|
Mr. X. ::Htjeo sam da im ispricam svoju istinu, ali nisam. Pustio sam nju da prica ono sto je ona smatrala svojom istinom. Moja je i onako bila za nepovjerovati. Njena je bila ... sladja. Pogotovo dok ju je ona pricala ... sva uzbudjena. Cak je i ono svjetlo u njenim ocima jace sijalo dok je rukama objasnjavala i docaravala scene naseg prvog susreta. Pitam se ... da li cu ja ikada imati priliku da ispricam svoju verziju istine? Da li ce iko ikada saznati da taj dan ja nisam cekao nju, nego nekog drugog?
Proljece je vec odavno doslo u nase krajeve i taj ponedeljak je kisa uporno padala. Nista neobicno. Dosao sam u obliznji kafe da zavrsim rad na jednom od mnogobrojnih izvjestaja. Nista zabavno, ali je moralo biti zavrseno. Nije mi smetalo sto sam dosao ranije. To mi je i trebalo. Znao sam da kad jednom ona dodje, nece mi biti do rada. Obozavao sam da slusam njene price. Imala je poseba dar, onaj djeciji, da i najdosadniju pricu pretvori u bajku. Za mene, velikog djecaka, nije postojalo nista bolje i zivopisnije od njenih putovanja i dogadjaja.
Tad, u tom trenutku je utrcala Ona. Sva zadihana, pokisla. Obuca u rukama, tasna na glavi. Kao da je ta mala sarena torbica neobicnog izgleda mogla da je zastiti od pljuska. Nesto je mumljala ali ja nisam mogao da cujem sta. Vidjela je da je gledam a ja sam skrenuo pogled i nastavio da radim na svom izvjestaju. Povremeno sam pogledavao ka vratima da vidim da li ide osoba koju ja ocekujem. Nema je. Nista neobicno. 15 minuta kasnjenja i nije kasnjenje. Mlada poklisla dama je narucila svoju kafu, smjestila se za stolic u cosku i susila svoje sandale koristeci maramica sa stola. Opet je pogledala ka meni i ja sam opet skrenuo pogled i nastavio sa radom. Vec ozbiljno zadubljen u svoje misli nisam ni primjetio kada je prisla i sjela za moj stol.
- Zdravo.
- Zdravo.
- Imas zelenu majicu.
- Da - zbunjeno odgovaram.
- Zasto mi se nisi javio?
- Ja ... ovaj...
- Nisi me prepoznao ovako pokislu, jel' da?
- Ne, ja stvarno ...
- Nema veze. Ovaj dan nikako ne moze da bude gori nego sto je. Jutros sam zakasnila na posao jer nisam mogla da nadjem svoje sretne cipele. Na poslu sam prosula solju kafe po crtezima. Pljusak me je uhvatio na pola puta do kafe-a. Ti me nisi prepoznao.
- Ja mislim ...
- Znas sta? Evo tebi moj broj telefona pa ti mene nazovi da se dogovorimo za neki drugi put. Vazi?
Moj zbunjen pogled je ona protumacila kao pozitivan odgovor. Uzela je flomaster koji je nasla u svojoj torbi i na maramicu napisala svoj broj telefona. Dok je ustajala samo mi se blago nasmjesila i dodala;
- I samo da znas, moje ime je Anie a ne Amie74. To je bilo jedino slobodno onaj dan kad sam se registrovala na finddate.com. Nadam se da mi neces zamjeriti sto ovako brzo odlazim ali stvarno nema nikakve sanse da se ista dobro danas desi. Bolje da odgodimo nas prvi sastanak za neki drugi dan. Cao!
Izasla je sa sandalama na nogama i tasnom na ramenu. Kisa je prestala da pada. Dok je prolazila pored prozora, okrenula je glavu prema meni, pogledala me i nasmijala se. Ja sam i dalje zbunjen gledao u nju Zureci u broj telefona koji je ostavila, pokusavajuci sloziti kockice i napraviti neki smisao od ovoga svega, moja sestra je usla u kafe i istog trenutka vrisnula moje ime. Zgrabio sam maramicu, strpao je u dzep i rasirio ruke za jednu od najdrazih osoba na ovome svijetu. U naredna dva sata nisam ni imao vremena da razmisljam o Anie.
Proslo je tri dana i ja sam napokon odlucio da je nazovem. Javila se sa veselim 'Da' i ja sam se predstavio kao zelena majica iz kafea.
- Oh, ti si.
- Da, ja sam.
- Jesi spreman da ponovimo nas prvi drugi susret. Prvi se u stvari i ne racuna kao prvi zato sto je bio ... ne, ne ... zasto sto ga nije bilo.
- Naravno.
- Ok, Sta radis u Subotu uvece?
- Nista.
- Dodji po mene u 8. Evo ti adresa.
Te Subote, dvije minute prije 8 sati ja sam stajao pred vratima njenog stana. U ruci sam drzao paket flomastera sa crvenom ukrasnom masnom. Otvorila je vrata i tada sam prvi put primjetio ono svjetlo u njenim ocima. Bilo je neopisivo jako, bas kao i sada, dok prica kako smo se upoznali na internetu.
~ ~ ~
|
