Bio jedan covek, prosao je kao prividjenje i ostavio trag, bas kao prividjenje, kao malo vode u asfaltnoj pustinji, kojom je nemoguce ugasiti vatru, kao dobri duh iz ormara, koji ce nestati kad je najpotrebniji.
Doveo je sa sobom oluje koje su cupale jos nedovoljno razvijeno drvece koje je stitilo erozivnu zemlju po kojoj sam hodala, dok sam se ljuljuskala na laganim vetricima ljubavi.
Prosao je i odjednom je, umesto ocekivane pustosi, pukao vidik, beskrajni prostori puni ocekivanja buducih susreta.
20.09.1999.
|