offline
- delila
- Građanin
- Pridružio: 05 Avg 2007
- Poruke: 54
- Gde živiš: u snovima
|
Sanjala sam cudan san.
Sanjala sam...
Ostar bol, strahom izazvan, znojne dlanove, zaglusujuce otkucaje srca, cinilo mi se da su uduplani, ako se ne varam...
Jedan malen, plav plusic koji je bio vjesnik da cu biti majka, da bih mogla biti majka...
Dotad nepoznat osjecaj da moje tijelo nosi i stiti u sebi jedan nov, buduci život.
Sanjala sam potrebu da se njisem u ritmu uspavanke, da sapucem-bice sve uredu, bice sve uredu, bice sve uredu.
Samo ne sjecam se da li sam te rijeci izgovorila glasno za sebe ili necujno za njega.
Sanjala sam dodir pamuka, onog mekanog, njeznih boja, kao na benkicama, kao na kreveticima, kao na dekicama...
Bila sam dovoljna sama sebi jer tada sam od JA postala MI.
Imala sam svrhu, imala sam razlog sto postojim. Kao neki nepisani zakon, sve se samo kazalo.
Sanjala sam, onda, i rijeci..hladne, daleke, bolne, istinite...-Ti to ne mozes sama, ne možes bez mene, to je i moje dijete, bićes uredu poslije svega, poslije svega, poslije svega...
Koji je to jezik? Nije mi poznat...jer ja ne razumijem to sto on pokusava da mi kaze. Bicu uredu...poslije cega? Bas tako-poslije svega. Jer...cini mi se...sav je svijet stao negdje unutra, negdje u meni, negdje...u jedan otkucaj srca koji ja mogu da omogucim ili zagusim.
''Plod je još malen. Sacekat ćemo malo pa ako budete htjeli mozemo uraditi prekid trudnoce.''
Ako budem htjela? Ja cu to, kao, nekad htjeti? Ja to trebam htjeti? Ja to hocu?
Sanjala sam jos i strasnu potrebu da se ucahurim negdje, sakrijem od svih tih ljudi koji mi govori neistinite stvari...zivot se tako lako oduzima nekom? Ma da, govore neistine... cak kažu da to i nije zivot...Ma koje besmislice!
Zagusljiv zrak, dim, prepune pepeljare, zelja da se izgubim i glas: bice sve uredu, bice sve uredu, bice sve uredu...za koga?
Zvuk stikle na ulici, miris parfema, kapljica znoja koja klizi niz moja ledja, velika drvena vrata i zelja da sklopim ruke nad mojom utrobom, da to malo unutra ne dam nikom, nikom...a svi oko mene izgledaju bas zeljni toga da ga nema i svi, baš svi, ocekuju da i ja to zelim.
I da, znala sam da se majke i ocevi odricu svoje buduce, pa i sadasnje djece ali nisam znala da cu ja nekad biti medju njima...ma ja ovo ne zelim..pobjeci, pobjeci, to ću ja da uradim...ali ruka koja je bila lagano prislonjena na moja ledja mi je dala znak da od te tacke nema povratka.
Hladan dodir steke...i idemo.
Sjedim na stolici...cekam...u sebi pokušavam da se rastanem. Kako da se rastanemo? Moze li se unutra osjetiti dodir, moze li se osjetiti milovanje, moze li se osjetiti...oprosti?
Izrzat cu. Moram. Ja sam jaka, ja sam jaka, ja sam........................jaka?
Ma ja sam j..... kukavica! O Boze zelim da odem! Zelim da vristim da je ovo nekakva greska !!! Greska, cujete li?!?!?!?!? Nije ta anestezija za mene, ni taj stol, ni ti silni instrumenti, nista!!! Cujete li?!?!?!?Ali glas nije izasao iz mene...Danas bas svako svakog izdaje pa je, eto, i mene glas izdao.
''Gospodjice...podjite ovuda,''
Za njih je to vec standardna procedura-mokrenje, ordinacija, odvratna tkanina medicinske suknje i nesto nalik lezaju.
I, još jednom: ''Sve ce biti uredu.''
Do zla Boga, odvratna recenica.
Sanjala sam taj čudan san.
Mora da sam sanjala... jer, znam, kad sam se probudila, on je stajao tu.
Osmijehnuo mi se osmjehom koji je vracao snagu.
Nemoguce da je neko kao on bio sudionik u necemu ovoliko losem...
Ma mora da sam sanjala.
Sve je to u mojoj glavi.
O Bože, cudnih li snova...
Dopuna: 26 Sep 2007 22:21
znate li vi kako dalje..kada ne znate da li vas proganjaju nocne more ili java? Kada sav uzas jednog trenutka dobije svoju 1001 verziju koja pohodi vasim snovima, vasim danima, svakim vasim uzdisajem...Utjeha je precijenjena rijec, vjerujte mi...
'Neko ruzno sanja, nekom su kosmar svitanja...''
|
