, po obrisima svilnim:
Na glatkome satenu tih mekanih lavina,
Zamiruć ko da Ijubav snubi i svijest gubi,
Očima bludi iznad vizija, bjelina,
Što lazurom se penju ko cvijet, što svemir Ijubi.
Dok ona katkad znade na zemlju našu kradom
Suzu od čežnje spustit, ko prevarena nadom,
Tad pjesnik, što mu snove mašta razgoni živa,
Na dnu svog dlana hvata tu blijedu suzu palu,
Iz koje zrake bliješte ko na skrhanom opalu,
I u srce je staviv, od sunčeva sjaja je skriva.
~*
Ljepota
Lijepa sam, o ljudi, kao san od kama,
moja grud, pred kojom svako sladan pade,
stvorena je ljubav pesniku da dade,
vječnu, nijemu kao materija sama.
Vladam nad azurom, tajnu sfinge krijem,
sniježno srce imam, labuđu bjelinu;
mrzim pokret, jer narušava cjelinu,
nikada ne plačem, nikad se ne smijem.
Pjesnici pred mojim uzvišenim stasom,
što ih sjeća stava gordih spomenika,
u predanom radu ne škrtare časom;
jer ja, da očaram vjernog ljubavnika,
ogledala imam što draž svemu daju:
oči, krupne oči koje večno sjaju!
~*
Miris
Čitaoče, reci, udahnu li kada
Zrak crkve starinske, gdje se tamjan vije?
S nasladom, polako, da l' uskrsnu kada
Dah mošusa starog, što torbica krije?
Zanosom dubokim opaja nas lako
Sjaj minulih dana, kad obasja zjene!
Nad ljubljenim tijelom ljubavnik se tako
Nadvija i srče pelud uspomene.
Njena teška kosa mirisna je puna,
Iz nje vonj divljine vio se i peo
kao tamjan loga i omame veo.
A iz haljine njene od meka baršuna,
Što mladošću nagom natopljena sva je,
Hlapio se miris krzna u odaje.
~*
Neprijatelj
Mladost mi je bila mračna nepogoda
koju samo katkad sunce bljeskom probi,
i u mojem vrtu sad je malo ploda,
kad nakon oluje osta u grdobi.
Evo već se jesen mojih misli šunja;
sad motiku i grablje tražim, radi truda
da izravnaim zemlju plavu, punu mulja,
gdje ko rijeke velike jame zjape svuda.
No da li će cveće novo koje sanjam
do mistične hrane životne doći?
korjenom u zemlju pustu da uranja,
O boli! To vrijeme život jede, mrvi,
i dušman mračni što nam srca glođe
raste snažan mlazom istekle nam krvi.
~*
Uznesemost
Iznad svih jezera i iznad dolina,
i iznad najvišeg planinskog vrhunca,
i dalje od zvijezda i dalje od sunca,
i iznad granica svemirskih dubina
Kreće se misao sa toliko strasti,
kao dobar plivač među valovima,
i ostavlja brazdu među prostorima
sa neizrecivom i mužijačkom slasti.
Odleti što dalje od gnjilih močvara,
pročisti se gore u bistrome zraku
i pij kao nektar u ovome mraku
vatru koja vrata nebeska otvara!
Iz briga i jada od kojih se gine,
od kojih se duša mutno zamaglila,
sretan je tko može u zamahu krila
uznijeti se prema poljima vedrine!
I nalik na ševu samo zato mari
da svakoga jutra čistog zraka kuša,
- tko nad svime lebdi i bez muke sluša
razgovore cvijeća i svih nijemih stvari!
~*
Živa buktinja
Stupaju preda mnom Oči pune bljeska,
Ko Anđeo da ih magnetičnim stvori;
To su moja braća, dva brata nebeska,
Lijuć mi u oči oganj nesagoriv.
Štite me od grijeha i nesreće druge,
Korake mi vode po stazama Lijepog;
Ja sam njihov sužanj, oni moje sluge;
Toj buktinji živoj pokoran sam slijepo.
O, prekrasne Oči, blistate ko svijeće
Kad mistični sjaj im usred dana gori;
Sunce sja, al njihov plam zgasiti neće;
Dok one Smrt slave, vi pjevate Zori;
Stupate, pojući buđenje u meni,
Zvijezde čiji plamen sunce ne zasjeni!
~*
Buntovnik
Ljut Andeo sleti s neba kao oro
I pesnicom zgrabi bezbožnoga zlocu,
Vicuc: To pravilo upoznaceš skoro!
(Jer Andeo tvoj sam, cuješ?) Ja to hocu!
Znaj moraš da voliš, ne pravi grimase,
Svakog, bio bedan, glup, hrom, ili zao,
Da možeš pred Hrista kad javi svima se,
Prostrt cilim koji si dobrotom tkao.
To je Ljubav! I dok tvoje srce kuca
Nek u slavu Boga tvoj zanos svetluca;
Ta Slast istinita stvara trajnu srecu!
I Andeo, kaznec ko što zna da ljubi,
Potvridi prokletstvo uz udarac grubi,
Al kažnjenik stalno odgovara: Necu!
~*
Tmurno nebo
Tajanstvene zjene maglom prekrivene,
Jesu li ti plave, sive il' zelene?
Sad gledaju njezno, sad zure okrutno,
Odrazuju nebo nehajno i mutno.
Ti si kao mlaki, natmureni dani,
Kad sred srca grca jad neisplakani,
A neznane boli po zivcima ruju,
Sto se duhu snenom ludo ismjehuju.
Ponekad si nalik na divne obzore,
Gdje lomace sunca u maglini gore.
U kakvom si sjaju, oroseni kraju,
Kad te s nujno svoda ognji obasjaju!
O zeno opasna, o carobne klime
Kako snijeg tvoj voljet i stud grobne zime?
O da li cu od nje, mrazne, neumolne,
Izmamiti slasti opojne i bolne?
~*
Veze
Priroda je hram gde mutne reči sleću
Sa stubova živih ponekad, a dole
ko kroz šumu ide čovek kroz simbole
ma što ga putem prisnim pogledima sreću.
Ko odjeci dugi što daljem se svode
u jedinstvo mračno i duboko što je
ogromno ko noć i kao svetlost, boje
mirisi i zvuci razgovore vode.
Neki su mirisi ko put dečija sveži,
zeleni ko polje, blagi ko oboje,
drugi iskvareni, pobednički, teži,
što u beskraj prostiranje svoje,
kao ambra, mošus, tamjan, raskoš njuha
koji peva zanos čula nam i duha...
~*
Hemisfera u kosi
Dopusti mi da udišem dugo ,dugo,
miris tvojih kosa,
da uronim u njih svoje lice
kao što žedan uranja glavu u vodu izvora
i da mašem njima
kao mirišljavom maramicom
istresajući iz njih uspomene.
Kad bi samo mogla znati šta sve vidim
šta sve osećam
šta sve čujem u tvojim kosama
moja duša lebdi na mirisima
kao što duša drugih lebdi na muzici.
Tvoje kose kriju ceo jedan svet
pun jedara i jarbola,
u njima leže velika mora
čiji me monsuni nose prema
blaženim podnebljima
gde je prostor plavetniji i dublji
gde je vazduh mirišljav
od plodova lišća i ljudske puti
U okeanu tvojih kosa
nazirem luku
punu tužnih pesama
krepkih ljudi
svih nacija
lađa svih oblika
koje ocrtavaju svoju tananu složenu arhitekturu
na beskrajnom nebu
gde počiva večna toplota.
U milovanju tvojih kosa
ponovo nalazim malaksalu tugu
dugih časova
provedenih na divanu
u kabini neke lepe lađe
koju jedva primetno ljulja zanjihana voda bure
izmedju saksija sa cvećem
i praznih posuda iz kojih struji svežina
u toplom domu tvojih kosa
udišem miris duvana izmesan s' opijumom, šećerom
u noći tvojih kosa vidim
blistavo plavetnilo tropskog neba.
U maljavim pribežjima tvojih kosa
opijam se mirisima sačinjenim od šumske smole, mošusa i kokosovog ulja.
Dopusti mi da ujedam
tvoje crne teške pletenice,
Kada grickam tvoje gipke i nepokorne kose
čini mi se da jedem uspomene...
Dopuna: 19 Sep 2007 11:35
Zamuceno nebo
Kao da ti je pogled pod maglicastom mrenom;
u oku nepojmnom (plavom,sivom,zelenom?)
naizmenice ti punom blagosti,sna i besa,
odrazava se nehaj i bledilo nebesa.
Secas se onih belih,mladih, oblacnih dana
kad grcaju u placu srca omadjijana,
kad,u neznanom bolu koji ih prosvrdlava,
prebudni se zivci rugaju duhu sto spava.
Kadkad si nalik na one lepe daljine
sto ih zapale sunca u doba maglustine...
Kako plines u sjaju,ravnico raskvasena,
kad te razbukte zraci sa neba zamucena!
O zeno pogibeljna!O zavodnicke klime!
Hocu li voleti i tvoj sneg i vase zime,
i navesti okrutnu studen da mi se preda
uzivanjem ostrijim od gvozdja i od leda?
Dopuna: 19 Sep 2007 11:37
 Nisam zaboravio nadaleko od grada...
Nisam zaboravio nedaleko od grada,
belu nam kucu,malu,no u kojoj mir vlada;
njenu Pomonu od gipsa i Veneru staru
sto gole clanke krije u krzljavom cestaru,
i sunce,za veceri,puno gordoga plama
kada lici,iza okna gde mu se snop prelama,
velikom budnom oku sto s radoznalog neba
duge i mucaljive obede nase vreba,
i siri kao svece svoja titranja zlatna
po skromnom stolnjaku i zavesama od platna.
Dopuna: 19 Sep 2007 11:42
Osobiti pogled zavodljive zene
Sto po nama klizi kao bijela zraka
Koju luna salje, nemarna i laka.
Na jezero medju uzdrhtale sjene,
U ruci igraca posljednji cekini,
strastveni poljubac tanke Adeline,
Muzika sto takvim uzbudjenjem sine
Ko da cujes ljudski vapaj u daljini.
Sve to nije ravno
Slasti sto je dajes u opojnom grcu
Pokvarenu srcu pobozna pjesnika!
Tocis mu nadanje, besmrtnost i mladost!
I divnu oholost, tu prosjacku radost.
Koja s bogovima izravna bijednika.
|
