Ljubavna poezija

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

MOSTARSKA

Romore u meni sve tise, tise
one daleke, modre kise.

Dvadeset leta traje opsena
i grad pod jezikom - uspomena.

Al' mora da raste, glasu mom srodan
neko jos vedriji od ovih voda.

Naci ce ruka u beharu
cvet koji ce me vratiti Mostaru



pero zubac

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

SONATA OD SNA

Od cega zive oci tvoje
Kad stalno iz njih isijava san?
O sto bi dragulj dragane moje
dao da tako bar nacas sja.

Tvoje su oci u meni zasle.
Taj sjaj nije od ljudi.
Svakoga jutra moje se lice
s tvojim ocima budi.

Ko snijeg si koji pao nije,
satkana sva si od sna,
latico snijezna zgusnuta svjetla,
sva si ko cvijeta prah.

- Ne sklanjaj pogled. Cega se bojis?
Ljubavi zar te je strah?
Zacijeli rijeci cjelovima,
s usana strgni mi dah.

Cemu se smijesis?
Obujmi me jace,
sva krvi nek mi utrne!

Kad zagrlim te ovako,
znas sto ja vidim:
Dva kriza koja se grle.

A medj njima dise
jos nerodjen Bog,
prikovan poljupcima...

A sto ako boginja neka
pod mojom usnom sniva?

Pod tvojom usnom sni violina,
u violini pjesma, u pjesmi plod.
O kad me dodirnu usta tvoja:
harfa se boja prospe u svod.

Prsti su tvoji vidre vedre
sto se u igri tope.
Cutis li kako iz moga struka
iskacu antilope.

O kad bi moglo uho cuti
tvoj dodir, glazbo nijema,
napisao bih ti od sna sonatu,
al klavir tih dirki nema.

Povedi me u kut svijeta
neki tih.
Da te cutim. Da te disem.
Da te snim.

Sto je zivot? Oka treptaj.
Tajna tajne.
Izmedju dva otkucaja
srca stane.


Enes Kisevic

Dopuna: 23 Feb 2006 23:28

Sam u noci idem prema drumu,
Sto kroz maglu ljeska se i gori.
Sad pustinja nijemo slusa Boga,
I sa zvijezdom zvijezda sada zbori.

Velicanstvom sijaju nebesa,
Plavim sjajem nebo zemlju pali.
Sto to bolno osjeca mi srce?
Ceka l' nesto il' za necim zali?

Ne nadam se nicem od zivota,
Niti zalim za icim sto minu.
Samo mira trazim i slobode,
Zaspat' zudim - nestati u tminu.

Al' ne zudim hladni san mrtvaca,
Zauvijek usnut ja bi htio tako,
Da mi zivot u grudima drsce
I da grudi disu mi polako.

Da noc i dan, mazeci mi uho,
O ljubavi slatki glas mi zbori
Da nadamnom silan, vjecno zelen
Stari hrast se njise i sumori.


Mihail Ljermontov

Dopuna: 25 Feb 2006 22:35

Kada oci sklopis u san cu ti doci
Na modrome valu ceznje; da bez daha
Za tobom se vinem u dubine noci
Niz drumove zelje od zvezdanog praha
Kada oci sklopis u san cu ti doci
Uz pesmu komete, srecu koja blista
Svuda oko nasih ustreptalih grudi
Probacemo kolac neba; srca cista
Hodice za nama dok dan ne zarudi
Uz pesmu komete i srecu sto blista
Videces da nije tesko biti sanjar
U svetu sto snove prezire odavno
Tvoga tela ladje usamljeni ladjar
Bicu, i pre nego potonemo, slavno
Videces da nije tesko biti sanjar...


(autor nepoznat)

Dopuna: 27 Feb 2006 1:17

OTKAD SI OTISLA

Cini mi se da zvijezde nisu sjajne tako,
Cini mi se sunce da ne sija vise,
Cini mi se sve je sada naopako,
Otkad si otisla.

Cini mi se nebo nije plavo sada,
Cini mi se sve za tobom samo zudi,
Cini mi se ne znam ni sto cu od jada,
Otkad si otisla.

Cini mi se da nista nije kako bjese,
Cini mi se dan je sada dvaput duzi,
Cini mi se ptice pjesmu ne pocese,
Otkad si otisla.

Cini mi se moram uzdisati samo,
Cini mi se grlo susi mi se stalno,
Cini mi se da bih plak'o neprestano,
Otkad si otisla.


James Weldon Johnson

Dopuna: 27 Feb 2006 23:53

MOJA LJUBAV

Ova je moja dusa ispunjena tobom,
kao tamna gora studenom tisinom,
kao morsko bezdno neprovidnom tminom,
kao vecni pokret nevidljivim dobom.

I tako beskrajna, i silna, i kobna,
teces mojom krvlju. Zena ili masta?
Ali tvoga daha prepuno je svasta,
svugde si prisutna, svemu istodobna.

Kad pobele zvezde, u suton, nad lugom,
radjas se u meni kao sunce noci,
i u mome telu drhtis u samoci,
raspaljena ognjem ili smrzla tugom.

Na tvom tamnom moru lepote i kobi,
celo moje bice to je trepet sene
o ljubljena zeno silnija od mene -
ti strujis kroz moje vene u sve dobi.

Kao mracna tajna lezis u dnu mene,
i moj glas je eho tvog cutanja. Ja te
ni ne vidim gde si, a sve duge sate
od tebe su moje oci zasenjene.


Jovan Ducic

Dopuna: 28 Feb 2006 22:11

KAKO DA TE NAZOVEM

Kako da te nazovem,
kad sred sumraka, snatreci,
vecernje zvezde lepih ti ociju,
diveci se, moje gledaju oci,
kao da ih sad vide prvi put...
Te zvezde,
ciji je svaki zrak
po jedan potok ljubavi,
koji tece ka moru duse moje
kako da te nazovem?

Kako da te nazovem,
kad mi dobacis pogled svoj,
taj pitomi golub,
cije je svako pero
po jedna maslinova grana mira
i ciji je dodir tako dobar!
Zato sto je meksi od svile
i od jastuka u kolevci
Kako da te nazovem?

Kako da te nazovem,
kad zasviras svojim glasom.
Te glasove da cuju
suva stabla usred zime
prolistala bi ponovo zelena
misleci, to je vec prolece,
davno ocekivani njihov spasilac,
a slavuj peva:
kako da te nazovem?

Kako da te nazovem
kad mi usne dodirnu
tvojih usana plameni rubin-kamen,
kad u vatri poljupca stope se nase duse,
kao u zoru dan i noc,
a svet nestane pred nama,
nestaje za mene vreme
i sva tvoja tajanstvena blazenstva
vecnost rasipa po meni -
Kako da te nazovem?

Kako da te nazovem,
slatka majko moje srece,
vilinska devojko
vizije koja se dotice neba,
najsmelije moje nade
zastidjujes svojom stvarnoscu,
moje duse jedino
blago vrednije od celoga sveta,
slatka, moja lepa, mlada suprugo,
kako da te nazovem?


Sandor Petefi

Dopuna: 01 Mar 2006 0:20

Ti si me gledala svojim ocima cak do opustelih horizonata
Svojim ocima ispranim uspomenama
Gledala si me svojim ocima cistog zaborava
Gledala si me preko ramena secanja
Preko bludecih refrena
Preko uvelih ruza
Preko ismevane srece
Preko zaboravljenih dana
Gledala si me svojim ocima plavog zaborava
Ti se ne secas vise nicega sto je bilo
O mnogo voljena
Ni ljudi ni pejzaza
Sve je nestalo u tebi kao u rukavici dima
Ti stojis postojano
I prvi put prelazis preko neba
Svojim ocima od lave i tromosti
Svet je pred tobom kao sto si ga zamisljala pod svojim ocnim kapcima
I kao da je pocinjao sa tobom pred tobom
Vecno mlad od tvog spokojnog pogleda
A ja sam ljubomoran na njega zbog zbog njegove lepote
Sa mojim sirotim pozutelim fotosima od kojih ti okreces glavu
Da bi videla nova prostranstva
Obecao sam ti i necu vise govoriti o proslosti
Sve odlazi danas za tvojim stopama
Jedino sto mi ostaje od zivota to je neki nabor tvoje haljine
A nista jos nije ni bilo
Tek sad te nalazim
O ljubavi moja ja verujem samo u tebe

Louis Aragon

Dopuna: 01 Mar 2006 21:20

HARFA BOJA

Poput svjetla
Ja pred tobom
Ostajem bez rijeci.
Misli gucu:
Harfa boja
U zvuk hoce prijeci.


Enes Kisevic

Dopuna: 02 Mar 2006 23:31

MI SE CUDNO RAZUMEMO

Mi se cudno razumemo
ko dva bola, ko dva vala
ko dva mosta u otkrica:
ja te volim cudno, nemo,
ti si ona cudna mala,
masta drevna moga bica.

O tebi su pitalice
od vekova moje bile,
odgovor o kom se sanja.
Odgovor je tvoje lice
ti si slika one vile;
iz decackih nagadjanja.

I svi stari snovi, evo
polagano nadolaze
ko da ide vreme tavno.
Svaki gest tvoj ja sam snevo,
znam napamet tvoje fraze
svaku rec sam cuo davno.


Stanislav Vinaver

Dopuna: 03 Mar 2006 21:50

NEIZBJEZNOST


Je li to važno da'l si bila vjerna?
I da li ja bjeh vjeran, nije li svejedno?
Ne živi od nas bliskost neizmjerna,
i mi se nehotice promatramo žedno.
Ja opet drhtim, ti si blijeda, smjerna,
i slutiš bol, a čekaš ga k'o žedna.
Trenuci šumno teku kao vode,
a strast već vreba, gdje da nas probode.
I tko nas stvori baš jedno za drugo,
Bog ili Usud, primismo to hladno.
No, mi smo usred magičnoga kruga
i ukleti, odjednom, iznenadno.
Zgrozi nas sreća, ta tjeskobna tuga,
mi padamo, dva sidra, mirno na dno!
Ne, ovo nije slučaj, ni ljubav ni nježnost,
nad nama vlada samo Neizbježnost.


Valerij Brjusov

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

SOLEDAD - Balša Brković

Između moje moći da kažem
i tvoje da čuješ,

stanuje sam đavo.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

NAĆI ĆU UTJEHU


Naći ću utjehu u strašnoj plovidbi
kroz lednjake, kišu, kroz tamno srednje uho.
Dat će mi je povijest, more u postelji sjajnoj.
Dat će mi je svatko, Jurjevska u doba gluho.

Naći ću utjehu u komadu mesa.
Dat će mi je pohvale ili Mozartov Requiem.
Dat će mi je crna prevrnuta nebesa.
Naći ću je ako se ubijem i napijem.

Naći ću utjehu u nježnosti kćeri,
u sumnji, netačnim podacima, u laži.
U svitanje ću, u poslednjoj večeri.
Naći ću je i ona mene traži.

Naći ću utjehu u slavnim sudbinama.
Prelistavam biografije i svi mi pomažu.
Ima je u okrvavljenoj vodi, ratu, u dubinama,
a osim toga moju tugu ne mogu da dokažu.

Naći ću utjehu u glazbi koja se pravi sama,
u poeziji kad tiho sagorjeva, u ženi.
Gde god hoću: U beskraju, u knjigama,
u besmislu toga, u majci, poemi.

U grupnoj ljubavi, u pjevanju u zboru.
Opera mi se sama nameće i nudi,
a prije svega u moru, u moru.
Naći ću je kod bogova, zvjeri i kod ljudi.

Naći ću je: zavlačim ruku u njedra zavičaja.
U zavetnoj slici, jedrenjacima što ludo
proljeću.
Evo je u obliku ptica što u pustoš kreću.
Naći ću utjehu, naći ću, a znam da neću.


Arsen Dedic

Dopuna: 08 Mar 2006 0:54

Sjedi nacas uza me
u liku nekog covjeka koji i ne sluti;
pusti zvijezde da zvjezduju same,
sjedi nacas uza me.
Sakrij se od vjecnosti
u razgovor od nekih pola sata;
pusti sutnje da govore same,
sjedi nacas uza me.

Sjedi nacas uza me
u licu koje gledam svakog dana;
i ne segni dalje no sto nam je dano,
disi nacas sa mnom.
Pusti kisu da ide kud hoce,
ona to ionako ne moze;
jer svaka kap te ceka da joj sapnes
da ne kapne, da kapne.

Duboko, jako uza me
ima jedna sto te moli nijema;
otpusti nacas vrijeme, i dok te gledam,
daj svijetu da ga malo nema.
Cuvam duboko uza me
mjesto od kojega sam nacinjena;
daj svijetu da ga malo nema,
dok te zivim, duboko uza me.

Vesna Krmpotic

Dopuna: 09 Mar 2006 0:19

CEKANJE


Cekam u senci jednog starog duda
Da mesec zadje i, skrivena tamom,
Po uskoj stazi sto kroz noc krivuda,
Da sidjes k meni ceznjivom i samom.

Cekam, a lenjo prolaze minuti,
I sati biju na tornju daleko.
Vec zora svice, blede mlecni puti,
A ja jos cekam, - i vecno bih cek’o!

O, sto je to sto mene veze sada
Za jednu put, za jedan oblik tela,
I sto mi dusa zatreperi cela,
I sva nemocna izdise i pada,
Kad me se takne jedna ruka bela!

I sav zasenjen pred cudesnim sjajem
Lepote tvoje, slab, bez jednog daha,
Kao da svakog casa zivot dajem,
Prilazim tebi pun poboznog straha,
Posrcem, klecam, dokle me privlace,
ko provalija tamna i duboka,
I dok strasnim prelivima mrace,
Tvoja dva crna neumitna oka...


Milan Rakic

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Plima i oseka

Ljubio sam te celu
Pukama
Dahom
Pogledom

I bio zaljubljen u sve

U kosu koja odaje raskoš tela
U trepavicu na desnom oku
U pogled odozdo
Zamućen pomalo i uvek na tajnom
(Niko sa tako malo pogleda ne vidi više)

U nos
Nema majstorske ruke
Koja može postići tu finoću izrade

U usne
Koje su uvek otvorene kao ruža
I sa uvek svežim ružom
(Na njima sam uzimao najmanje i najslađe obroke
Kojima sam se zatim danima hranio)

U vrat
Vilinski vitak i beo
Nema tog dragulja koji ne bi poželeo
Da na njemu visi

U duge pravilne lukove
Koji se dižu na bregovima tvojih dojki
Tamo sam pogledom i željom najčešće boravio
One su prošle sve
A ostale netaknute
Tvoje detinje grudi
Tvoj najnevidniji deo tela

U stomak
Gladak i hladan po površini
A ispod vatra i grč

U tvoje tišine
Kada si me znam napuštala
I ko zna gde i s kim lebdela

U tvoje bure
Koje su dolazile sasvim neočekivano
Sa nepoznatog komandnog mosta

Ti si plima
Ti si oseka
Dohvatš sve što poželiš
I uzmakneš brzo
Da ne bi i sama bila uhvaćena

Ja sam čovek
Između plime i oseke tvoje ljubavi
Čas beskrajno bogat
A čas pusti siromah
Kome je sve blago isteklo
Kroz prste

Volim te
I to je stavrno


Petar Rus

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

SIMONIDA

Iskopase ti oci, lepa sliko!
Veceri jedne, na kamenoj ploci,
Znajuci da ga tad ne vidi niko,
Arbanas ti je nozem izbo oci!

Ali dirnuti rukom nije smeo
Ni otmeno ti lice, niti usta,
Ni zlatnu krunu, ni kraljevski veo
Pod kojim lezi kosa tvoja gusta.

I sad u crkvi, na kamenom stubu,
U iskicenom mozaik-odelu,
Dok mirno snosis sudbu svoju grubu,
Gledam te tuznu, svecanu, i belu;

I kao zvezde ugasene, koje
Coveku ipak salju svetlost svoju,
I covek vidi sjaj, oblik, i boju
Dalekih zvezda sto vec ne postoje,

Tako na mene sa mracnoga zida,
Na pocadjaloj i starinskoj ploci,
Sijaju sada, tuzna Simonida,
Tvoje vec davno iskopane oci...


Milan Rakic

Dopuna: 20 Mar 2006 0:30

VALCER VIR

Budi valcer vir
Vrtlog vjetra nek te vije
Budi glazbe dubok mir
Budi sunce poezije

Budi sve sto ja ne mogu
Sto mi drugi zgazi, uze
Vrati u ljubav vjeru Bogu
Vrati vatri iskru suze

Budi takva kakva jesi
Ne mijenjaj se za sva blaga
Uvijek nek ti miso resi
Ona tiha patnja draga

Ma koliko bila zena
Uvijek vise tajna budi
Budi sutnja al iskrena
Nek te vjecno slute ljudi.

I daj dusi svojoj strepnju
Neka cezne, ljubi, pati
Daj ljepoti smrti zebnju
I u ljubav vjeru vrati

Budi suza na dnu mora
Sto je osmijeh oka krije
Budi zubor sa izvora
Budi sunce poezije


Enes Kisevic

Dopuna: 20 Mar 2006 23:34

Iz sarenog mnostva iskr'o si se krisom,
slucajem pometen,
i u tmurne dane oplakane kisom
uneo sjaj snova dugama prepleten.

Zaigraju misli pa se cini lako
dve duse se spoje,
u treptaju rose cini se da svako
moze da poleti bas kao nas dvoje.

Prepustam se sneno zovu iz daljine
lude noci ove;
znam, imam te samo kroz sapat tisine,
ali nedam nikom da mi gasi snove.


Dragana Konstantinovic

Dopuna: 23 Mar 2006 0:25

Tko je taj koji me ljubi toliko,
da za moj zivot svoj zivot ugasi?
Ako se tko iz ljubavi same
u moru utopi za me,
u zivot iz kamena mene ce spasit.

Ja zudim da tijelom potece mi krv,
jer kamen je samo kamen.
Ja cekam i ceznem u hladnoj samoci.
Zar ne moze nitko smjelosti smoci,
da zivot mi vrati i plamen?

A kad mi tko zivot jedanput vrati,
sto zamamno sja se i zlati,
onda cu plakat,
plakat cu sama
sto nisam vise kip od kama.
Jer ne mogu dozvat iz morskih dubina
svog ljubljenog, jedinog moga.

R. M. RILKE

Dopuna: 25 Mar 2006 1:55

SUMNJA RASTAVLJENIH LJUBAVNIKA

Hoce li nas i jedna poslije blizina
zbliziti tako ko ova daljina?
Necemo li tada, jedno uz drugo
nedostajati jedno drugom

Vise i bolnije nego sada?

Mozda smo najsretniji upravo danas;
daljina, mozda, radi za nas,
blizina, mozda, izdat ce nas -

I mozda:

koje li srece plakati tako
kao sto placemo u ovaj cas.


Vesna Krmpotic

Dopuna: 26 Mar 2006 1:26

DE PROFUNDIS

Ti utehu cekas. Ne, utehe nema:
Sto utehom zovu, zovi zaboravom;
Jad istinski dubok nikad ne zadrema.

Rastrzana tako medju snom i javom,
Gledajuci kako nepomicno bdije
Taj Andjeo Stradanja nad tuznom ti glavom.

Ti zelis i cekas. I ne znas da nije
Ni sad ispijena ta cemerna casa,
I svirepi otrov jedne ironije;

I da ce nas vecno strasna proslost nasa
U nemirne noci da trgne i seti,
Kao zveket lanca starog robijasa.

Surovi ce dani doci i uzeti
Svaki po svoj deo od srca sto bunca,
Sto zeli, sto moli; a ti ces se peti;

Peti neprekidno, do kobnog vrhunca,
Golom stopom, bleda, smrzla, jadno dete
Pruzajuci ruke i vapijuc: Sunca

I tako ti dani bez srece i mete,
Odnosec svoj deo stradanja i suza,
Kao gavrani ce kraj nas da prolete,

I ne pokidavsi ni jednu od uza
Sto nas vezu i sad za proslost, sto stoji,
Za nama i gleda na nas ko Meduza.

Hajdmo, o Muzo amo milu ruku,
Mladosti moje to uzglavlje meko
Dugo nam ima do u tihu luku,
Ostrvo mira i sad je daleko.

Katarke stoje gordo na toj vodi
Sto znaci zivot... Mi hitamo zurno;
Nejasno nebo nad nama se svodi,
Pod nama more nemirno i burno.

I zaman hita nase slabo oko
Kule tog mora da pozna i spazi;
Istina mora da lezi duboko -
Mi nad njom gremo po neznanoj stazi.

Pitanja nasa sum nejasni sreta,
I zudnom duhu odgovara nije;
Gde je pocetak? Gde li cudna meta?
U neprovidnim maglama se krije.

Brod mnogi ovud’ minu s mnogo muke,
Istine blago trazec u dubini;
I ne spazise svetiljke iz luke -
A gle po vodi razvalina njini...

Ne s teskom kotvom ne srljaj duboko,
Ranjeno srce drukcije nam zbori
Niti u pustos pustaj zudno oko,
Da te nespokoj za saznanjem mori.

Spokojan pogled po povrsju baci,
Sladosnog mira tu ces samo steci.
- O, Muzo, tuda samo trepte zraci,
I val se pjeni slatko zuboreci.

I snivaj samo, bice manje suza
I vise svjetlih i spokojnih noci...
Svikni na odmor pod teretom uza
Istina jedna i sama ce doci

Zovi se ljubav i nas samo pjevaj,
I nasu mladost bezbrizno i tio:
U jednom srcu cio svemir ima,
U jednoj suzi ima zivot cio

Ne pitaj nikad: zvuke nasih dana
Hoce li vjetri da raznesu sumom,
Ko bjeli behar sa procvalih grana,
Il’ cvjece nekad nad nasijem humom;

Il’ ce da zive... Niti pitaj, mlada,
Da li se rodi odjek tvome glasu,
I dal’ ga nase gluho doba sada
Vjencima svojim il’ kamenjem zasu, -

Budi ko ptica sa sjevernih mora,
Stanovnik magle i ostrva leda,
Sto pjeva zudno izmedj’ lednih gora,
Ne pitajuci dal’ je kogod gleda,

I dal’ je slusa; i sred mrtvog dola
Cjeloga vjeka zvonku pjesmu vije
I najzad umre - bez imalo bola
Sto joj pjesmu nikad niko cuo nije


Jovan Ducic

Dopuna: 27 Mar 2006 23:59

Ponekad jos sjetim se… U ime proslosti i uspomena koje ne blijede....
Otisli su nam zivoti nekim drugim drumovima naizgled bez kraja
Mrak sa ogrtacem raja, mjesto gdje se oreoli pletu u magli i tami
Taj kovceg gdje smo sami, samouvjereni u svoje spletke i cari.

Vjeruj mi, mi smo ona legija pred tupom kanonadom gromova
Opustosena religija izbjeglica kao biografija izbrisanih likova.
Postoji plan da smo zajedno, da se sretnu nebo i crna zemlja
Da se nadju pogled i oset, zagrljeni u vjecnosti i nedodirljivosti.

Sudbina je kao pijan svat razbila casu od ljubavi, prve i jedine
Zatajila zlatne sredine i ostavila nas bez izbora, jos jedared za noc
Znam moram poc, iole starim kaldrmama kostreti, no srescemo se
Kadkad u molitvi a mozda i snu, ruinu zima naslikacemo nanovo...

(autor nepoznat)

Dopuna: 28 Mar 2006 20:47

PRVA LJUBAV

Nemoj da mi uputis vise
nijedan pogled,
cak i ako bi smeo.
Svaki tvoj pogled samo nove uspomene pise
i tiho, necujno urezuje tvoje ime
u neke moje jos nerodjene rime
zute i plave boje,
a ja nisam sigurna da li bi ti to hteo.
Ne budi moje orkane snene
da se neki ne zakovitla iz pene,
ponasaj se i dalje kao da ne postojim,
i kao sto si do sada umeo
nastavi da gledas kroz mene
u nedogled
iako tu ispred tebe stojim.

Nemoj uopste da me gledas,
zaboravi me.
Potrosi svoje poglede na one druge,
na one sto znaju da se kikocu,
da od svega naprave vaznu temu,
na one izgubljene u beskraju
sto ne znaju za samocu,
na one sto se trude
da uvek nose sminku,
na one kojih se sve tice
a tako malo znaju...
Gledaj njih,
zaboravi mene, klinku,
ja nisam takva niti takva mogu da budem,
ja sam iz neke potpuno druge price.

Nemoj da mi uputis vise
nijedan osmeh.
Jedan je dosta.
Pomislicu da u tom novom jos nesto pise
i bojim se, izazvacu podsmeh
kod onih kojih se sve tice...
U meni se rodi i osta
zelja koja klija i raste,
i izvija se i trudi
da izleti u nebo
i nemoguce preraste.
I zato nemoj, nemoj nikada vise
da mi poklonis nijednog smeska.
Zamisli da me nema,
da ne postojim, tako je bolje.
Moram to da te molim jer se bojim,
strasno se bojim
da je tvoj osmeh samo greska.

Pokloni tvoj osmeh tamo nekoj drugoj,
i petoj, i sedmoj,
pokloni ga onima koje ce znati da ga vrate,
onima koje ne vole cekanje,
kojima nije problem da svojim osmehom uzvrate
odmah, bez razmisljanja,
a da ga prime jos manje.
Pokloni ga njima, meni nemoj,
jer moj osmeh predugo sanja
dok ne ugleda svitanje,
predugo cezne da izleti,
predugo plete sarene duge,
predugo trepti dok ne sine,
a za sve to vreme
moje usne su neme.
Zato me zaboravi
jer ja nisam kao te druge,
ja sam iz neke sasvim druge seme.

Nemoj da mi uputis vise
nijednu rec,
cak i ako to zelis.
Sve reci mogu da imaju i drugo lice,
i sta ako ti to prekasno shvatis
i pozelis da ih vratis
i pricuvas za neku drugu zgodu
kad vidis sta u mojim ocima pise,
pa se sneveselis,
a vec je kasno, vec si ih pustio da odu?
Ne, nemoj mi reci ni jednu rec vise,
bojim se da ce i moje reci da poteku
izazvane tvojim
pa ce da se sliju u mocnu reku
i da teku i teku...
Tako se bojim
da ce iz mene bujica da provali,
da mi nece biti dovoljno sve vreme u nasem veku
da iskazem sve sto smo do sad otcutali.

Neka tvoje reci odu na tamo neke
ocima blizu
a mislima daleke,
na one sto imaju raspletene kose,
sto uvek slusaju ali retko cuju,
na one sto se oblace u Rimu i Parizu,
na one kojima je vazno sta ce da obuku
i sta ce da nose,
na one sto se stalno utrkuju...
Na mene ne bacaj reci,
zamisli da ne postojim,
jer ja se bojim, strasno se bojim
da nece nista da me spreci
jednom kad moja bujica krene,
kad se otkaci i provali i dotakne sve vaseljene
koje nam dele srecu i tuge.
Zato te molim, najlepse molim,
zaboravi mene,
ja sam jaka i sve cu moci da prebolim
jer ja nisam i nikad necu
biti kao te neke druge.

I nemoj, nikada nemoj da me trazis,
cak i ako se osmelis
pa to pozelis,
cak i ako se na to odvazis.
Cak i ako ti konacno sine da sam ja Ona,
jedina prava samo za tebe,
ona jedna od miliona
koja ti pruza more tisine
i svu silinu uragana
u istom trenu.
Ne, nemoj da me trazis,
pusti me da sama svoje dane brojim
dok postojim,
dokle god trajem nekih dana,
dokle god moje vreme curi.
Nedaj da ti misli na tu stranu skrenu,
niposto nedaj.
Ja se neizvesnosti vise ne bojim
ali bih radije da pozurim
i da se sakrijem u uspomenu.

Potrazi one neke druge
koje su svikle
da nose stikle,
koje samo sa debelim slojem sminke postoje,
koje jos uvek ispredaju prazne price,
koje se jos uvek utrkuju da sve vide i cuju,
koje nose samo uzduzne pruge
jer im samo takve dobro stoje,
koje ne pricaju nego se dovikuju...
Mene nemoj,
mene ne trazi
jer ja sam samo drhtaj jednog trena,
samo kap rose opijena jutarnjom vlagom,
samo neizrecivo malo parce istine u lazi,
i nestalna kao morska pena
od koje sam sacinjena.

Bojim se, strasno se bojim
ako me nadjes
da cemo zajedno da potecemo istom snagom,
istom silinom,
istom zestinom,
i da cu pozeti da postojim,
stvarno postojim
od tada pa sve do svog kraja.
Probudices moje orkane
i bujice i reke,
moji snovi ce da dobiju lice
i da ostvare zelje daleke.
Ali, sta je sve to?
Sve ce to jednom morati da stane
jer kad tad stane sve sto jednom krene,
jer kratak je ovaj ljudski vek
i prolazan poput lepote maja.
A ako me ne nadjes,
ako me nikada ne nadjes,
ja cu imati tebe i ti ces imati mene
odavde pa do vecnosti, zauvek,
bez pocetka i bez kraja.


Dragana Konstantinovic

Dopuna: 30 Mar 2006 8:05

POBJEGNIMO KOJI DAN NA MORE

Pobjegnimo koji dan na more
Pobjegnimo sat il' dva
Lose mi se pise, ide mi sve gore
Pobjegnimo ti i ja.

Ovdje ima malo neba
Ovdje ima manje ptica
Sjene nam se vjecno slazu
Meni preko srca
Tebi preko lica.

Ovdje nema niceg pravog
Televizor, lica ista
Tamo kasna zvona zvone
Svjeza posteljina
Tijelo tvoje blista.

Pobjegnimo koji dan na more
Pobjegnimo sat il' dva
Lose mi se pise, ide mi sve gore
Pobjegnimo ti i ja.

Pobjegnimo koji dan na more
Nek' sve ovo nosi vrag
Ovdje samo staris i sakupljas bore
Zametnimo svaki trag, ti i ja.
Mi bi tamo jednog jutra
Kao zmije koze svukli
Popili bi bijelu kafu
Udarci su ovdje potajni i mukli

Pobjegnimo koji dan na more ...


Arsen Dedic

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Povratak

Ona ima ruke od trave.
Ona ima glas od vetra i žita.
Ona ima oko od kiše.
Zašto sam izmislio da se ne vratim?
Ona ima grudi od ruže.
Ona ima koleno od belutka.
Ona ima oko od kiše.
Zašto sam izmislio da se ne vratim?
Ona ima smeh od lišća.
Ona ima hod od vode i peska.
Ona ima kožu od protegnutog labuda.
Zašto sam izmislio da se ne vratim?
Ona ima kosu od mojih prstiju.
Ona ima mozak od mojih godina.
Ona ima sluh od mojih koraka.
Zašto sam izmislio da se ne vratim?

S.Raickovic

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Potrebno mi je, s vremena na vrijeme, da vjerujem
kako nekog volim, na cesti, neku blagu zenu po
hodu prepoznajem, i trpim, kao, zbog nje. Pa
kada legne noc u moju sobu, na sto i postelju -
zamisljam: ona ce ujutru stici, mehko kljuc u
tuznoj bravi okrenuti, nad postelju mi se nadnijeti,
kao majka - cist oprez u briznom kretu, cednost
u zivoj ruci, pod kojom oci otvaram, i dodirujem
je, govoreci: "Potrebno mi je,duso, s vremena na
vrijeme, da vjerujem kako nekog volim, i ljubim,
u jutima ovim, punim strave, a pustim…"


Abdulah Sidran

Dopuna: 02 Apr 2006 23:32

Hocu srce univerzuma
u njemu se nalaze
rijeci moje drage
poezija moje duse
u njemu se smije ceznja
dugo lomljena
i misao dugo kaljena.

Da li ti je danas
vec neko rekao
da mirises istinom
i zracis stvarnoscu
i da nabubrjele
podocnjake lazi
skrivas pod svjetle
pramenove slobode
iz cijih se pupoljaka
izleze zelja za
dodirom moga bica

Da li ti je danas
vec neko rekao
da smisljena poznanstva
polomljenih sujeta
poticu jos
iz antickog doba
Vavilonskog razjedinjenja

A ti i dalje kopnis
zelenkastim idejama
sopstvenih listova zrelosti
razlikujuci se od zvijezda
po velicini moje potrebe
za tobom - a ja te zelim

Zelim te mnogo
ne zato sto si ti - Ti
vec zato sto si Ti - Ja
I ja vidim svoj pravi lik
samo kada gledajuci tvoje suze
zaronim u dubinu tvoga bola
koji slatkim jaukom
prozima svu atmosferu
obojenog svijeta spoznaje

Rumenis od saznanja
da se u tvome Ja
prostire ogromno
polje procvalih mudrosti
cije plodove
sebicno cuvas
i po potrebi darivas
samo onima koji
po tvome misljenju
to zasluzuju

Da li ti je danas
vec neko rekao
da rijeci svoje izgovaras
jezikom mojim
i da svakom slovu
zidas grobnicu
od ljudske ljubavi
A zarobljenu
podivljalu misao
ukrocujes
tisinom moje duse

Hoces da me posjedujes
ali ne kao covjeka
vec kao svetinju
da ispijas i da
se hranis mojom
beskonacnoscu
kao svemirska noc
sto se hrani
svjetloscu moje strasti

Da li ti je danas
vec neko rekao
da Te zeli
i da Te treba
a ako nije
neka moja rijec bude
prva cigla u kuli ovoga dana
i prva zelja
u gradnji ovoga trena
da zelim te
i to je sve sto ti mogu reci
a ostali dio price
ces naci
u poluotvorenoj fijoci
svojih snova

(autor nepoznat)

Dopuna: 03 Apr 2006 23:49

Dodje tako na jedvite jade neki trenutak
U kome onaj koji se zakacio za tvoj skut
Nadje se odvojen od tebe
Ko neki slepac po danu usred suncanog podna
Kao ono neznalica pred skupom mudraca
Ili hromi usred igranke
U izvesnim prilikama u zivotu
Video sam da se otvaraju vrata tvoga carstva
A tamo ne ulazim nikako jer tu pocinju carolije
Sve vrste pokora pratecih koje sazipaju vilu
Samo ako pozeli da je prati izvan oblasti dozvoljenog
Bilo je to jednom u Provenu gradu koji je kao neka velicanstvena kanta za otpatke
A nista ne bih rekao ni za Avinjon a nista ni za one Crne Pokajnike
Ali postoje jos i oni hodnici bede u Gradu Jovanke od Arka
I onaj napusteni grad iza Nice pozadi zeleznicke pruge
Sa carapama koje se suse po pokrivenim balkonima sa stubovima palata
Tamo negde gde se povlaci starost izbeglica oko njihovih crkava sa tornjevima kao glavice crnog luka
I kao neka pisana slova
Kule i kulice na starim zgradama iznad zavojaka Sene
Koje se utapaju naglo u crne cekinje drveta
Ili prosto one kuce za prodaju koje obilaze senzali i notari
Neki put govoris o Bergenu gradu koji ja ne poznajem
A gde bi ti kako rece otisla jos jednom dok postojis
Da okusas bljutavost maka i divljih jabuka koje se ugrizu i bacaju na Tahitima
O ti krunisani sto kazu volim te po uvu
Mirisu reci koje se odvijaju kao stubovi
Hodnici hodnici eto otisla si
Eto u tome mi ti izmices zauvek
Kraljice one perspektive u kojoj ja nemam svoje mesto
Begunice nova Meluzino
I tvoja pticija noga udaljuje se na terasama
Tvoja haljina jos dobar trenutak blista pod drvetima
Kao u onim maglama Vatoa
Cekam te unezveren sasvim na dnu jedne ulice
Gde na ivici drveca pozlacenog na zalasku suncevom
Moze se dogoditi jednom da ona ne dodje
Jednom da bi se po volji prosetala malo po svojoj masti
Sasvim odlucno palo ti je na pamet da me zamislis mrtvim
I da ja kao nisam dosao da te uznemirim pod ovim suncem nesrece
E od tada svaki put kada te pogledam
Ja se setim da si me ti ubila kako se to obicno kaze
I da prema tome ja sada zivim samo zato sto ti tako hoces
Jer tvoje oci zamislile su ovaj svet bez mene
A tvoja usta govorila su sasvim prirodno o meni u proslom vremenu
I sve to u punom ovom dvadesetom veku
Sa svim satelitima koji kruze oko zemlje
I masinama koje misle
Ali noz ostaje noz
A srce srce
Gorka pesma
Ljubavi gorka ploda
Pesmo moja vetre i gora
Vilajetu tamni gde tihoga hoda
Dolazi da umre more
Avgustu blagi dok nebo tvoje
Zvezdama zasipa obzor sav
Snovi moji tim livadama plove
Gde je vazduh tako plav
Moje zlatne ruke te nezne tajne
Bude mi zedj i glad
Kolajne djerdani veceri beskrajne
Kada sam srcem mlad
I reci da mogu nestati tako
Iscileti sa prvom zorom
Jato golubova rasturiti lako
Pod tvojim prozorom
I ne postati ni strela gola
Strela uznemirenja i cveta
Sveze vode i najveceg bola
Usred najzesceg leta
Pa da li se zna sta se dogadja
I da li je to mozda ono
Kad mi se baci zastor beznadja
Iznad mog oka ko zvono
I sav taj govor koji slama
To blago u izvoru zivom
Moj krik ugusen molitvama
Nad mojom napustenom njivom
Ne zalim ni malo sto tuzna lika
Usta su mi puna nemih reci
A suvise malo tuznih spomenika
Da trag za tobom u meni jeci
I tako jos uvek snazno udara
To trosno srce o kaveza zice
Za Nju se ono do dna izgara
Ztrvuje nemilice
Posecite mi grlo i bozure
Da krvi moje bude napita
Priklonite joj se u predznaku bure
Kao sto to cine bure
Kao sto to cine zita
I suvise malo jos casova brojim
Do kraja mojih obzorja o sliko
I da dovicem do Boga da te volim
O koliko.


Louis Aragon

Dopuna: 08 Apr 2006 22:09

Zelim,
da nikada ne zalutas u predjele gdje te ne ocekuju i da ti na
ispruzenu ruku uvijek, uvijek netko pozdravom odvrati
da ti uvijek stignu dobra pisma, vijesti i sjecanja,
da sudbina trajno stiti svakog koga volis,
da ne bude rata, da se ne zaboravis smijati,
da vjerujes u mogucnost istine koja nije sebicna, i da svima
koji te za to mole, oprostis,
da te nikada ne bole uspomene na tvoje mrtve,
da budes osjetljiv preko mjere,
da spasis nekog tko ne zna plivati, i da ti ne treba necija zahvalnost,
da te uvijek voli svecanost rijeci.


Irena Vrkljan

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Prvi jasmini

Ah, ti jasmini, ti beli jasmini!
Uvek cu se secati prvog dana kada
ruke ispunih tim belim jasminima.
Voleh tada suncev sjaj, nebo i zemlju,
zelenu; osluskivah dobro tada tecni
zubor reke kroz ponocnu tamu.

Radujem se i sada, u usamljenim
jesenjim sutonima; i prihvatam ih kao
sto nevesta prihvata svog dragog;

A sve zbog zive uspomene na prve bele
jasmine koje drzah u rukama jos kao dete...

R. Tagore

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

VATRA VATRU NE GORI

Pod tvojim pasom -
korice vruce.
Pod mojim pasom
jatagan go.

U tvojim ocima -
modar grom guce.
U mojim ocima
pjeni se konj.

Sa tvojih kula
dva topa tuku.
S tri tisuce zuba
osmijeh ti sja.

U meni vatra -
pola od ognja.
U tebi vatra -
pola od sna.


Enes Kisevic

Dopuna: 14 Apr 2006 22:31

PRIZIV

Pomeni me u molitvama tvojim
Kad sunce pada za daleke gore.
Jer znaj da mene kobne misli more,
I da se, kao slabo dete, bojim.

Ti cista duso, budi Genoveva
Nad zaspalim Parizom koja bdi,
Dokle pod njenim blagoslovom sneva
Ljubavnik cedan i zlocinci svi;

I kad pod tvojom molitvom zacute,
O zastitnice vecne duse moje,
Sve kobne misli sto mi srce mute,
I, ko zlocinci, spremne za boj stoje.

Pomeni me u molitvama, mila,
I ja cu znati u casove tame,
Kad opet grune necastiva sila,
Da dobra dusa tvoja pazi na me...


Milan Rakic