|
Poslao: 31 Okt 2019 23:21
|
|
|
Piše mi se. Ne mogu reći da pišem samo za sebe i ako je to samo moje. Moje misli, moje emocija, tuga, sreća i život. Pišem da ne bih zaboravio, da mogu nekada da se podsijetim šta sam bio, kome sam darovao svoje misli, gdje su me vodile naizgled male i nebitne stvari i dogadjaji.
Zaboravljam često. Većinu dana i većine istih se ni ne sjećam, a znam da je svaki bio poseban i da je svaki uticao na moju svijest i razmišljanje. A zašto je ipak dijelom i vaše? To "vaše" je svaki čovjek, biće ili predmet koji me doveo ovdje da pišem, i bez koga ovih redova ne bi ni bilo.
S toga, ovaj blog je samo moj, ogledalo mojih očiju, u kojem dozvoljavam da i drugi pogledaju mene, tebe ili nekog drugog, onog koji je zaslužan za ovo.
Danas sam bio na pivo sa dragom drugaricom. Nikada nisam osjecao nista vise prema njoj od prijateljstva, ali uvijek je bila neko sa kim bih mogao da provedem cijeli život. Njen mir, gledanje u oči, osmijeh i poštovanje sagovornika je nešto što se u svakodnevnom životu čini kao da je izumrlo. Sa njom me je uvijek okruživalo neko tiho mjesto, ovog puta podloga je tihi ali isto tako jasan bluz. Danas sam se ipak jedno vrijeme osjećao čudno. Pomalo zatvoreno. Kao miš u rupi koji ne smije da izadje jer zna da ga ispred rupe čeka mišolovka. U medjuvremenu sam otvorio kutiju cigareta, u kojoj je stajala još samo jedna. Možda je to bio podsvijesni razlog mog blagog odsustva. Ta moja prokleta boljka, da dozvolim da je porok jači od mene. To nekada nisam dozvoljavao. Bio sam jači od toga. Mada davno.
Moju baš ne sveprisutnost prekinulo je njeno pitanje, vidjevši u njoj malo žudnje za našim filozofiranjem i hod u dubinu. Pitanje je bilo za šta bih ja sve dao svoj život. Odmah nakon postavljenog pitanja, počela je da daje sama odgovor, kao da je ona u tom pitanju nebitna i želi što prije da čuje odgovor od mene. Počelo je nabrajanje. Medju nabrojanim stvarima bila je muzika. I da stvarno bih dao svoj život da egzistira nešto tako prelijepo, nešto što je iznad nas, što produbljuje naše emocije, sreću, tugu, sve te osjećaje u kojima možemo reći, kakvi kog oni bili, da stvarno sam živ. Ona zaslužuje da egzistira, radi onih starijih kojima je to ostalo kao sredstvo za vracanje u mladost i onih mladjih kojima ce jednog dana ta stvar biti takodje jedini vremeplov. Zaslužuje i radi svih nas kojima je dala osjećaj trenutka. Trenutka u pravom smislu te riječi. Ti si talas i sve drugo je nevažno.
Da li to znači da je moj život jeftin? Ne. To znači da su za mene neke stvari skupe, a pritom niti jedna nije materijalna i to mogu da naglasim kao svoj veliki uspijeh u životu. I dalje razmišljam o tome šta bih bio i kako bih sada izgledao da nije bilo te muzike. Vjerovatno ne bih ni znao da sam živ.
Nakon još par tema i uz po još koju turu osmijeha smo se razišli, znajući da ćemo se ponovo ubrzo vidjeti. To je logično kada nas toliko toga spaja, čaša kvalitetnog piva i naša sjedeća putovanja. U svim pravcima.
U tramvaju sam. Odavno već kvalitet jednog dana u globalu procijenjujem u gradskom prevozu. Veliki skup ljudi na jednom mjestu, koji se ne poznaje i nema nikakvih dodirnih tačaka jedni sa drugima može puno toga da otkrije. Ljudi su umorni. Ne znam da li je veći utisak taj da niko nije htio da ustane starijem čovjeku ili što kada sam ja ustao nisam dobio ni jedno jednostavno i ne teško izgovorljivo " hvala ".
Ljudi se više ne gledaju u oči, a ja sam najveću promjenu svog bića i ličnosti doživio kada sam shvatio da nisam samo posmatrač već i da sam posmatran, što je lijepo rekao i objasnio baš vladika Grigorije nedavno u jednoj emisiji.
Već sam u stanu. Možda je stvarno došlo vrijeme da se obrijem, i malo vratim u godine na koje s vremenom i bradom zaboravim.
https://m.youtube.com/watch?v=xn7CbZJZEfg
|
|
|
|
|
|
|
Poslao: 01 Nov 2019 09:56
|
|
piši...
ja kad se vratim na ono što sam ovdje pisala godinama unazad, najviše osjećam čuđenje, kao da čitam nešto tuđe, neobičan je osjećaj...
I sama se pitam, mada znam duboko u sebi, da pišem samo zbog svoje potrebe, uvijek napišem nešto kad mi je duša u nosu, potrudim se da to bude uređeno i za poglede drugih, drago mi bude ako se nekome dopadne, ali za mene pisanje ima iscjeliteljsku moć...
|
|
|
Poslao: 01 Nov 2019 12:30
|
|
Citat:ja kad se vratim na ono što sam ovdje pisala godinama unazad, najviše osjećam čuđenje, kao da čitam nešto tuđe, neobičan je osjećaj...
Jeste, isto je i kada vidiš svoj programski kod  Kao da ga je neko drugi pisao
Ima isceliteljsku moć. Istina.
~
Bokte, krenula je era blogova 
Zanimljiva je priča sa drugaricom, kada se zahukta, otvori temu u forumu Ljubav
I pušenje da batališ, 'si čuo? Ja nikada nisam nešto naročito cenio osobe koje konzimiraju cigarete. Ne mogu da objasnim averziju koju imam prema tome. Do mene je, moj mozak kada nekoga vidi da puši, spusti mu značenje, vrednost, znam da nije racionalno ali tako radi.
Obrij se, da šta. 
|
|
|
Poslao: 01 Nov 2019 13:38
|
|
dva lica ::piši...
ja kad se vratim na ono što sam ovdje pisala godinama unazad, najviše osjećam čuđenje, kao da čitam nešto tuđe, neobičan je osjećaj...
I sama se pitam, mada znam duboko u sebi, da pišem samo zbog svoje potrebe, uvijek napišem nešto kad mi je duša u nosu, potrudim se da to bude uređeno i za poglede drugih, drago mi bude ako se nekome dopadne, ali za mene pisanje ima iscjeliteljsku moć...
Ista stvar i razmišljao sam o tome. Čitajući svoje starije tekstove napisane i za druge i za sebe imao sam osjećaj kao da je neko drugi pisao. Ali nije. Zbog toga i sada pišem. Radi uhvaćenog trenutka. Da to nisam tada pisao vjerovatno bih zaboravio šta i ko sam bio. Isto je i sada. Hvatam trenutak da ga ne bih zaboravio. Da bi mogao da se vratim i vidim gdje sam bio nekad. Kakvu su mi kontrukciju kreirale u odredjenom trenutku misli i emocije.
I da, trebamo da pišemo, jer dok nekoga čitaš ćutiš, čitaš i upijaš, što u današnjem vremenu gdje se svako poštovanje prema sagovorniku gubi ima veliki značaj, kako za čitaoca tako i za samu osobu koja je tvorac odredjenog teksta.
|
|
|
Poslao: 01 Nov 2019 13:51
|
|
Fil ::
~
Bokte, krenula je era blogova
Zanimljiva je priča sa drugaricom, kada se zahukta, otvori temu u forumu Ljubav
I pušenje da batališ, 'si čuo? Ja nikada nisam nešto naročito cenio osobe koje konzimiraju cigarete. Ne mogu da objasnim averziju koju imam prema tome. Do mene je, moj mozak kada nekoga vidi da puši, spusti mu značenje, vrednost, znam da nije racionalno ali tako radi.
Obrij se, da šta.
Odnos sa tom drugaricom svakako jeste za forum Ljubav, ali ne radi se o ljubavi izmedju muskarca i zene već 2 bića. Ne bih znao to bliže i bolje da objasnim. Ja mogu inati djevojku ona može imati momka, kao što se i dešavalo paralelno, ali to nije značilo da se ljubav izmedju mene i nje smanjuje. Čak šta više imali smo jedno drugome potrebu za dokazivanjem da u takvoj situaciji naš odnos ostaje nepromjenjen. Mišljenja sam da bi nas neka veza samo upropastila, dodala nam breme tereti gdje bi zaboravili suštinsku vezu.
A to pušenje.. ne znam šta bih ti na to rekao. Zamisli kako je počelo. Prije mnogo godina, na Vračaru u Božidarcu je zabranjeno pušenje. Jednom prilikom je nastupao, kao i obično tamo jedan rock n roll bend, 30godina na sceni, svi smo ga željno iščekivali. Ulazimo ja i drug tamo, prži ga već uveliko, atmosfera do usijanja, ali svi oko nas se žale kako ne mogu zapaliti cigaru. I onda tu kreće taj moj pubertetski bunt, palim svoju prvu cigaretu na mjestu na kojem se ne smije. Jako privlačno i buntovno za mene u tom trenutku. I tako se dim proširio Božidarcem kao signal da i ostali zapale. Glupost, ali za mene velika stvar u tom trenuku. I tako je počelo, jedna druga treća, hop i evo me medju pušačima. I da, stvarno volim da zapalim cigaretu. Ne mogu reći da sam od onih koji stalno pokušavaju da ostave. Ne.. mislim da ću ostaviti kao što i obično radim u životu onog trenutka kada budem bio spreman na to i sebi rekao pa tebi ovo stvarno ne treba. A znajući sebe doće raj trenutak. Ako ništa kao bunt samome sebi.
A da se obrijem moram, od kada se nisam obrijao a ima poprilično, više me gledjau tete od 35 nego od 20, što mi ne odgovara. : )
|
|
|
|
|
Poslao: 01 Nov 2019 14:45
|
|
evo i ja ću da čitam, zanimljivo pišeš, a pored toga, izgleda da imaš i što kažeš. Znaš i način.
Nadam se da neću mlade razočarati ovim sad što ću reći, ali godinama postajemo samo gluplji.
|
|
|
Poslao: 01 Nov 2019 16:49
|
|
Vraćam se u prošlost. Tražim gdje je izvor promjene moje svijesti i mog razmišljanja. Šta se to dogodilo, a mora da je na mene ostavilo jak utisak kada sam umjesto odbacivanja različitosti to prihvatio kao najveću vrlinu i spasenje. Kada sam i sam postao različit. Kada sam rekao NE, ja nisam i neću da budem kao drugi. Izmedju nisam i neću postoji razlika. Postoji odredjeni vremenski period izmedju ta dva pojma. Ali ja i dalje ne znam kada je sve to počelo.
Preturam po sjećanju, po sveskama, po forumu.. nema ni tragova početka promjene. Kao da sam odredjeni vremenski period bio u snu, a onda se probudio sa odredjenim znanjem i shvatanjem i tako je sve počelo. A nije.
Možda je to jednostavno trenutak kada sam odlučio da pustim sebe napolje, bez predrasuda i razmišljanja kome će to da se svidi i kako će moja ličnost puštena sa lanca uticati na okolinu. A uticala je jako. Kroz filter pravih emocija, koristi i smanjenog ega su prošli mnogi. Oni koji su otpali i trebali su, oni koji su ostali pokazali su da su pravi. Da nas veže nešto više od djeljenja istog mišljenja i kretanja u istim krugovima. I sada za sebe mogu da kažem da sam srećan čovjek.
Nisam ni blizu ostvarivanju onih dječačkih snova, onih težnji i maštarija, ali sam pronašao sanjarenje one stare i oborane verzije sebe koja će mi sigurno jednog dana reći "Jeste, tako sam želio da živiš".
Život? Vječita podijela na pesimiste i optimiste. Može se reći da sam optimista, da optimistično proživljavam dan, sat i trenutak. Uvijek neka nada, pa čak i kada realno nema razloga za njom. Medjutim, u odredjenim trenucima bih se zapitao o suštini života. Dok smo mladi ni na kraju pameti nam nije da mislimo o starosti, o pripremanju za neka druga vrata, kao da nas to ne čeka. Kao da to ne postoji i kao da neće postojati. Ali starost za mene sama po sebi nije pesimistička, čak šta više nadam se da ću u tom periodu živjeti sa jednakom strašću i ljubavlju, da ću biti rasterećeniji i sjećati se svega što je vrijedno sjećanja.
Medjutim, stvari su proste. Od ljudi koje volimo imamo samo 3 opcije. Ili će da nas izdaju ili će da nas napuste ili će da odu na drugi svijet. Sa te strane gledano, stvarno može da bude pesimistički. I ne, neću da govorim sebi da ne razmišljam o tome. Povremeno razmišljanje o tome me navodi da budem bolji u trenutku, da vrijeme kao neko mjerilo izbrišem iz glave, da ne postoji, već da samo teče. Kao pješčani sat. A onda su mi i misli i postupci bolji.
Na svo ovo razmišljanje me navukla ova stvar. Ne znam kako da je objasnim. Rijetka stvar kojoj ne mogu da odredim vremensku kategoriju. Da li me vraća u neke trenutke koji su se dogodili, da li me održava u trenutku ili me šalje u buduću neizvjesnost. Sve u svemu, izvrsna je..
https://m.youtube.com/watch?v=t8jNyofq4Q8
|
|
|
Poslao: 01 Nov 2019 20:25
|
|
Nemaš što da razmišljaš, prepusti se i uživaj, uživaj najviše što možeš i umiješ, sve kasnije život sam namjesti i uredi. Ništa ne pomaže svijest ili spoznaja da će sve ono što volimo nestati pred našim očima, samo ako dovoljno dugo poźivimo. Ne znači da ćeš biti bolje pripremljen, bolje podnijeti ili manje patiti.
|
|
|
Poslao: 01 Nov 2019 21:10
|
|
dva lica ::Nemaš što da razmišljaš, prepusti se i uživaj, uživaj najviše što možeš i umiješ, sve kasnije život sam namjesti i uredi. Ništa ne pomaže svijest ili spoznaja da će sve ono što volimo nestati pred našim očima, samo ako dovoljno dugo poźivimo. Ne znači da ćeš biti bolje pripremljen, bolje podnijeti ili manje patiti.
Svakako, ali kada me uhvati trenutak razmisljanja o tome smatram da je to sjajno. Ne bježim od toga. Ne mislim da ću se tako bolje pripremiti niti manje patiti.. samo to posmatram sa filozofske strane. Na prvi pogled, sva tri puta su pesimistička. Ali onda se tu pojavljuje u tom trećem putu, koji izgleda kao najcrnji jedno malo svjetlo, koje zovemo vjera i to svjetlo postaje sve veće i radja se filozofija. Neiscrpna. A i ja sam po prirodi malo čudan oko tih stvari. Imam svoje rezone gledanja i svidjaju mi se stvari koje se u glavnom drugima ne svidjaju. Volim jesen, rano pomračenje, kasno svitanje, budne noći i otvaranje vrata iza kojih ne znam sta me čeka.. U to ime..
https://m.youtube.com/watch?v=v0nmHymgM7Y
|
|
