|
Ovo sam vec objavila na bureku pa odlucih da podjelim i sa vama....
Jos jedna od beskrajno dugih noci ispunjenih tobom. Sjedim na podu, u sobi punoj dima i razmisljam o tebi, nama, svemu sto smo rekli i precutali. Nama nisu bile potrebne rijeci jer, pogledi su govorili sve, iako nismo htjeli da cujemo. A znali smo. Znali smo koliko jedno drugo zelimo. Ti nisi htio mene da povrjedis, ja nisam htjela da me ostavis. Poklonila sam ti ono sto od mene nisi mogao dobiti. I izgubila sam te. Ali, zaista mi nije krivo, jer si shvatio velicinu moje ljubavi upucene tebi. Znam da pamtis, znam da jos uvijek vjerujes. Ali, nisam vise ista. Predugo sam zivjela od uspomena, iscrpile su me. Nemam vise sta da ti dam. Ne zelim da izgubim sve ono sto me sjeca na tebe. I zato je bolje da ti kazem da ne zelim da te vidim jer, ne zelim da izgubim ono sto sam sve vrijeme cuvala samo za tebe. Ne zelim da izgubim sebe. Ne bih se mogla oduprijeti i ceznja bi prevladala. Zato, nastavljam dalje. Sama, kako sam vec navikla. Govore mi da cu pronaci nekoga, ali ja im ne vjerujem. Ipak, ja sam samo lako zamjenljiva karika u lancu. Iskreno, zeljela bih da nestanem. Znas da bi bio dovoljan samo jedan pogled da se predomislim i pogazim sva obecanja sebi data. Zato, odricem se svih zelja , snova , teznji da te vidim i kazem ti ono sto nikad nisam. Zelim da zivis srecno, osnujes porodicu, imas djecu koju si uvijek toliko zelio. Zamolicu te samo jedno, sjeti se ponekad djevojcice , na koju si gledao kao na zenu, i pomoli se za nju jer, mozda i pronadje ono sto ste zajedno sanjali a niste ostvarili.
15.6.2004. godine
P.S. - Ubrzo nakon ovog datuma, doslo je do naglog preokreta u mom zivotu. U cuda treba vjerovati...
|
