|
Na e-mail sam dobila link do teksta koji je pošiljaoca podsetio na mene.
Kako želim da ostane ovde, u vidu mog bloga, preneću ga u celosti.
Za Lola Magazin, Jelena Despot https://lolamagazin.com/2020/09/04/zivi-ga-fikreta-2/
Živi ga, Fikreta
Otkad znam za sebe nikada nisam bila cicija.
Nikada nisam nekome nudila čips držeći čvrsto kesicu kako bi mogao da izvuče što manje.
Nikada nisam računala koliko je ko kome platio i kada sam imala bila sam voljna da podijelim sve.
Ljutila se tako moja mama kada bi moje nove hlače ili cipele završile kod neke prijateljice ali ja prosto nisam umjela da kažem „ne dam“. Nekako je bilo neumjesno.
Nikada mi novac i materijalno nisu predstavljali neki statusni simbol. Nikada prijatelje nisam birala na osnovu onoga što imaju (a kamoli partnere).
Uvijek mi je bilo važnije ono kako se pored nekoga osjećam, a ako se osjećam dobro, bila sam voljna da podijelim sve.
Ja nemam nikakav novac za „crne dane“ zato što sam te dane već vidjela i znam da nikakav novac ne može pomoći da ih prebrodiš, a opet prebrode se nekako.
Za mene ono što može da mi pruži trenutnu satisfakciju i čini da se osjećam lijepo, nikada nije skupo.
Ja uvijek kupujem najbolje igračke djeci svojih prijatelja jer se nikada ne vodim logikom kako će ih kroz godinu odbaciti. Zamislite koliko košta jedna godina sreće?
Može li se to uopšte platiti?
Jako mi je žao kada vidim mlade ljude koji štede na sebi. Čuvaju novac, a ni sami ne znaju zašto, dok im mladost prolazi.
Novac se uglavnom jednako potroši na kraju mjeseca. Kada ga imaš više, imaš i malo veće prohtjeve pa tako odmah uzmeš skuplju pretplatu za telefon, skuplji uređaj, noviji laptop. Saberi-oduzmi, na kraju mjeseca svi mi dođemo na to da iščekujemo platu.
Naravno da postoji i dio onih ljudi koji ne mogu da biraju šta će ovog mjeseca kupiti, već kupe ono što moraju i za šta im ostane. Ne tako davno i ja sam bila među tim ljudima. Dok poplaćaš račune i kredite nije bilo mnogo prostora za razmišljanje šta bih sebi kupila ovog mjeseca no uprkos i tome nikada u odnosu sa drugim ljudima nisam bila osoba koja „drži stisnuto kesicu čipsa“.
Zaradi se novac i potroši, a neke sjajne uspomene ostanu zauvijek.
I ne može novac da kupi sreću, ali može neki komfor u datom trenutku. Pa se tako i danas sjećam jednog sjajnog prvomajskog odmora na moru gdje smo neočekivano dobili sobu sa izlazom na sopstveni bazen.
Ili onaj osjećaj kada za dodatnih 5 eura dobiješ tople kroasane i đus u hotelskoj sobi. Većina ljudi bi to kvalifikovala kao „preseravanje“ jer je hotelski restoran na par metara od tebe, ali što bi rekli neki umni ljudi, ćeif nipošto nije skup, a to je jedan od mojih.
Ili kada kupiš i tu preskupu torbu koju si željela, a godinama nisi mogla da kupiš.
Nekako svaki težak dan na poslu ima više smisla.
Kada nekome pružiš novac i znaš da si ti ta osoba na koju neko može da se osloni, pa makar i malo.
Kada kupiš poklon.
Kada ne moraš da kalkulišeš.
Ja gledam ljude koji kalkulišu koliko će danas para potrošiti za doručak. Ne jer nemaju, već jer su tako naučeni.
Ljude koji jedu čokoladu ili keks bez potrebe da nekoga time i počaste.
Ljude koji žale da potroše na sebe, kao da će živjeti vječno. Ili da će nešto moći da ponesu sa sobom.
Ja nikada nisam patila za kućama i stanovima. Za automobilima. Niti možeš da živiš u dva stana odjednom, niti možeš istovremeno da voziš dva auta.
Važniji mi je bio lični komfor.
I nema veze ako je pizza 15 maraka ako mi se danas jela baš ta. I zašto svaki trošak moramo da analiziramo kada toliko svega potrošimo bezveze i opet zaradimo. A ono vrijeme koje izgubimo kalkulišući da li je nešto dovoljno vrijedno, ne može se vratiti.
U mojoj kući je oko mnogo čega moralo da se kalkuliše, dok sam odrastala, ali nikada oko toga šta ćemo pojesti i da li ćemo imati šta da obučemo. I imali smo. I imamo i danas.
Tužno mi je kada vidim ljude kojima je žao da potroše na sebe, novac koji imaju. Ili na svoju djecu. Još tužnije.
Kojima je žao da počaste.
Koji svaki odnos preračunaju, i opet ni tada nisu voljni da počaste one kod kojih su „u plusu“.
Čuvena narodna koja kaže da zato i imaju. I kada bih još pet puta mogla da se rodim, nikada ne bih birala da tako imam.
I ima ona pjesma od Zabranjenog pušenja, koja kaže „Život je jedan, živi ga Fikreta“.
I tako i jest.
|
