|
Kad bi covek mogao reci ono sto voli,
kad bi covek mogao uzdici sviju ljubav do neba,
kao sto je oblak uzdignut u svjetlosti;
kad bi poput zidova sto se ruse
da bi bila pozdravljena istina u sredistu,
kad bi covjek mogao razoriti svoje tijelo,
ostavljajuci samo istinu svoje ljubavi,
istinu samoga sebe,
koja se ne zove slava,sreca ili ambicija,
nego ljubav ili zelja,
ja bih konacno bio onaj,kako sam zamisljao,
onaj sto svojim jezikom,svojim ocima i rukama
objavljuje pred ljudima nepoznatu istinu,
istinu svoje istinske ljubavi.
Ne poznajem slobodu osim slobode
da budem zarobljen u nekome,
cije ime ne mogu cuti bez uzbudjenja,
zbog koga zaboravljam sebe u tom jadnom postojanju,
za koga sam danju i nocu ono sto zeli,
a moj duh i tijelo plove u njegovu duhu i tijelu,
kao izgubljeno drvlje sto ga more dize ili topi,
slobodno,sa slobodom ljubavi,
jedinom slobodom koja me ushicuje,
jedinom slobodom za koju umirem.
Ti opravdavas moje postojanje,
da te ne poznam ne bih zivio,
da umrem neznajucite,ne bih umro,
jer nisam zivio.
Pablo Neruda
|
