|
Wall ::Leptiri u stomaku
27-05-2004 16:07
Sigurno vam je dobro poznat taj prekrasni - i grozni istovremeno - osjećaj leptira u stomaku, kad treperite iznutra, zbog nekoga posebnog, nekog tko vas uzbudi, ponese, za koga – često i bez neke realne podloge u stvarnom životu – odjednom počnete osjećati previše.
Odjednom sitnice počinju dobijati neki novi smisao: mail koji ne dolazi, znači nešto prestrašno; riječi, koje pod uobičajenim okolnostima olako primate ili uzvraćate - postaju presude, koje znače život ili smrt, slobodu ili tešku kaznu.
Mene nekako uvijek ponesu Bajagini stihovi "…onda potonem u sebe, tamo dole sretnem sebe, pa se slike ko komadi oštrog stakla zariju u dlan…". To su osjećaji, koji vrijede najviše, a koji vas ostave totalno razoružanog.
Leptire u stomaku uvjek iščekujem s nestrpljenjem, ali i strahom. Tu sam bolest, naime, preležao više puta: mnogo puta otpušten s liječenja, na sreću – ili nesreću - samo zaliječen.
Opet znam što me čeka. Uglavnom se to euforično osjećanje ne može usporediti ni s čim drugim nego s groznicom, u kojoj buncate, osjećate se high i super, ali odaju vas drhtave ruke, nepovezane misli, nervozno i često histerično ponašanje, iracionalni strahovi, sumnje, nesanica, nedostatak apetita. Liječnici među vama sigurno odmahuju glavom, vade recepte. Nemojte! Ne želim biti liječen, pa niti izliječen. Bolje stotinu puta bolestan trpjeti simptome (koji te razaraju, iscrpe, ostave nemoćnog i ovisnog, ali toliko bogatijeg na kraju, kako god 'bolest' završila), nego leptire u stomaku nikad ne osjetiti.
Svaki puta poslije kažem 'hvala bogu, preživio sam, idemo dalje', a slike i emocije spremam brižljivo u zadnju ladicu, na vrhu najvišeg ormara, dobro skrivene ispod hrpe drugih dragih sitnica.
Kao i kod svake bolesti, i ova ima svoj početak, ranu fazu inkubacije, kad osjećate da se s vama počinje nešto dešavati, samo još niste u stanju sebi pošteno priznati da je to baš to. Svaljujete nervozu na posao, za svoje nestrpljenje krivite žurbu i sporost svih oko vas da konačno napišu, predaju, ispune obrasce, vrate vam posuđenu knjigu itd. Za nesanicu su krive brige, financije, vaš šef. Bolesno kontroliranje mailboxa svakih pet minuta ne smatrate sumnjivim, jer, pobogu, trebaju vam poslati važne materijale za sastanak, sjednicu, neku drugu glupost koja vam baš sad hitno treba. A tek ti serveri, provajderi, telefonske linije, modemi? Sve bi to trebalo pobacati, zamijeniti novijim, jačim, bržim verzijama.
Bolest polako preuzima vaš organizam, vi to još ne uviđate. Možda biste se zadnjim ostatkom racija i razuma još i borili, da ste svjesni što se dešava. Ali ne, vraga bi! Kao heroinski ovisnik, kojem oči zacakle na iglu, ili pacijent koji obožava zvuk nokta po ampuli morfija, prije nego je sestra prereže i napuni špricu, vaše je tijelo napeto, čula izoštrena do maksimuma, adrenalin povećan na stotu. Spremni ste za skok, za leap of faith, potpuno predavanje na riječ, na povjerenje, jer potpuno se predajete nečemu i nekome za koga znate da vas može povrijediti, učiniti smiješnim, iskorištenim, ostavljenim... Neka! Zadnjim tračkom razuma pravilno zaključujete, da je prokletstvo voljeti, ali je mnogo gore taj osjećaj ne poznavati.
Leptiri u mom stomaku, uvijek me na tebe podsjete, lalala, duboki glas i lažne emocije vještog pop-meštra na radiju, ali suština poruke je istinita. Vaše vam iskustvo vlastite kože kaže, da je sve baš tako, i još dublje, još jače, još bolje... ili bolnije, svejedno.
Iščekujete reakciju, pismo, poruku, poziv. Ruke vam se tresu. Od nedostatka kofeina, sigurno. Ma nije moguće da ste opet popušili isti, poznati, stari prevarantski osjećaj, koji vas zaljulja, obori, uspava vaše obrambene reflekse, sruši savršenu obranu i zid, kojim ste se okružili. Nitko mene više ne može povrijediti, uzalud se uvjeravate, znajući otpočetka da je to laž i da obrane ponovno – nema.
Your eyes only see what they wanna see, pjeva Gloria Estefan u backgroundu, a vi tonete i prepuštate se leptirićima iz pakla, ili raja - svejedno.
You can't walk away from love.
Wall ::Volim što volim
13-04-2005 u 13:08
volim te kad pričaš kao navijena. kad ushićeno praviš planove za nas dvoje, kojima su drugi već odavno uredili život. zazidali u prvih deset petoljetki. bacili ključ i otišli za svakodnevnim poslovima. znali su da ima bića, koji iz nacrtanog kruga ne znaju pobjeći. ne mogu. volim kad oduševljeno pričaš o nevažnim sitnicama. kad ti se obrazi zažare, oči usjaje, a riječi sustižu jedna drugu, prevrću se preko glave kao ždrijebe koje tek uči hodati. volim kad nehajno vraćaš majicu ispod rubova traperica, dječački obučena, ne mareći što netko misli o tvojem oblačenju. te majice uvijek djeluju tako ženstveno. zamišljam kako izgledaš u iznošenoj pidžami, s dječjim motivima medvjedića ili ivančica. kad na krevetu nemarno jedeš čips, prosipaš mrvice po plahtama i vraćaš naočale za čitanje, koje ti povremeno skliznu do ruba nosa. volim te naočale, obične, jednostavne, nepoznate marke i porijekla. volim strast kojom se predaješ malim stvarima. običnim olovkama i gumicama. razbacanim knjigama posvuda. volim tvoje prste, nokte bez laka, dječje, male šake koje odlično idu uz smeđe oči, dok se pretvaraš da ne viriš, a ja negdje skrivam posljednji komad čokolade. volim kako ti se boja glasa promijeni dok razgovaramo, dobije neke niže, čulne tonove, koje valjda samo moje istrenirano uho čuje. nešto kao psi i niskofrekventni tonovi, nečujne zviždaljke. to mi je jednom objašnjavao prijatelj. nisam mu vjerovao. do tebe. u tebi nema ni zrnca koketnosti, niti klasične ženstvenosti. možda baš to volim. pitam se, je li to znak da se podsvjesno plašim žena? ili to iz mene ipak govori iskustvo gole kože i opekotine, koje nisu vidljive golim okom. volim kad se strastveno prepiremo oko gluposti. ti tvrdiš da su bolji pljesnivi sirevi, a ja ih žestoko napadam. kažem, pljesnivo je pljesnivo. izvlačiš Pasteura, pasterizacije i peniciline, ali ništa ne pomaže. ja sam za polutvrde, argentinske, koji dolaze s pampa. ili baby edamere, napravljene od mlijeka malene teladi. hahaha, smiješ se, baš duhovito, ali ti kravu ili tele uživo niti nisi vidjela. zašto svinje imaju utičnicu na nosu, pitala si mamu još kao mala. odlutao sam. nabrajanja me uvijek iscrpe. da zaključim: volim sve na tebi. a posebno, volim što volim.
wall.blog.hr
|
+ 
