offline
- Sorelag
- Prijatelj foruma
- Pridružio: 31 Dec 2005
- Poruke: 2408
|
Napisano: 03 Maj 2009 11:55
Nažalost, propustila sam jedan značajan književni događaj: gostovanje Aleksandra Hemona u Beogradu i promociju njegove najnovije knjige Projekat Lazarus.
http://novosti-iz-bkd.blogspot.com/2009/04/aleksandar-hemon-u-beogradu.html
Ako je neko prisustvovao, molila bih da nam ovde prezentuje utiske o događaju ili Hemonovoj knjizi.
Opis knjige na http://www.rs4you.com/items/en/knjiga/item_10067.html
Citat:Lazarus je mladi jevrejski emigrant iz istočne Evrope u Čikagu, koji 1908. godine dolazi na vrata kuće šefa policije Džordža Šipija u želji da mu preda važno pismo. Umesto da uzme pismo, Šipi puca u Lazarusa i ubija ga. Druga priča događa se u 21. veku, kada mladi pisac Brik u Čikagu, takođe poreklom iz Istočne Evrope, postaje opsednut sudbinom Lazarusa i pokušava da sazna šta se stvarno dogodilo i zašto. Da bi ga razumeo bolje, Brik i njegov prijatelj polaze tragom Lazarusovog puta po Istočnoj Evropi - istorije pogroma i siromaštva, dolazeći do današnjih prizora jeftinih mafijaša i još jeftinijih prostitutki.
Dopuna: 19 Jun 2009 10:31
"Vrijeme i mjesto su jedino u šta sam siguran: 2. mart 1908. godine, Chicago. Sve mimo toga u magli je istorije i boli, i tu sad uranjam:..."
"Ja sam umjereno lojalni građanin par država. U Americi - toj razumnoj zemlji - traćim svoje pravo glasa, nevoljko plaćam poreze, dijelim život sa ovdašnjom ženom, i s teškom mukom se prisiljavam da ne zazivam bolnu smrt idiotu predsjedniku. Ali, također posjedujem i bosanski pasoš koji rijetko koristim; u Bosnu idem na mučne odmore i sahrane, i oko 1. marta, zajedno s ostalim Bosancima u Chicagu, ponosno i skrušeno slavim naš Dan nezavisnosti, uz prigodno svečanu večeru."
"Želio sam da moja buduća knjiga govori o imigrantu koji je izbjegao pogrom u Kišinjevu i došao u Chicago, da bi ga tu upucao šef policije. Želio sam se unijeti u svijet kakav je bio 1908, želio sam znati kako su imigranti tada živjeli. Volim raditi istraživanje, listati stare novine, knjige i fotografije, razbacivati se zanimljivim podacima. Moram priznati da sam se lako identifikovao sa imigrantskim mukama: jadni poslovi, još jadnije sobice, skupljanje riječi, logistika preživljavanja, uzvišenost procesa samostvaranja. Vjerovao sam da puno znam o tom svijetu, i o onome što je bitno u njemu. Ali, kada sam o tome pisao, naprotiv, sve što sam uspijevao proizvesti bila je kostimirana parada papirnih lutaka u predstavama velike simboličke vrijednosti: suze u očima pri pogledu na Kip slobode, bacanje ušljive odjeće iz Stare zemlje na žrtvenu lomaču novog identiteta, sušičavo iskašljavanje krvi u velikim, upečatljivim ugrušcima. Sačuvao sam te stranice, ali me je jeza podilazila pri pomisli da ih pročitam."
"U Chicagu sam se zatekao kako čeznem za sarajevskim pripovijedačkim pristupom - Sarajlije pričaju priče vazda svijesni da pažnja slušaoca može u svakom trenutku popustiti, tako da se redovno pretjeruje, uljepšava, a nekad i hladno izmišlja, da ne bi izgubili publiku. A ti slušaš, zaokupljen, spreman da se nasmiješ, lišen sumnje i nevjerice. Bio je to pripovijedački kôd solidarnosti - tuđe pripovijedanje se ne sabotira sve dok se publici sviđa, ili možeš očekivati da jednog dana i tvoju priču neko sabotira. Nevjerica je bila trajno suspregnuta, jer niko nije očekivao istinu ili informaciju, zadovoljstvo je bilo biti u priči i, eventualno, proslijediti je dalje kao svoju vlastitu. U Americi je bilo drugačije; stalno razmnožavanje kolektivnih fantazija učinilo je da ljudi čeznu za istinom i samo istinom - stvarnost je najtraženija američka roba."
"George, njen tama, operisao je prostatu i trenutno je hodao s pelenama. Jednom sam ga zatekao kako rida u otvoreni frižider; suze na njegovim obrazima presijavale su se na frižiderskoj svjetlosti. Zatresao je glavom, kao da otresa višak vlage i tuge, i izvadio kobasicu, roncajući: "Je li ti u svojoj zemlji jedeš ova sranja?" U iščekivanju smrti, ulagao je svu svoju impresivnu energiju bjesneći na život, i prekinuo je neprekidnu vezu sa gospodinom Kristom, hormonalna terapija utrnula je u njemu svjetlost Božju. Često sam hvatao sebe kako intenzivno mrzim njegovu sijedu kosu penzionisanog kapitaliste, njegovu pobožnost, njegovo insistiranje na mom osjećaju zahvalnosti za američku velikodušnost i njegova uporna, glupa pitanja o mojoj zemlji, pitanja kao što su: "Ima li opera u toj tvojoj zemlji?" ili "Tvoja zemlja je zapadno od čega?" Moja zemlja je za njega bila udaljeno, mitsko mjesto, posljednji ostatak svijeta iz vremena prije nego što je Amerika nastala, zadrta, zastarjela zemlja čije je stanovništvo tek u Americi moglo dostići stanje ljudskosti, a i to malo prekasno. Pretvarao se da ga zanimaju složena imigrantska iskustva o kojima sam pisao u svojoj kolumni, uglavnom zato što je pokušavao utvrditi koliko je dug bio moj put od poludivljaka u mojoj zemlji do ovog pokušaja Amerikanca, nesretnog muža njegove još nesretnije kćerke. Ponekad bih zabavljao Mary odgovarajući na Georgeova zamišljena pitanja. "U mojoj zemlji", rekao bih, i ona bi se već počela kikotati, "bombone su glavna valuta." Ili: "Promaja je u mojoj zemlji zakonom zabranjena."
"Mary nije mogla vidjeti moje dubinsko lice, zato što nije znala kakav je bio moj život u Bosni, šta me je formiralo, od čega sam nastao; ona je samo vidjela moje američko lice koje sam stekao kroz bezuspješne napore da postanem ono što sam želio biti."
"... shvatio sam jednostavnu činjenicu: ako ne možeš otići kući, onda nemaš nigdje otići, a nigdje je najveće mesto na svijetu - zapravo, svijet je nigdje."
|
