|
Posla sam sa drustvom na izletistu Borici. Na izlazu iz grada na autobuskom stajalistu, stopira dijete. Ispruzilo rukicu, rukav od jakne mu pokrio prstice, ne vide se. Stala sam, koleginica otvorila vrata, sjeli smo ga u njenom krilu i krenuli. Bas je mali, onako sitan, izgleda kao da ima 5-6 godina. Pricamo sa njim. Kaze da mu je ime Marijo, ima osam godina i da je odlican djak ...
Mislila sam da ide u neko od obliznjih sela. Rekla sam mu kad se priblizimo, da mi kaze gdje mu odgovara, da tu stanem. Vozim, pricam sa drustvom, on cuti. Prosla sam pored skretanja za Borice. Poslije otprilike 7-8 km. gdje se sa magistralom spaja uzak i trosan seoski put, rekao je: "Ja cu ovdje". Vidim, sve pusto, nigdje nikoga, ni kuce se ne vide nigdje u blizini. Zao mi, bojim se, ne mogu tu da ga ostavim, moram ga povesti njegovoj mami. Zbog loseg puta, moje drustvo je ostalo tu da me ceka. Ja i Marijo idemo prema njegovoj kuci, i dalje nigdje nikoga ... Pricamo, pitam ga ide li ovako svaki dan sam, kaze da ide i da ga je po nekad strah, posebno kad grmi i kad zavijaju kerovi ...
Marijo je potrcao i otvorio vrata trosne kucice koja ima jednu jedinu prostoriju, dvadesetak kvadrata u kojoj zivi sa 2-3 godine starijim bratom, sestrom koja je jos beba, mamom i tatom. Vidjela sam u kakvim uslovima zive, ali ne znam do kada mogu tako da izdrze. 
Svaki dan od kuce do skole i nazad predje cetrdesetak kilometara, a rekao je da je odlican djak i da ima samo osam godina!
|
Sad sam ponovo mlogo glasovan. 
