|
U zoru je pod dno stabla iznikao malen Cvijet. I tek što je otvorio oči, ugledao je stablo.
- Ti si, sigurno, veliki Cvijet - reče mu.
- Ne, ja nisam Cvijet. Ja sam stablo - odgovori stablo.
- Kakva je razlika između stabla i cvijeta? - upita Cvijet.
- Cvijet živi nekoliko dana, a stablo mnogo godina - reče stablo.
- I to je sve?
- Ne - odgovori stablo. - Mi stabla izdržimo i najjače vjetrove, a vi, cvjetovi, prehladite se i od najblažeg lahora.
- To je sve? - ponovno upita Cvijet.
- Vi se možete ubrati i darovati. Vi se možete staviti u vazu i njegovati. Vas ljudi vole, a i vi volite ljude. A s nama stablima je drukčije. Nas ne mogu ubrati i pokloniti. Ni ne mogu staviti u vazu i njegovati. Mi uvijek ostajemo po strani.
- Zar smo mi cvjetovi na putu?
- Ne, uglavnom niste. Ali ljudi vas primijete i kada ste daleko od puta. Često vas i pogaze. Uostalom, lako je pogaziti one koji vole, jer oni nisu zaštićeni.
- Što se dogodi kada netko pogazi Cvijet?
- To se uvijek sazna. I zbog toga se može mnogo plakati. Neki i nakon mnogo vremena spominju pregažen cvijet. Nas stabla nitko ne može pregaziti, ali nas i ne vole kao što vole cvjetove.
- Onda si ti - reče mu cvijet - izuzetak medu stablima, jer tebe voli jedan mali cvijet.
Kada je oko podneva pripeklo sunce, stablo je svojom sjenom zaštitilo cvjetić.
S. Lice
|
