Uhapshen u svojoj magli,
zakopchan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruzhi, svojem maku.
I svak zhudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
I na oblak koji tishti,
i na munju koja prijeti,
nasha blaga Nada vrishti;
biti chisti. Biti sveti.
I kad nema Nasheg Duha
medju nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
Odlazak
U slutnji, u chezhnji, daljine, daljine;
u srcu, u dahu, planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Braca, Imotskoga.
I blijesak slavna shestopera,
i miris (miris) kalopera
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;
da chujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da vishe ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.
KOLAJNA
I
Stupaj sa svojim mrakom
kroz propast horizonta;
sa tajnom i oblakom
od fronta, pa do fronta.
Stupaj sa svojom tmushom
kroz ponoc cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dushom
gdje god se spava i drijemlje
*
Dosta je lazhi! Shto mi treba
to nije mnogo, dobri Bozhe,
i toliko se dati mozhe;
tek ljubav zhene, vidik neba
I nishta drugo. Nishta vecce.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo chisto bolje
i - chisto ravan put do srece.
V
Ove su rijechi crne od dubine,
ove su rijechi zrele i bez buke.
- one su, tako, shiknule iz tmine,
i sada streme k'o pruzhene ruke.
Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati ce zlatnik,
a moje suze dati ce djerdane.
- No one samo imati ce cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno objeshenu,
ljubljeno dijete, bash o tvome vratu.
VI
Je l' ikad chovjek omamljen vinom
il kadom ruzhe crvene i strasne,
i bol, i razum umio da zgasne
ko ja moj jaz sa tvoga bicca krinom?
Tvoja se ljubav chini violinom
sa chetiri zhice, bezdnom pjesme jasne;
misli ti plave, nevine i krasne,
miomirisnim i chednim ceminom.
Od tvoje dushe nebo pochima,
a zvijezda duha i veselje sjaja
ko simbol nosis u tim ochima
Sa iskrom sunca i bokorom raja
ti charno vladas nashim nocima
bez dara usne ili zagrljaja.
XIV
U ovoj guzhvi, ovoj stisci
bez oca i bez uchitelja
bio sam sam, a moji vrisci,
svi, nose pechat mojih zhelja.
I svakim slikom, svakim zvukom
dio sam svoje dushe dao,
i strijeljao sam lakim lukom,
i gadjao sam gdje sam znao.
Izgarah dati neshto Novo,
a bog moj bio moj Bedem
i duh je kriv, i svijetlo Slovo,
a tek drach i korov jedem.
Najgore tek je u toj stvari
shto vidim, monotono:
umro Duh je - onaj Stari -
i ja sam danas mrtvo Zvono.
Misao na Nju
I
Po kakvim oshtrim prodjoh stazama,
po kakvoj tuzi vlazhnih humova,
u zanosima, u ekstazama?
Ja pamtim prashni ochaj drumova
i vrtoglavih cesta ludilo,
i usred vira ponoc umova
I lutanje je vec utrudilo
krvave noge i zhulj brzih stopala.
Nostalgiju je tek probudilo,
i gora me je zhelja spopala:
za nekim rujnim Barcelonama,
za kojim pandzha grud je kopala,
za maslinama nashim, za Salonama,
vechernjim zlatom blagih Zdravomarija,
za blagom mira, sjetom i madonama,
i chistim srebrom nashih rodnih arija.
II
Al' preko magle ranih stanica,
i zhuta dima u kavanama,
k'o obecana neka danica,
i melem duge nashim ranama,
zjene se krijese neke ljubavi
sa nepoznatim svojim manama,
sa svojim cvijetom plavim, ubavim,
sa svojim bolom punim mirisa
(da bude lijekom kuzhnih, gubavih).
- Predivne boje sharnog irisa,
vi arabeske moje dragane,
prepune vi ste miomirisa,
i neke tajne, mile, lagane.
U vashim njezhnim polusjenama
ja chitam mlijechne slovke slagane:
Blagoslovljena medu zhenama.
Zvijezde u visini
Ne ljubi manje koji mnogo ccuti
on mnogo trazhi, i on mnogo sluti,
i svoju ljubav (kao parche kruva
za gladne zube) on brizhljivo chuva
za zvijezde u visini
za srca u daljini.
Ccutanje kazhe: u tudjem svijetu
ja sanjam jos o cvijetu i sonetu,
i o pitaru povrh troshne grede,
i o ljepoti nashe svijetle bijede,
i u zhar dana i u plavet nocci
snim: ja cu docci, ja cu docci.
Notturno
Noccas se moje chelo zhari,
noccas se moje vjedje pote;
i moje misli san ozari,
umrijet cu noccas od ljepote.
Dusha je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu nocci;
Plachimo, plachimo u tishini,
Umrimo, umrimo u samocci.
Meni bez mene
Ure od smole cure besmisleno,
sumorni chovjek snatri bestjelesno,
sutonska strast se boji bezimeno,
a ljubav jeca, jeca bespredmetno;
i sve je danas prazno beskonachno,
a vjetar duva, duva bezutjeshno
na gole dushe koje neprestano
ishtu i grle beznadno, beskrajno.
Trideset godina putovanja
Andjele, pogledaj natrag kucci
i plachi;
no meni pusti da budem jachi;
ja necu ucci.
Mrzi me da gledam svoju mladost.
Mrzi me da me proshlost vezhe.
I u bijedi ima radost
shto nema mrezhe.
Ja nemam mrezhe, ja nemam vezhe.
Ja gubim sebe desetljecca.
Ima u meni pomama cvijecca,
i jos imam ravnotezhe.
Chemu se vraccati na stara mjesta?
Ja mrzim groblja i starinu,
i cijenim svjetlo i shirinu:
postoji cesta.
Imaju kucce stare i nove.
Tudje.
Ja nemam kucce.
Nishta me ne zove.
Trideset godina putovanja,
brda prokletstva.
Bez posla i bez zanimanja,
bez sredstva.
Sotono, ne daj mi kucci.
Andjele, plachi.
Ja stradam, ja sam jachi.
Ja necu ucci.
Ganutljive opaske
Prerano sam se rodio za ravnodushnosti zemlje.
S vijekom moje dushe umrle su gatke.
Nashao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke
i patnje, kad se u kutu mirna doma drijemlje
Nauchio sam se ljubiti stvari sitne i nevazhne.
I malenkost me o bitnom charu uchi.
Ja cijenim chashu vode i pogachice razhne,
a u dnu vode sna tek me oblak muchi.
Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
i nejasnoccu, shto je sunce od jasnocce.
Moja rijeka teche strujom zaboravnost,
daleko sam od kavge, tuche, zle rijechi i sve zlocce.
Od mene pochinje era koja jos ne poche.
Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti
u klupku borbe, mrtvac bez grobishne ploche,
i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti.
Ima pod mojom kozhom predragog Narcisa,
jer suvishe je strastan naslijedeni Adam.
I moja usna slasni eter sisa,
na crni usud nikad se ne jadam.
Jos cu na kraju voljeti vrline
i pravi chovjek mene ce da divi.
Jer gade mi se pljuvachke i sline
i shvaccam kad se prijateljski zhivi.
Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekuzhio sam gnjev na vjerolomstvo.
Prostosrdno se chudim vandalizmu.
Ja bivam mladji. Svijete, ja sam tvoje potomstvo!
Berite ruze djevojke, da bi vam danas sjale,
taj zbogom mladosti, u ovom hladnom gaju.
Ruze su svete varnice sto su zavrcale
iz dna dusa vasih trepetljivih u ovom razbludnom maju.
Ruze su munje misli, one su u srce strijela,
ruze bogate, besplatne, u basti na ivici druma.
O ruze su kad nebeski, one su oko vidjela,
i muzika prirode s mirisom jezovitih suma.
O ruze, da izdahnu raskosno u dragoj hladovini
kao tren najljepsi i najkraci u viru varavih mrena.
Ruze, da bi bile pozdrav milosnom suncu u dolini
i setnja razdragana do zadnjeg praga sjena.
Ruze su jezik ljubavi u spomenaru srece.
One su kao svjezi bljesak svjetlosti u bistrom zdencu.
Ko se za zivot radja, gine za mladost, da mece
na celo ruze po izbor u ganutome vijencu.
Necu da laskam strahu zarobljenika vasih
da ne bi ruze s oltara na krvavome bridu
sluzile kao ures koji ih grobom plasi
usladostrasnom i crvenome vidu.
Ruze vjencanja da nisu cempres za mrtve !
One pomiruju krotke i naprasne, one
njeznoscu daha otkupljuju sve zrtve
i one u struji krvi kao zmarak romone.
Ja placem za ruzom. U oleandru cvjetam
sto nije ni lovor ono ni ruza tisina.
Ali iz case ruzin pjan pogled sretam
cvijet oleandra prebojen u rujnoj kapi vina.
Neka pljuste ruze sa stropa, danas, u svetkovini !
Ruze sa krova, ruze s nebesa, ruze iz basta.
Nek pljuste ko kisa, ko vjetar, ko gnjev u prasini
ruze iz istine, ruze sa zvijezda, ruze iz masta.
I da nam zacepe usta, i da nam zaklope oci
ruze pijane, ruze ocajne, ruzini vrti
Sa cjelovom koji golica te se necujno toci
kao dolazak kratke i prividne smrti.
Da panu kao pehar iz magla prividjenja,
da panu i da zgasnu, i da necem sluze.
O gladi, o zoro i sutone cvjetni u bicu sto se mijenja,
berimo, kidajmo vijence! Pijmo, pijmo ruze !
Blagoslov ruzama polja i cijelom ruzinom rodu
sto je vrebao tajne mladosti i sunceva boga
one nas najbrzom voznjom dovode u slobodu,
one su dar zemaljski i kovceg zavjetnoga.
Pjesme trebaju ruza, a ruze svojih pjesama,
sve sto trenutak nudi, a sto najdublje pruza.
To su mlazovi himne iz luce biljnih cesama,
o andjele, sidji i otpjevaj vjecne litanije ruza.
Na tvoje glasove, i protiv necisti vec dotrajalih dana,
past cu ko ucaran i s tobom cu hvale reci
tom rasipanju srece i kupanju sred tamjana,
i, pred zavjetom ruza, tek jednom pobozno kleci.
Da bi nam bile uzor, umjesto zamora rijeci,
sto treba biti plamen i skroman; te razapeti
i otkinuti s grma da razlog nam ne prijeci
sve na dar, primjer, s ruzom zivjeti i umrijeti.
Sto vise ruza ! Za pjanstvo i ludilo njih,
sto vise ruza, i s njinim trnom i dracem.
Ja ih u kite svih, te ih u grudi skrih
da s ranom klicem i da s dragoscu placem.
Sto vise ruza ! Njih ! Sto vise ruza svih !
----------- Dopuna 28 Okt 2005 2152
IV
Miris ljepote struji u toj kosi,
njene usne su pune slatke varke,
njene su ruke drhtave i zarke,
ponor i plamen usred oka nosi.
Ko hladna mana misao me rosi
na njezin pokret, kao barke
sjecanje na te pune zjene jarke
kojima struje iskre i zanosi,
Mrzim te oci mracne i duboke,
kunem te noge pred kojima padam,
i oltar tijela gdje u prahu lezim;
bozanska zeno, unuko visoke
pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
i jer te volim, ja od tebe bjezim.
----------- Dopuna 07 Nov 2005 750
XI
Blazeno jutro koje padas
u svijetlom slapu u tu sobu,
vec nema rane da mi zadas,
pocivam mrtav u svom grobu.
Mozda ces ipak da potpiris
pepelom iskru zapretanu -
jer evo, trome grudi siris
ceznucem suncem, jorgovanu.
Dijelis mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici - i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.
Za mene ipak nesto fali
u ovoj uzi bez raspeca,
na dragoj usni osmjeh mali,
u casi vode kita cvijeca.
Blazeno jutro koje padas
sa snopom svjetla u tu sobu,
vec nema smrti da mi zadas,
no vrati ljubav ovom Jobu.
Dopuna: 25 Nov 2005 0:00
U maštama ću tebe loviti
trače sunca s ružičastom niti.
U etere će srce ploviti,
otvorene čaške nebo piti,
jer bez tebe biti
znači mene prepoloviti.
Moju nagu dušu neću kriti,
da bi javan bio žmarak skroviti.
Ja ću tebe blagosloviti
i molitvenom riječi osloviti.
Ja ću tebe suzom liti
i sebe smješkom obnoviti.
Vidjet ćeš krvav grč strahoviti
Tvojom rosom ti ćeš mene miti.
Moje srce tvojoj biti hiti,
ni do groba nismo siti.
Svojim dahom ti si svijet jezgroviti
kamo će se sloge boja sliti.
Ja ću tebe vijencem viti,
draganjima oviti,
i tada će opet biti
u potpunoj kiti
cjeloviti
-Cjelov i Ti.
Radost ću svoju saopćiti svijetu, ali bol moj neka ostane
za me. Neka se braća ogriju na mome žaru, no tajnih
suza ne povjeravam nikomu.
Čovječe, ako zvuk riječi može da ti dade sreću, ja ti je
neću kratiti. Ali na stravičnome putu što vodi u
ponore ja hoću da ostanem sam.
S ranom u tom srcu, tamnu i duboku,
s tajnom u tom trudnu i prokletu bicu,
sa zvijezdom na celu, sa iskrom u oku
gazi stazom varke, mrtvi Ujevicu;
smrt je tvoja ljubav pri svakome kroku,
smrt je u tvom icu, u tvojemu picu,
smrt je u tvom dahu, i u tvojem boku,
smrt, i smrt, i smrt u Nadi i Otkricu.
Sto ti vrijedi polet u vlastitu cudu,
sto ti vrijedi volja i voljenje slijepo?
Srce bije, pluce dise uzaludu;
gle, bez hvajde ljubis sve dobro i lijepo;
kao sveli miris u razbitu sudu
pogiba u tebi pjev sto si ga tep'o.
Ove pjesme to nisam ja, iako sam ih ja napisao
Ovi jauci, to nisam ja, premda sam ih zbilja uzdisao.
Moj pravi život, ja sam samo disao.
Jer ja živim i kad pjesma umre. Ja živim i kad patnja mine.
Ima u meni nemira dragog, a ima i moje širine.
Ja puštam i drugog da govori za me.
A i sam govorim druge same.
Ja ne marim čovjek biti ako sam umio ljude bogovski reći.
O, ja. Ja sam od sebe i manji i veći.
O, ja. Moj drugi i moj treći.
Ja ne sanjam o sreći. No ne sumnjam o sreći.
Gle ovog dvojstva i trojstva moga:
ima u meni tmine,
no ima u meni i vedrine,
i moja divna sloga.
volim kad odredjeni ljudi ovde post-uju odredjene pesme, koje namerno nisam zhelela postaviti, kada od svih onih koje zbiru autorovih jos nedostaju, izaberu bash tu jednu, izabranu a preskochenu iz nekih razloga...
i ne mogu da odolim ...
"Gle ovog dvojstva i trojstva moga:
ima u meni tmine,
no ima u meni i vedrine,
i moja divna sloga."
Sve ce ove stvari joste jednom doci
kao sto su bile i kako su prosle,
i ti crni dani, i te plave noci,
i ljubavi, cedne, strasne, dobrodosle;
jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet cemo naci
ista svjeza cula, ista srca mlada,
i taj njezni osmijeh, blagi i domaci.
Tada opet jednom nad svladanim grobom
motrit cemo svemir novim osvjetljenjem.
Vladat cemo opet svojim rosnim sobom,
i ljubavnim placem i pozarnim htijenjem;
samo ipak nece tada, nadajmo se,
da nas joste taru ove brige ruzne,
i da polet u vis dogadjaji kose
i plamen za zenom nase usne kuzne.
- Pa da barem tada, za tisuc tisuca
i tisucu ljeta, i jos mnogo vece,
primimo na nasa srca uzdisuca,
kao nikad poslije, jedan uzduh srece.
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!
I biti slab, i nemocan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i ocajan.
I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa,
što sijaše nad kolijevkom,
sa dugama i varkama.
O Bože, Bože, sjeti se
svih obecanja blistavih
što si ih meni zadao.
O Bože, Bože, sjeti se
i ljubav, i pobjede
i lovora, i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,
od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.
I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna
i on je sam i napušten.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle draca u srcu
i plamena na rukama.
I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamracenom pucinom,
i komu da se potuži?
Ta njega niko ne sluša,
ni braca koja lutaju.
O Bože, žeže tvoja rijec
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.
Ta besjeda je lomaca
i dužan sam je viknuti,
ili cu glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!
O Bože, tek da dovrši
pecalno ovo lutanje
pod svodom koji ne cuje.
Jer meni treba mocna rijec,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,
mracan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinstak.
Jer mi je mucno biti slab,
jer mi je mucno biti sam
kad bih mogao biti jak,
kad bih mogao biti drag
no mucno je, najmucnije
biti vec star, a tako mlad!
Ja sam ćudljiv oblak što mijenja nebesa.
Ja sam grana sa kobi da raste,
da se lomi, da vene, da lišće stresa,
da bude nova i da je klice časte.
Ja sam vjetar bez oblika što daje oblik prahu.
Ruka iz koje jato ptica zrnje kupi.
Glagol riječi što steže u dahu.
Trijesak munje što u krošnju lupi.
Ja sam misao mučena u zraku.
Trzaj nogu što se trude svijesti.
Kret nogu što bude misli u koraku;
teglilac sam što nema kud sjesti.
U prostoru ja sam više slika.
Čekrci i lepet rubca o konopcu.
Munjovod sam i zvono sa zvonika,
strašni polud razasut u škropcu.
Događaji sa mnom traže slične:
dobri hlad po žezi što se krugom širi,
vjetar što se među vrat'ma stvara i piri,
ja sam slika lica iz vode nepomične -
više vrata što se na odmor otvara,
mraz što lice bije iz hladna bunara,
crven šipak što u gnjev zrna praska,
iz žive šume jedna kućna daska.
Ja sam najzad stvaralačka ruka.
Ruka s milovanjem majke nad kolijevkom
ruka sa dlijetom i ruka nad lijevkom
što sije sjeme, vjetar, munje, prašak muka.
