Tvrdjava - Mesa Selimovic

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Evo ja cu da izdvojim par odlomaka iz ove knjige, ako neko zeli da doda - nek' izvoli.

"Prvi put sam sve ovo ispricao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, od pocetka do kraja. Tako sam i sam sebi slozio razloznu pricu, koja se dotle gubila u komešanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena, mozda i izvan nekog odredjenog smisla, kao tezak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. A zašto baš njoj, i zašto o ovome, nisam mogao ni sam sebi objasniti. Ucinilo mi se da zna slušati, razumjeti svakako nece, a slušanje je vaznije od razumijevanja.

Iskustvo me naucilo da ono što se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i traziš, osjecaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata. Slušalac je babica u teškom porodjaju rijeci. Ili nešto još vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije.


A ona je zeljela, i više nego što sam se nadao. Dok sam pricao, s njenog lica je nestalo vedrog izraza, koji me mozda i naveo na neocekivani razgovor, a zamijenilo ga nešto nenadno zrelo, i tuzno. Rekla je samo: - Boze, kako su ljudi nesrecni.


A ja se toga nisam sjetio, iako mi se cini da sam upravo o tome mislio. Misao nije narocito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su poceli da misle. I nije me toliko iznenadila misao, iako je nisam ocekivao, vec uvjerenost s kojom je izrecena. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivši se preda mnom, otkrivši se prvi put pred ma kim, tako, do kraja. I bio sam srecan što sam makar na nešto u drugom covjeku naišao prvi put, i samo radi mene.


Ime joj je Tijana, kci je pokojnog Mice Bjelotrepica, hrišcanina, ubijenog rukom nepoznatih i nepronadjenih ubica, prije dvije godine, kad je s curcijskom robom pošao na vašar u Višegrad. Vlasti nisu ni dugo ni pazljivo trazile ubicu, po cemu se moglo zakljuciti da nisu ceznule za istinom, ili su je znale, pa su pustile da sve pokrije zaborav.

Sve neobicno, sve kako ne treba. Ali nisam ni ja birao prilike, nisu ni prilike mene: susreli smo se, kao ptica i oluja."

..........................................................................................................

"Kad sam cuo njen glas, zacudio sam se. Zar ovdje ima ikog zivog? Poslije sam se pitao: kako me prepoznala? Je li znala da samo moja sjenka moze doci na ovo grobište? Ili me vidjela kad sam ranije dolazio?

Prišao sam ogradi, samo da se pozdravim, bili smo komšije, a otišao sam kad je sahat na kuli odbio ponoc.

Tijana, izgovarao sam poluglasno, zacudjen. Tijana. Niz cijelo kameno stepenište, sve do caršije. Tijana. I ništa više, samo to neobicno ime.

Kao da sam udaren. Šta je meni ta djevojka? Šta to ime, što odzvanja u meni kao zaljuljano zvono? Ali sam se tješio da nisam bio pametniji ni kad sam se penjao prema bivšoj kuci. Svijece pred sultanovim slikama su pogašene, ne vide se zvijezde od šarene hartije u prozorima, zaboravio sam seljake iz Zupce koji spavaju na nekoj pijaci, pod kolima, cekajuci jutro i svoje leševe, nisam znao zašto idem gore."

...........................................................................................................

"Vracajuci se niz kamene stepenice (nasmijala se kad je sahat otkucao ponoc), nisam se cudio, iako sam znao da je cudno što sam gotovo nepoznatoj djevojci ispricao ono što nisam nikome, što sam tek pred njom slozio u rijeci. Govorio sam zato što je bila mjesecina, što u tim izgorjelim zidinama nije bilo mojih uspomena, što su se dvije tanke bijele ruke njezno savijale po truloj ogradi, što su zamišljeno a blago gledale crne djetinje oci zrele djevojke, što me slušala kako me nikad niko u zivotu nije slušao. Nisam to sebi objašnjavao, nije bilo potrebno. Znao sam samo da sam se zaustavio. Uspostavile su se granice.


Nismo se dogovorili, a sutra uvece smo se opet našli na ogradi izmedju dvije bašte. I trece vece, i cetvrto, i ljeto se ohladilo, a mi smo se krili mrakom, ne zeleci da iko sazna koliko smo postali potrebni jedno drugome. A svi su znali.


Sve više sam s njom, i kad sam sam. Odnosim sa sobom njeno ime, i blistavu sjenku ispod drveta. I pun sam njenog dubokog glasa, ljepši je od zubora vode.


Zvijezde od hartije i sultanova slika ostale su na prozorima ducana za neku drugu svecanu priliku, i nisu više smiješne. Ne vidim ih. Rastreseno pišem zalbe sudu, ili pisma vojnicima, i ponovo procitavam, da ne napišem: voljena moja. Bilo bi smiješno da to kadija procita na tuzbi zbog nekog duga.


U jesen sam joj predlozio da se vjencamo. Iskreno sam to zelio, nisam mogao zamisliti da ce biti nekako drukcije, ali sam pošteno rekao da sam rdjava prilika, nemam ništa niti ima izgleda da cu ikad imati, i ne dobija mnogo udajom za mene. Mozda nije ni pravo da joj to nudim, ali mi ljubav daje za pravo da budem nepravedan. Voljecu je, i necemo imati ništa, je li joj to dovoljno?

Ali ona je još ludja od mene. Voljecemo se, rekla je ozbiljno, a to je mnogo, to je sve. Ništa mi drugo ne treba.

Našalio sam se da ce nam u pocetku sigurno biti lijepo, a poslije, kad joj dosadim, snalazicemo se kako znamo, osvjezavacemo našu ljubav, kao stari Dzezar, koji se tri puta rastajao i ponovo vjencavao sa svojom zenom.

– Bez potrebe je mucio i sebe i nju - pobunila se Tijana. - Trebalo je da nadje zenu s kojom se nece nikada rastati. Ili da zivi sam. Ni haljinu ne valja krpiti, a kamoli ljubav. Bolje je otici.
– Ti bi otišla?
– Otišla bih.
– Zato što me ne voliš?
– Zato što te volim.

Nije mi sasvim jasna ta zenska logika, ali sam znao da govori istinu. I bilo mi je drago što to kaze, mada je zvucalo suviše ozbiljno i neopozivo. U tom trenutku ništa drugo nisam ni zelio.

Za sad toliko od mene.
Knjigu mozete preuzeti - ovdje.