|
Vasionac
Sto glasova iz stotine grla,
iz dubine stostruke mi svijesti,
grmi, kliche: jos me nije strla
teshka zhalost zatajanih vijesti.
Sto pjesama iz sto mojih vrela,
iz dubine stostruke mi vode,
shiknu, viknu: Nije me raspela
zarobljena boginja slobode.
Kliche, vapi dusha mnogim umom,
buni se u grudi srce shire.
Dokle hodam pogazhenim humom,
uskrsnut cu Asir i Misire.
Struje misli kao vir zelenca.
Pomiche se moja mrtva snaga.
Sebe motrim usred svoga zdenca,
uspravljam se usred sarkofaga.
Uske su mi ove male zemlje.
Kratke su mi moje bijele ruke.
Gorke su mi ove suhe zhemlje.
Ja bih mog'o, Svijetlo, u hajduke.
Kroz ocean neba ja sam ronac
i u mrezhu lovim mlijechne staze,
Mjesechic i Sunchic, Vasionac.
Mene pravo samo zvijezde paze.
Borci vichu: konja! A mornari: jedra!
A ja, opet glasom pomorkinja vila,
zhudim samo plavet, Vasiona Njedra,
i ja vichem: krila! - krila, krila!
Beznadni povratak
Ja nisam bozhji oblik; bog je dio mene,
a drugi dio sve ono ostalo
shto se razvija chak iza koprene
i gdje je staklo i najbolje stalo
i samog neba ochi zamagljene.
U meni vode shume, oblaci putuju,
od chudnog smijeha pucaju ludaci,
za maglama se propinju chudaci,
na mramor vodoskoci tuguju.
U meni kljucha izvora, plamsa zvijezda,
i tuzhnih shuma dishe, cvjetnih livada.
O, u meni je naslada od jada,
u meni grozhdja; oh! u meni mijeha
s kliktanjem vecim od cvrkuta gnijezda.
U meni nema jednog: nema grijeha!
i ja sam star za eone stvorenja,
za neizmjernost chvorasta korijenja.
Ne, kada zvijezde panu, svemir pukne,
i u prasnucu i eter izgori,
i kada dah svijeta posljednji umukne,
sic cu iz smrti u toj prvoj Zori;
u Zori shto je sakrita u lijesu
danom od sila shto ni zhive nijesu;
jer moj je zhivot tek u pravoj crti
- zhivot u danu poslije svake smrti.
Ako se niko sa mnom ne probudi
U raskuzhenom grobu vaseljena,
o blago nikom! nece da ga chudi
nevinost bicca na kraju vremena...
Tin Ujevic
( http://www.mycity.rs/phpbb/viewtopic.php?t=18815 )
|
