|
Nedovrsena
O Pjesniče nad pjesnicima,
dušo svake lire,
smislu svake misli!
Kako opjevati Tebe?
Da li ćutanjem prostim,
tihom pjesmom organa dušinih
što milinom nekom tijelo opija?
Da li osmijehom blagim
možda?
ili riječju kojoj Roditelj si?
Hoće li ti se ples dopasti,
hoće li te melodija ganuti?
O Gospodaru...
Ili da ćutim i klanjam se
i šapućem riječi čija tišina samo do Tebe dopire,
samo pred Tobom odzvanja?
Ili da ljudima kazujem o Tebi,
svjedočim o Tvojoj krasoti koja nedokučiva je.
Šapni mi, čuću.
Reci.
Ne mogu ti, milo, sve najednom reći.
Mogla bi se prepasti da Me nikad
tvoja pjesma dovoljno opjevati neće,
a ja ne želim da te rastužim.
Mogla bi se osjetiti nedostojna pred mojom slavom,
a ja ne želim da te ponizim.
Mogla bi zanijemjeti, a ja volim tvoj glas.
Zato ću ti prosto svaki dan otkrivati
djelić moje slave, ljubavi i moći
pa me ti slavi, pa me voli svaki dan,
reći ću ti kako, rećiću ti gdje.
I kad jeka praznine, grmljavina besmisla
i težina dana pritisne tvoje grudi i tvoj sluh,
budi budna, osluhuj.
Nema te jeke koja nadglasala bi mene,
ni tog groma koji bi moju svjetlost zasjenio,
ni tog tereta koji bi moju moć posramio.
Ja te volim ljubavlju božanskom,
slavi me i ti božanski,
to ti moja ljubav daruje.
|
