offline
- Jasmina
- Undiscovered Soul
- Pridružio: 16 Apr 2005
- Poruke: 2908
|
Tin Ujevic je dosta pesama napisao,mislim da nema pesmu koja se zove Beograd,mada je dosta pesama napisao u periodu dok je boravio U Beogradu,e,sada ,ja nisam cula dzingl,pa da znam koja pesma je u pitanju,mogu samo da nagadjam.
Notturno
Noćas se moje čelo žari,
noćas se moje vjeđe pote;
i moje misli san ozari,
umrijet ću noćas od ljepote.
Duša je strasna u dubini,
Ona je zublja u dnu noći;
Plačimo, plačimo u tišini,
Umrimo, umrimo u samoći.
Uhapšen u svojoj magli
Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.
I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
sretne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.
I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti;
biti čisti. Biti sveti.
I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.
POBRATIMSTVO LICA U SVEMIRU
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! tvoje misli nisu samo tvoje! One u drugima
žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.
ODLAZAK
U slutnji, u čežnji daljine, daljine;
u srcu, u dahu planine, planine.
Malena mjesta srca moga,
spomenak Brača, Imotskoga.
I blijesak slavna šestopera,
i miris (miris) kalopera
Tamo, tamo da putujem,
tamo, tamo da tugujem;
da čujem one stare basne,
da mlijeko plave bajke sasnem;
da više ne znam sebe sama,
ni dima bola u maglama.
Blaženo jutro
Blaženo jutro koje padaš
u svijetlom slapu u tu sobu,
već nema rane da mi zadaš,
počivam mrtav u svom grobu.
Možda ćeš ipak da potpiriš
pepelom iskru zapretanu-
jer evo,trome grudi širiš
čeznućem suncu,jorgovanu.
Dijeliš mi neke tihe slasti
kad o tvom zaru vidim knjige
na polici - i cijeli tmasti
vidik te sobe pune brige.
Za mene ipak nešto fali
u ovoj uzi bez raspeća,
na dragoj usni osmijeh mali,
u čaši vode kita cvijeća.
Blaženo jutro koje padaš
sa snopom svjetla u tu sobu,
već nema smrti da mi zadaš,
no vrati ljubav ovom Jobu.
Mozda od ovde postovanih,mada zaista ne znam na koju pesmu konkretno mislis.
Inace ovo je njegova biografija o kojoj se i dan danas razglaba"Kao i o Hrvatskoj Sljivovici"
Tin Ujević počinje svoju spisateljsku aktivnost kao hrvatski nacionalist. To je do oko 1912., kada doživljava preobražaj u jugoslavenskog integralista (nema veze sa srpskim), i 2 puta bježi u Beograd od kuda biva deportiran natrag. U to je doba, kao i Vladimir Čerina i ostali nezreli mladci, upleten u političke makinacije u kojima je njegova mladenačka naivnost loše prošla. 1914. objavljuje u zbirci «Hrvatska mlada lirika». U te dvije godine je u Beogradu djelovao agitatorski protiv Austro-Ugarske krune i zalagao se za neki oblik Jugoslavije. Iz Beograda 1914. (prije početka rata) odlazi u Pariz, gdje se po izbijanju rata javlja u francusku mornaricu (biva unovačen-prvo u Toulonu, pa je onda prebačen na Cetinje), no Supilo i Trumbić ga vade iz vojske. Tijekom 1914. i 1915. Ujević još djeluje kao jugoslavenski politički agitator u Parizu, no, vremenom se osamljuje i 1917. prekida s političkom djelatnošću. Izgleda da je tomu uzrok bio dvostruk: zgađenost nad političkom kombinatorikom hrvatskih i srpskih političara, ali, još važnije, užasi samoga rata i neuzvraćena ljubav- što ga je sve skupa dovelo do neke vrste živčanoga sloma (nije mogao jesti, nije se usudio izaći iz kuće, halucinirao je....). Dakle, za Ujevićev je život prijelomna 1917., kada je ne samo doživio slom (što, samo po sebi, nije neizlječiva stvar), nego se cijela njegova životna orijentacija promijenila: od koliko-toliko funkcionalnog i normalnog čovjeka postaje ličnost snažno izraženoga psihičkoga poremećaja, što svladava prirodnim fizičkim zdravljem, ali što se vraća, nerijetko, u vidu halucinacija, shizofrenih iskustava i sličnih psihijatrijskih poremećaja. Od jugointegralista Ujević postaje potpuno apolitičan: njegovi su orijentiri do konca života pjesnici cijeloga svijeta (najviše francuski, a među njima Gerard de Nerval), te indijska duhovnost koju je uglavnom apsorbirao preko prijevoda i tekstova Deussena
|
