Bubica
Veceras, kad sam citao Homera,
Bubica jedna na knjigu mi sleti.
I tako se,
Bezlazena i mala,
Najednom nasla medu bogovima.
Stvorenjce malo, sto ces ti tu? -
Pomislih, dok se ona setase
Hekasametrima -
Ti nisi bog, ni titan, a ni heroj.
Samo njezni osmijeh majke Prirode,
Sto pojavi se i vec nestane.
Al tad se sjetih da je ona trun
Zivota pravoga,
I da je zivlja
Nego cijeli Olimp,
I bubica odjednom posta velika,
A bozi mali.
I hodajuci tako medu bozima,
Polako usla je u moju pjesmu.
Stvorenjce malo, nek te ona sacuva,
Kao sto jantar cuva druge bubice,
Sto slucajno se u njemu nadose
Dok bjese smola jos...
Dobrisa Cesaric
|