Quando sono sola
sogno all'orizzonte
e mancan le parole,
si lo so che non c'e luce
in una stanza quando manca il sole,
se non ci sei tu con me, con me.
Su le finestre
mostra a tutti il mio cuore
che hai accesso,
chiudi dentro me
la luce che
hai incontrato per strada.
Time to say goodbye. -- Con te partiro.
Paesi che non ho mai
veduto e vissuto con te,
adesso si li vivro.
Con te partiro
su navi per mari
che, io lo so,
no, no, non esistono piu,
it's time to say goodbye. -- con te io li vivro.
Andrea:
Quando sei lontana
sogno all'orizzonte
e mancan le parole,
e io si lo so
che sei con me, con me,
tu mia luna tu sei qui con me,
mio sole tu sei qui con me,
con me, con me, con me.
Time to say goodbye. -- Con te partiro.
Paesi che non ho mai
veduto e vissuto con te,
adesso si li vivro.
Con te partiro
su navi per mari
che, io lo so,
no, no, non esistono piu,
Both:
con te io li rivivro.
Con te partiro
su navi per mari
che, io lo so,
no, no, non esistono piu,
con te io li rivivro.
Con te partiro
Io con te.
Najlepša pesma ikad otpevana, bilo da je peva sam Andrea Bočeli ili sa Sarom. Ovu melodiju imam i na telefonu, pa kad poželim da je čujem a nisam kod kuće, eto rešenja (što bi rekao Radovan III)!
Svaka ti čast Life
Dopuna: 08 Sep 2006 12:08
Elem, zaboravih još nešto: zna li iko pravo vreme da se nekome kaže zbogom? Ja nekako uvek mislim da postoji još neka neispričana priča, neka neizgovorena reč, suza, osmeh, poljubac za laku noć!
A, onda odem u drugu krajnost, kada kažem zbogom (obično i ne kažem), onda ućutim, jer sam sve priče ispričala, sve suze isplakala i sve osmehe podelila i nemam više ništa.
Da li sam u pravu?
Jedna želja na usnama nije izrečena još ni dan danas. Jedan osmijeh na tom licu još nije nestao ma koliko ga ja nisam osvjetio, nisi zaslužila da potonem do dna! Moje bolje sutra rodilo se nakon tog svega, nakog toliko uspona i padova ja sam ostao ona ruža što najljepši miris pruža, onaj cvijet koja cvijeta svakog novog proljeća... A ti nisi nestala još... i danas se šetaš kao moja vječna prošlost, kao oni tragovi na srcu koji su ostali. Zašto si se urezala u moje srce teško je drugima za razumijeti ali ništa što se već nije desilo drugima. Naučio sam još jednu malu lekciju, još jedan veliki zadatak sam prošao kao u školi sa najboljom ocjenom. Još jednom sam bio pohvaljen, jak si ti... Danas vidim razliku, danas vidim gdje nismo isti. Ti nisi osoba koja voli suočavanje sa intelegentnim izazovom. Nažalost kod tebe je sve skriveno, ti se mene ocjenivla na svoj način tamo iza skrivenih vrata. Povjerenje, to nikada nismo stekili ma koliko smo željeli i trebali to učiniti.
Prenio sam lik tvoga lica umjesto sunca, umjesto mjeseca i zvijezda. Tvoje oči bih vidio u plavoj rijeci gdje bih lice ogledao. Stvari su se promjenile, a i to je sve za bolje. A neke sam stvari pokopao umjesto sebe, dva metra u zemlju jer tako je bolje. Lutao sam dugo i često da bih ponovo oživio, pričao sam dugo i neprestano o bolovima koje sam doživio, ali kada sam se ogledao u ljudima koji su prošli gore stvari u životu, suočio sam se sa istinom - ja sam doista živio u oblacima. To ne postoji... Tvrdoglavost moja me je vodila dalje i zavodila, valjda su to bila ona vremena 'mlad i naivan'... Noćima sam pisao pjesme o tugi, iako se moj život nije okretao na tu stranu, ali nešto u meni pjevalo je tužnu pjesmu... Nešto je u meni uspostavilo odnose sa pticom u kavezu. Ptica bez slobode, koja tužno pjeva a ljudi pružaju vječnu zavist. Nečiji tuđi ružan pogled bih mi spustio glavu na dno, a ja bih da zapjevao tužno, a ja bih htio biti gledan kao ljepota bez slobode.
Ne smijem više pisati o slabostima, nemam više vremena da gubim snagu na to. Neke su stvari zabranjene... Vratio sam lik sunca, mjeseca i zvijezda, jer to nisi ti. Olakšao mi se uzdah na grudima jer dosta je bila prezira, dosta je bilo tužnih suza pred zoru. Ne želim više da me gledaju kao pticu u kavezu koja tužno pjeva, koja nema slobodu, koja vječno širi krila i ljepotu, a nikako da se izvuče iz nestvarnog svijeta. Iluzija je previše za moju lijepu dušu, za moje ogromno srce, ja mogu puno toga pružiti. Za stare dane, za našu nasu sreću čuvat ćemo uspomene. Kad godine prođu, kada budeš sretna sa životom, kada budeš obiteljska žena sjeti se nekoga koga si poznavala nekada. Sjeti se lica anđela, sjeti se kako sam bio vragolast, kako sam pokušavao koliko sam mogao. Sjeti se nekih stvari koje su ti složile osmijeh na licu, pročitaj koju staru pjesmu, pokušaj naći neku veseliju. Bar sam poneku veselu napisao... I kada završiš te trenutke sjećanja opet nestani, opet zaboravi i čuvaj osmijeh jer nikada nisi znala koliko sam volio osmijeh tvoj....
