offline
- offman
- Legendarni građanin
- Pridružio: 13 Avg 2003
- Poruke: 3525
|
Zbirka bizarne poezije i forizuma
"Kad pukne mjehur"
Iznad lista papira (valjda ću je tako zvati)
Pjesma o kiši bi obično započinjala s ritmom po asfaltu, simsu
i raspoloženjem jesenjeg pejzaža,
nepomičnim gradom, i oblacima koji žure
Počinjala bi stihovima, o nekom sebi,
kao pismo za kantu
Međutim,
ovoj pjesmi se više sviđa da započne sa Suncem
čitavu nedelju, prije kalendarske jeseni
ili prvih kiša...
i, šta?;
kad spustim ruku na list papira...
pozdraviću ptice..
more što u žurbi zaboravi i izgubi mnogo talasa,
dok doljulja do obale ...
U melahholiji plavičaste tame sam čekao,
san o nepostojanju svega,
kako bih skoncentrisan, možda uspjeo nešto napisati...
ući i sakriti se iza nekog lica,
da otključam, na tren neko treće srce...
možda, je opet bolje, početi od sebe,
ne,
sutra će to izgledati mnogo glupo...
Ako ne stignem na vrijeme do kraja strofe,
one ptice, od maloprije, će ispasti iz neba,
pa valja opet...
Treba sačekati noć,
tada se dosta toga kaže o sebi,
kad ulice opuste i gluvi mrak bode oči.
Bez obzira na sve,
ali čini mi se,
da bih svake jeseni mogao prepraviti postojeću pjesmu,
i kao zimnicu, po jednom receptu i u istu teglu,
vježbati finese ....
Stanice
Šta bi se dogodilo,
kada bi zvijezde pisale peticiju za nestanak svega?
Vjerovatno bih se umoran i otečen probudio,
nakon noći,u kojoj bih razmišljao o tome.
Razmišljam o tome,
samo kad nakon dugog čekanja,
postanem inventar stanice ...
Od toga je samo gluplje,
čekanje vozova, koji kasne ...
Preko puta mene
Preko puta mene čovjek,
kojem jezik služi za veslanje kroz snove,
Mučno riječi slaže,
govornik,
ali bljuje rafale,
pretvarajući moju budnost u drijem.
U strahu da ne zaboravi,
drsko upada ...
Za trenutak mi se učini da mu je na licu plamen,
sve veći,
odpucketao sam prstima,
vrativši se još po jednom, svakom prstu
i otišao sam.
***
Ne znam zašto,
od tebe očekujem nešto veliko,
istovremeno prisno,
a dovoljno je da si tu
osjećam se usamljeno,
ako odeš,
tu će se opet stvoriti gomila,
noseći mi tišinu.
Lica im brzo pojede pejzaž,
i izbljune bitne stvari, sa ležernošću daljine,
Možda samo bol rađa poetiku,
a odsustvo nje misao
prepriječio sam se između bola i misli,
sada će pjesma da potekne.
Ležimo, jedno drugom strani,
u noći koja nije ni posebna, ni obična,
samo nezainteresovana za nas,
da bi nas prihvatila.
Gotovo, svakodnevica
Žurba,
i prašina u vazduhu proljeća.
Stojim pred jednom kafanom-rupom,
Međusobno poznata lica,
raspoređena kao po šablonu,
hvali im iznad glava
samo tabla sa natpisom:
"Trkajte se do smrti, pedantni vozači
vlastitih života, nas neće prestići,
ni najslabiji vjetrovi,
kad krenu da se zabavljaju sa inventarom ulice,
milujući kao paučina".
Pogledam preko puta,
u futurističkom ambijentu mlađi ljudi...
i njima, mislim treba tabla:
"Trkajte se do smrti, pedantni vozači ...
nas će noć odvući negdje, malo zabavnije ...
Ma ko vas ..."
Padnem sam sebi na pamet,
razmišljam kao Radovan III,
koji ću ja .... ovde
još ću zaboraviti gdje sam pošao.
Sjeo sam negdje, u nedoumici,
da li da izađem, još prije bilo šta naručim,
i odem gledati u rijeku.
Nisam odavno gledao rijeku.
Strankinji
U meni, ponekad slike pojedu riječi
i ličnost se cijepa na dvije praznine
Tamnu i onu koja meditira u prljavom ambijentu.
U svakoj od njih,
po jedan embrion ludosti
svakodnevno živi,
i zavrnutih nogavica skakuće po živčanim žilama,
da bi prešao potok gorčine.
Ponekad, razmišljam
kako bi izgledalo da provedem jedan dan
u tuđoj koži,
ne odgovarajući za moguća dešavanja
koja bih izazvao.
Gdje sam stao?
Kada bi me upoznala, znam da bi me i zavoljela.
Ma, znam da ti je mrsko, i meni je.
Vidimo se.
Neke stvari
Neke stvari vole ležati u zaboravu,
nego li premještati se po sjećanju.
Neke stvari vole da ih premještate po sjećanju.
nego li da leže u zaboravu.
Kako vrijeme prolazi
Ispituj sebe!
Jednom će te neko prekinuti s pitanjem:
"Zašto si tužan"?
Nije važno šta ćeš odgovoriti.
Ako se sve ovo ponovi, posle nekog vremena,
bićeš bliži tome, da nemaš odgovor.
Čekaj! Nije to sve.
Samo sam pogrešno započeo pjesmu.
Sve ovo je moglo biti rečeno:
Kako vrijeme prolazi,
sve manje znamo o sebi,
a sve više o drugima.
Nemir
Skučenosti ima i previše,
da bi se zidovi podnosili,
Unutra je mir
i zvuk povremenog komešanja.
Udaljavanjem
stvari blijede, a misli rastu.
Sve dalje što bih rekao,
nema veze sa ovom pjesmom.
Proba
Sjajno, birilijatno, ajmo još jednom....
i tako slično,sve u krug,
do dana, koji neko zove "D".
Generalna proba
ajmo još jednom,
i onda još jednom.
Samoća
Kaže se dosta toga sebi, o sebi
noću,
kad ulice opuste i gluvi mrak izađe pred oči.
Bolesnik
Neka se život bori protiv smrti,
ja ne mogu.
Bolestan sam.
Voda
...;
ako u njoj ribe umiru,
može se nazvati i otrov.
Pjesma
Ma, ne zajebavam se.
Ljudi
Zašto volimo sebe?
Zato što ne živimo 24 sata u gomili, poput mravinjaka ili košnice.
Ponekad smo sami.
Jedan način kazivanja
Ništa ne bi izgledalo dobro, kad ne bi bilo zla.
Drugi način kazivanja
Da nema zla, ne bi znali šta je dobro.
Treći način kazivanja
Ovo je trenutak, kada uskače čitalac.
Budućnost
Možda će nekad biti moguće,
poništiti onu poslovicu:
"posle je*anja nema kajanja",
komandom "Undo".
Ako još ubace i redo,
budućnost je zaista svijetla.
Apsurd
Smijehom me poražavaju istine.
Život
Turistički aranžman po default-u.
Intermezzo
Kada pričam,
razmišljam o slijedećem šta ću reći,
kad pišem,
ne razmišljam ni o čemu.
Epilog
Možda je sve moglo biti drugačije okarakterisano,
da onaj, ko je ovo napisao, nije to doživjeo kao pjesme.
Autor o zbirci
Slično je slikao Salvador Dali.
Prijetnja
Čestim čitanjem svega ovoga,
početno ushićenje zamjenjuje nagon za brisanjem.
Kad pukne mjehur
Šta se desi kada pukne mjehur?
Gledao sam, sa terase djecu.
Dunu,
počinje letenje,
čekaju,
misle ...
Kad mjehur pukne čini mi se da su srećni.
Ako su srećni,
da li to dolazi od nagona za uništavanjem?
Zašto su skloni plaču, kada puknu svi mjehurovi?
|
