Jao, jao ... nemoj pogrešno da me shvatiš, ne smijem se tebi, nego se sjetih sebe kad sam imala 15-16 godina, kao ti sada (je l' tako?).
To što se tebi dešava sada, dešava se relativno često mladim osobama, u tvojim godinama.
To ti je taj period adolescencije - odrastanja, koji je po mnogo čemu poseban, specifičan... Nisi više dijete, a nisi još ni odrastao. U organizmu ti se dešavaju promjene uzrokovane hormonima, pa i te promjene raspoloženja, naravno. Karakteristično je da se smjenjuju te faze velike tuge sa fazama naglašenog raspoloženja, euforije.
Dakle, ništa neuobičajeno.
Sad, pitanje je kako možeš pomoći sebi, kad te stigne ta, paa haj'mo reći bezrazložna tuga ?
Realno je da pravog osnova za tugu nemaš. Probaj malo da sjedneš i razmisliš - nabroj pozitivne stvari u svom životu, kao npr. - nisi gladan, imaš krov nad glavom, imaš odjeću, obuću ... možda i solidan džeparac... Imaš roditelje, brat je tu, čak i igrica iz djetinjstva... Znači, ništa loše ti se nije desilo. Probaj da u svojoj glavi ubijediš sebe da nema razloga za neraspoloženje, tugu i suze.
Dalje, izađi napolje, šetaj, igraj basket, fudbal ... idi sa društvom u neki provod ... uzmi neku komediju i pogledaj sa bratom...
Nešto od ovoga bi trebalo da učini da se osjećaš bolje.
Čak i ako ne uspije i tuga i dalje traje, ne brini ... pusti da te ove emocije obuzmu, plači ... posle toga će ti sigurno biti bolje.
Ma, prolazili smo i mi kroz slične situacije ... a sad kao da su se dešavale nekom drugom...
Zamisli samo, koliko bih ja morala da plačem kad nađem svoju igračku (igrice nisu ni postojale kad sam ja bila mala ) ili nešto što mi je pripadalo, od prije ne 8 nego 20-30 godina ... eheeej.
|