|
Ulica je zaglusna urlala oko mene
Duga, tanka, u crnini, velicanstvo bola,
prosla je neka zena, a ruka joj ohola
pridizase, njihase skutove izvezene;
hitra, otmena, s nogom kao u kakva kipa.
A ja se napajah, u grcu osobenjaka,
njenim okom, olovnim nebom olujnog znaka,
shto zanosnu blagost i smrtonosnu slast sipa.
Jedna munja... a zatim noc! Trenutna prelesti
s cijeg pogleda namah novim zivotom disem,
zar cu te samo u vecnosti ponovo sresti?
Drugde, daleko! Prekasno! Mozda nikad vishe!
Jer ne znas kuda cu, ne znam kuda si nestala,
ti koju mogah voleti, ti shto si to znala!
(Bodler)
|
