|
USPAVANKA ZA GOSPODJICU N.
Miladin Beric
Rekla je samo nemoj
... i dan se povukao u svoju crnu sjenku
ispod koje su nesretni zemljani patuljici igrali ruski rulet sa drvenim pistoljima,
... I bio je Vrbas, al ne onaj koji dunavom odlazi u Crno more, vec onaj ispod Kastela,
koji se vraca po pricu za uplakane vrbe sa ade
... i bila je mjesecina cije su zvjezdane oci olovni oblaci prekrili svojom vlaznom pelerinom...
... i bili smo mi
i nismo bili...
dvije sjenke, jedna sjenka, pola sjenke
i sutnja... i sutnja... i sutnja...
.. i znao sam...
tek kad se iz kastela pojavi prvi svitac moci cu nekako
da joj kazem...
Oprosti sto nemam rijeci tisih od pcelinjeg zuja,
dok mjesec sledjenim srebrom zasipa jesenje vrbake.
Srce se najlakse opije ranjenim korakom,
leluja prtinjajuci nebesku stazu kroz sunce i kroz oblake.
Oprosti sto su mi oci prepune zlatnih svitanja,
pa su mi breze, princeze, umotane u marame od lana.
Na koplju ti nosim dusu umornu od samoce i skitanja,
da kisne pot tvojim balkonom bez kaputa i kisobrana.
Umiven suzama neba sto prijeti da se u slapu prospe
sapucem ti uspavanku rimama iscezlih trubadura,
a u srcu nosim medaljon sa ikonom presvijetle Gospe.
Moje su pjesme nocas umolitvene u labirint od nada,
pracene muzikom kise, svirane iz neznanog dur-a,
pa nek ti budu jastuk na koji... mjesecina pada...
Rekla je samo nemoj...
i stado crnih leptira je sakrilo stotinjak svijeca u staklu...
i ne znajuci da igraju posljednju noc...
... i ponovo je bio mjesec oskrvavljen kao djecji balon
nakon strasnog poljubca nokta
... i bio je splav od poljskog cvijeca za Robinzona i za Petka,
koga su vjetrovi slucajno poveli na malo nocno kupanje
... i bili smo mi... i nismo bili...
dvije sjenke... jedna sjenka... pola sjenke...
i sutnja... i sutnja... i sutnja...
i znao sam...
tek kad iz Kastela zapjeva prvi slavuj moci cu nekako da prosapucem...
Ovdje u zatvoru sobe, u kraljevstvu koje te sluti
u svakom zovu trube napravljene od vrbovih kora...
Ovdje gdje jednako traju i vijekovi i minuti
i gdje bijeli jedrenjaci deru pucinu mrtvog mora...
dani disu na skrge i u ponoc bi da se udave
u rijeci sto ispod zemlje svoje korito guta,
u ciju sjenku je bacen kljuc od trostruke brave
sudbonosnih vrata, na papirusu pisanog puta.
Noc se po zemlji kotrlja strepeci od svakog kruga,
opijena mirisom dunja sto ih nitko ubrati ne zeli...
neke se ptice nikad ne zele vratiti s juga...
Niz nisku usnulih rijeci crvenkasta cure slova...
Suti i ne gledaj mjesec sto se nedoklan dijeli,
nad ikonom gdje kleci gresnik bez bozjeg blagoslova.
Rekla je samo nemoj...
i nicu jos vjerovale ribe sto ponekad u sumrak izlaze iz Vrbasa
da slusaju saputanje juga u narucju breza i topola...
.. i bio je camac u zicama od puzavica , bez uzeta i sidra,
svjeze ukraden iz doline naseg djetinjstva
... i bila je mjesecina... nocno sunce... kasika meda i
gitara na kojoj su svirci svirali Uspavanku za gospodjicu N...
i bili smo mi... i nismo bili...
dvije sjenke, jedna sjenka.. pola sjenke...
i sutnja... i sutnja.... i sutnja...
... i znao sam...
tek kad se na Kastel sruse prve zvijezde ona ce znati...
Lagan sam kao perce iz krila divljeg gusana
kome su lovacke puske otkinule pola kljuna.
I doci cu ti kao sjenka da pokupim secer sa usana
koji ce pospanim okom da osvijetli jesenja luna.
Ne trazi me na trepavici nocne lampe
gdje se sijenka ukrsti sa kazaljkom nocnog sata.
Ja imam dvorac od macuhica i ako podignes ruku
dodirnut ce nam se prsti
za malu nocnu muziku... kidanih srebrnih zica...
I da znas... kad noc napukne i kroz pukotinu proviri,
stidljivo kao puz pred obrisom nezvanog gosta...
... ja lelujam kroz vrbake sa smjeskom sto se siri.
I neznam gdje pobjeci osim sna,
koji boji u lila ...mjesecevu dugu sto se zlati povrh mosta
gdje ces biti zauvjek
i gdje si oduvjek bila.
|
