offline
- Pridružio: 17 Okt 2005
- Poruke: 334
|
SLOVENSKA
Piše mi majka iz Beograda,
Brine se, kako mi je,
Oni su kaže u redu,
Pitaju kako sam ja?
U mome žive nemiru,
Pobratimstva lica u svemiru,
Polako učim slovenski,
Polako učim slovenski.
Pišu mi djeca iz Zagreba,
Brinem se kako im je,
Oni su kaže u redu,
Pitaju, kako sam ja.
U mome žive nemiru,
Pobratimstva lica u svemiru,
Polako učim slovenski,
Polako učim slovenski.
Ponekad popijem piće
s predsjednikom Republike
Pita, kako mi je,
Ne brini, kažem, sve je u redu,
Igram svoju predstavu.
Jer u mome žive nemiru,
Pobratimstva lica u svemiru,
Polako učim slovenski,
Polako učim slovenski.
Stanujem u Ljubljani,
Ekskluzivan kraj,
Industrijska zona, Fužine,
Sretnem neke zemljake,
Pitam ih, kako je?
Ne brini majstore, gura se,
Djeca idu u škole,
Polako uče slovenski,
Polako uče slovenski.
Jer u mome žive nemiru,
Pobratimstva lica u svemiru,
Polako učim slovenski,
Po časi učim se slovensko.
Kaj ti je deklica,
Za kaj si žalosna?
Kaj mi je, nič mi ni,
Srce me boli...
edit by Jasmina-izbrisana duplo postovana pesma
Dopuna: 27 Apr 2006 22:09
A LIŠĆE OLUJI
Teško je dijelit pjesmu i pjevače:
suza pripada oku koje plače,
bol pripada usni, rijeka moru nekom,
i lišće oluji. Ona je daleko.
Sanjam da me sanja. Noć je. Izgubljena
i prazna je ruka, ako nije njena.
Nož pripada rani, uze svome vratu,
raširene ruke - kazaljke na satu.
Izgubljena ptica,
pripada li jatu?
Dopuna: 27 Apr 2006 22:19
TIJELO ŽENE
Cuerpo de mujer, blancas colinas, muslos blancos ...
(Pablo Neruda)
Tijelo žene, skrovito čudo nepoznato u tebi,
ima li veće nježnosti nego što je moja
dok spavaš ljupka u sjeni svoje svjetlosti?
Silazeći u tebe kao u ponornicu
ponavljam imena cvijeća da bih te objasnio:
perunija, azaleja, robinija hispida.
Dok spavaš ti se igraš, rijeko u koju uranjam
svoje ruke, rastužena i vječna,
sa svojim šljunkom od sedefa i spaljene mahovine.
Na tebi sve prepoznajem i svemu se čudim:
tu je ponor iz koga dolazim i kome se vraćam,
i slana me žeđ obilazi dok umireš, slatka patnjo.
Evo koliko te tražim: kao jeka svoj glas,
kao glas svoju jeku sto ne prestaje
i gori u mojoj krvi, u mojoj glavi bez svjetla.
Evo koliko te želim: kao pusta površina vode
svoj vir da je uznemiri i da sustane tamo
gdje sve počinje, i odakle smrt ne silazi.
Ima li ljepše od tvoje kovine,
od tvog voća koje se nudi? Ja sam brod
što tone i što se ljulja između tvojih obala.
Evo te, pobijeđene i gole, ali tko će proći
ispod slavoluka sa vijencem gorka lovora?
U tvom snu i ja sam izgubljen zauvijek.
Zagledan u beskrajne prostore otvaram
dio po dio tvog tijela što se ne razlikuje više
od mene u meni, jednako i jednako samo.
Tu je i nevidljiva pjesma koja preobražava
sva tvoja čuda u jedno, uzdrhtalo na kiši,
i prokleto nebo što ranjava plače iza tvojih vjeđa.
|
