|
"Sad uvidjam: gubiti je strasno samo tako dugo dok se ne izgubi
sve, jer gubiti malo donosi zalost i suze, i dok god mozemo na
preostalom mjeriti velicinu izgubljenog tesko nam je, ali kada
jednom izgubimo sve onda osjetimo lakocu za koju nemamo imena,
jer to je lakoca prevelikog bola." Ivo Andric (Ex Ponto)
Rijec ljubav. Toliko upotrebljavana i koriscena, silovana u svom postojanju. A opet osjecaj je u svom praiskonskom obliku uvijek neopisiv, neokaljan i slobodan od prljavstine ljudske misli. Nemoguce je racionalno voljeti. Moguce je samo voljeti, jer jedino misao oslobodjena okova suda covjecjega postaje cista i uzvisena. Tada misao postaje ljubav. Tada mi postajemo. Ne postojimo do tada. Tada se iz ideje radja projekcija. Tada postajemo nesto vise od sjenke koja hodi svijetom nesvjesna da postoji. Tada se radjamo... Stoga pitam, desi li se ikada ljubav? Moze li se covjek uzdici na visu razinu svijesti i postati nesto vise od covjeka? To neophodno dovodi do upita jesmo li ikada voljeli ili smo se samo zavaravali da ljubimo, tek toliko da bismo jednoga dana mogli sami sebi lazno reci: Ja sam postojao, barem na tren, ja sam bio. I sto je bitno u nasem zivotu? Zapitajte se kada sebi postavljate dugorocne ciljeve u obliku materijalne sigurnosti. Jednoga dana cete se probuditi stari i istroseni i zapitati se tko ste vi bili. Radnik, roditelj, covjek? I tada ce se vasa dugorocnost pretvoriti u prah i shvatit cete koliko je vas zivot bio kratak. Ako je uopce i bio. Rijetki su oni koji shvate da samo jednom dozivljavamo vrhunac u zivotu, i jos su rjedji oni koji ga upiju u potpunosti i samo blagoslovljeni znaju da poslije trenutka u kojem istinski zivimo ne preostaje nista. Samo nagli ponor u nistavilo i bol. Beskrajna bol navike koja daje laznu utjehu da zivimo. Ali ne zivi se u navici. To nije zivot. Stoga iskoristite taj trenutak, tu vjecnost u beskraju prolaznosti i upijte je u sebe, duboko, neka ona obuzme cijelo vase bice i postojanje. I nikada, ali nikada nemojte dopustiti da se hvatate za one sitne slamke zivota, k'o izmucena zivotinja na samrti koja zudi za svakim dahom koji nece doci. Jer poslije zivota ne moze doci zivot, uvijek slijedi smrt i kao bice puno zivota ja se spremno i dostojanstveno suocavam sa smrcu... Posveceno jednoj osobi, jednom srcu koje je svjesno odbacilo norme danasnjeg svijeta i odlucilo da zivi u proslosti. Jasmine, iako si ti veceras negdje u Beogradu, u svom svijetu i iako ti se zivot cini kao cesta bez kraja, znaj da ja mislim na tebe i da postoji netko ciji si zivot pretvorio u vjecnost. Iako nas puno toga dijeli, mi cemo uvijek biti skupa, spojeni kao misao koja objedinjuje svjetove. (Zagrebacka magla...) Dejana
|
