offline
- kindergirl
- Počasni građanin
- Pridružio: 02 Mar 2005
- Poruke: 901
|
"Čovječe pazi
da ne ideš malen
ispod zvijezda!
Pusti
da cijelog tebe prođe
blaga svjetlost zvijezda!
Da ni za čim ne žališ
kad se budeš zadnjim pogledima
rastajo od zvijezda!
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde! "
~*~*~
"Pjesnici su cudjenje u svijetu
Oni idu zemljom i njihove oci
velike i nijeme rastu pored stvari
Naslonivsi uho
na cutanje sto ih okruzuje i muci
pjesnici su vjecno treptanje u svijetu "
~*~*~
POST SCRIPTUM
"U siromastvo gledah
i htjedoh da ga otpjevam
Al kad se dublje zagledah unutra
zanijemih
vidjeh:
Bezdana je bijeda!
Sto posta mojom pjesmom?
jedan pogled, uzdah
Sve ostalo mi osta izvan pjesme
neopjevano
To mogu samo cutati. "
~*~*~
TESKI ZRAK
"O kuda da se danas podje?
U sobu udje moja majka
sjedne
i gleda u me nijemim pogledom
Ja pustam knjigu, izlazim iz kuce
Na rubu polja izmedj crnih stabla
crveno mrtvo objeseno sunce
Ja stanem nasred ceste
i kriknem iz svih snaga"
~*~*~
MOJA PREOBRAZENJA
"Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mucne noci
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda
Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem
O Boze daj me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetu nepromjenljivu i vjecnu zvijezdu
sto s dalekog ce neba nocu sjati
u crne muke nocnih ocajnika "
~*~*~
JEDANPUT
"Zeno
sto iz bijede naseg svagdanjeg zivota
ocajale i krotke oci dizes k meni
Sav ovaj zivot... oh, sav ovaj zivot
zeno
jedanput ja odsvirat cu na harfi
i kad poslije harfe
progovore cutke nase duse
znas li sto ce govoriti?
Kako bjesmo srecni. Kako bjesmo srecni. "
~*~*~
PJESMA
"Svako vece kad se vracam
iz ruznih mjesta
mislim
u vjecnost ode dio mene
Pri svakom koraku, ja se
nesto silno bojim strah me
Cujem kako u svom sumu iza sebe
ja ostavljam sebe"
~*~*~
SMRT I JA
"Smrt nije izvan mene. Ona je u meni
od najprvog pocetka: sa mnom raste
u svakom casu
Jednog dana
ja zastanem
a ona raste dalje
u meni dok me cijelog ne proraste
i stigne na rub mene. Moj svrsetak
njen je pravi pocetak:
kad kraljuje dalje sama "
~*~*~
PJESMA PJESNIKA
Niki Milicevicu
"Ja ne znam sto vi zelite
Ja idem,
izmedj kuca, cestama i nocu preko polja
i pjevam zivot svoj i zivot vas i zivot sviju stvari
Jer ja sam srce
O svijet i ja u svijetu i svijet u meni
Grad noci zene zvijezde
Ples radost ljubav vrisak Bog
Ja pjevam
i pjesme moje u svijet padaju ko zvijezde
(O zasto nisu vase duse duboka jezera, tamno more?)
U svijetu moje pjesme glasno pjevaju
i njihov bol i smijeh i radost nitko ne slusa
tek mnogo lica ruga se i smije
O tko sam, tko sam
ja, pjevac sam u noci gradom i na cestama?
Da ja ne pjevam tako bezbroj ljeta?
Da nisam ludjak sto je bezbroj godina vec lud?
Ja ne znam nista
Pjevam
i prolazim izmedj zlobno osmjehnutih lica
u noc i plavu daleku samocu.
Ja penjem se i penjem uz strme staze
I kad se popnem, stojim
u prostoru nijemom i bez ljudi
Ja, tamni pjevac na visini
Ja, usamljeno stablo navrh brda
sto svoj mukli besprekidni sumor
u duboku crnu vjecnost rusi. "
A. B.Sh.
mnogi bi rekli da je bio samo dobar nemachki djak. ja mislim da je bio to i josh vishe. i uvek me seti na nesrec'nog Munka.mogla bih sad i o viziji, apstrakciji, "slobodnom stihu", "muzici forme", o rechi kao unutrashnjem zvuku, o srodnosti umetnika sa primitivnim chovekom i detetom, o chudjenju, o zhutom, zelenom i plavom, o telu i dushi, o smrti i strahu od iste, o tragichnom prizheljkivanju uskrsnuc'a sa jedne strane i nemoguc'nosti da se veruje u to sa druge, o prolaznosti i zvezdama... no neka pesme govore... 
Dopuna: 27 Apr 2008 19:13
kindergirl cce sad da postuje neke odlomke iz eseja " O muzici forma", ali ne mozhe se bash sad ceo esej, ali vi ccete da prochitate ceo ako budete u prilici, jel da? anyway... pricha kazhe sledecce:
"Dusha stvari govori dushi choveka. Ako svaki chovek ne chuje ono shto govore stvari, zar to znachi da stvari ne govore choveku? Jedna je posljednja tajna stvari i posljednja tajna choveka. (...)
U formama je muzika.
Kada dozhivljujemo forme, dusha chuje njihov unutrashnji glas, njihov krik, njihovu muziku. Kako bismo ih drukchije mogli da dozhivimo!
(...)
Umjetnik vracca djevichanstvo stvarima: Otvara vrata njihova unutrashnjeg zhivota ljudima. U umjetnosti je najintenzivniji dozhivljaj sveta.
(...)
Primitivac stvara svojega boga od zemlje ili od kamena. Primitivac ne zna za akademije , ni za muzeje, ni za nauchenu tehniku, zato njegov bog nema pravilna tijela,ni izrachunatih linija. No njegov je bog u svojoj prostoti zhiv, unutrashnje zhiv.
Zemljani ili kameni bogovi primitivaca nisu tek mrtva zemlja ili mrtvi kamen kojima se primitivac klanja kao idolima . Ti bogovi nisu ni tek etnografski podaci, ili prvi pocheci za "razvitak" umetnosti.
Ti bogovi su umetnost.
(...)
Treba da sve forme umjetnosti slikarstva i kiparstva ili plesa ili rechi dozhivljujemo kao muziku.(...) Golotinja svih stvari:cijelog sveta je zvuk. Najvecci je onaj koji ne chuje samo muziku svih umetnichkih nego i svih prirodnih formi.Njegova dusha je u korespodenciji sa cijelim kosmosom. S one strane njegove shvatljivosti ostaje samo bog.
Umetnikova spoznaja je najvisha spoznaja. Kad dozhivljujemo forme umetnosti, spoznajemo ono shto je beskrajno, vidimo ono shto je drukchije nevidljivo.
U religiji to ne mozhe da se postigne. Ako je religija takodje neka spoznaja, onda je ona nizha spoznaja. (...) Vjernik vjeruje. Umetnik spoznaje ono u shto vjernik vjeruje. Vjernik vjeruje, ali je slijep. Umjetnik ne veruje, ali vidi.No vjeruje jer vidi.(...)
Religije mru, nestaju. Misao ubija bogove. Nova misao ubija stare bogove.Shta su danas religije? Ako im se oduzme etika, koja nije samo svojina religija nego duboka potreba chovjechanstva. No chovek ne mozhe da zhivi bez svojih bogova. Ostaje umjetnost kao jedina religija. U svakom choveku postoji moguccnost da umetnost dozhivljuje. U svakom choveku postoji dakle moguccnost najvishe spoznaje.
Najvisha chezhnja nashih dusha je chezhnja umjetnosti.
Toj chezhnji nema imena."
Antun Branko Shimicc, Vijavica, 1918.
|
