|
Istina je da nisam htjela da pišem o dešavanjima na odjeljenju, jer su ipak u pitanju bolesni ljudi. Za sve ove godine koliko radim, bilo je svega, između ostalog i mnogo smiješnih situacija. Evo samo dvije, koje su mene nasmijale do suza.
Istina je da kada sam prije nekoliko vremena naveče došla na posao, u primopredaji je pisalo da tom i tom čovjeku noćna smjena da supozitoriju Dulcolax-a. U večernjem obilasku, ja i koleginica smo mu dale čepić, pitale ga zna li kako se koristi, rekao je da zna, dale mu rukavicu i izašle. U jutarnjem obilasku (6h) svratimo kod njega, šeta on po sobi i sad teče razgovor:
Dobro jutro ...
"Dobro jutro".
Jeste li iskoristili čepić?
A on onako visok, ispruži ruku i kažiprstom desne ruke kuca u sat, i govori:
"Oooo, kako da ne, pojeo sam ga ja prije pet!" 
Istina je da je bolesnica stara šezdesetak godina jutros rano morala da otputuje, zbog smrtnog slučaja u porodici. Rekla je da je zvao sin, muž joj je umro i da će poslije sahrane doći da nastavi sa liječenjem.
Ja prije večere, oko pola sedam uđem u njenu sobu da drugoj bolesnici dam večernju terapiju, kad ona sjedi u sobi, a na njoj haljina sa bijelim tufnama.  U trenutku nisam znala šta da kažem, začudila sam se kako se brzo vratila, došlo mi da se nasmijem, kad ona govori da joj muž nije umro.  Rekla sam joj, pa sin ti ima četrdeset godina, valjda zna šta je živ, a šta mrtav čovjek. Ako on ne zna, zna se procedura... Kako to? A ona govori: " Ne znam, teke sam im rekla, sve kad bi noćas umro, nemote me zvati dok se dobro ne oladi".
|
