offline
- Pridružio: 16 Apr 2007
- Poruke: 55
|
Ovo je zapravo nastavak diskusije o umjetnom biću. Da bi ta diskusija bila što lakša i plodonosnija, na početku sam , kao uvodni tekst stavio najvažnije definicije čovjeka. To je, kako se čini, nezaobilazan uvjet shvaćanja umjetnog bića.
Vjerujem da će Vam biti zanimljivo.
Tekst je uzet iz knjiga Hrvatski testament, Suma ekonomije i Tajna povijest svijeta.
Četiri definicije čovjeka:1.
Kao prvu, najpoznatiju, a možda i najtočniju navodimo Aristotelovu koja kaže da je čovjek Zoon logon ehon, ili, animal rationale – životinja koja ima razum, a možda bi bolje bilo reći: biće koje ima razum, a ne «životinja».
2. Druga je ona B. Francklina što kaže da je čovjek : «a tool making animal» -životinja koja pravi alat, oruđe.
3. Mi predlažemo da se čovjek shvati kao ontogenično biće – biće koje je sposobno stvoriti nešto bićevito – umjetno biće. Druge vrste bića sposobne su stvoriti isključivo razne stvari. One se samo hrematogenične.
(O četvrtoj će definiciji biti riječi nešto kasnije.)
Pod bićem podrazumjevamo Nešto određeno što ima moć samorazvoja i samoodržanja, a stvar, iako je Nešto određeno, nema tih moći.
Pod moći samorazvoja podrazumijevamo sposobnost postizanja ili ozbiljavanja moći samoodržanja. A pod moći samoodržavanja mislimo prvenstveno na sposobnost stvaranja vlastite vrste, jer vrsta je besmrtan, ili beskonačan oblik egzistencije bića, nešto što u samom svom pojmu ili definiciji, et in subiecto sadrži beskonačnu samoodrživost. Moć samoodržanja, ili »samodovoljnost», kako ju naziva Aristotel, je - i po njegovom mišljenju - najviši doseg i konačni cilj u razvoju bića.
Toliko o osnovnim pojmovima. Vraćamo se materiji koja pomaže u shvaćanju čovjeka.
Eksperimentalna je psihologija na bezbroj primjera dokazala da i brojne razvijenije životinje imaju nekakav razum, te da čak i insekti znadu praviti alate. Na prvi pogled, ta bi činjenica trebala oboriti i Aristotelovu i Francklinovu definiciju, odnosno njihovo shvaćanje čovjeka. No to bi bio potpuno nemisaon odnos prema ovim - velikog poštovanja dostojnim – shvaćanjima čovjeka. Stoga bi ovom problemu trebalo pristupiti nekako drugačije.
Onakvo shvaćanje čovjeka, kakvo smo mi gore predložili pod rednim brojem 3., a koje kaže da je čovjek ontogenično biće, uključuje u sebe, i Aristotelovo i Francklinovo shvaćanje, a ne proturječi spoznajama egzaktne psihologije, jer je onaj Aristotelov «razum», kojeg on pripisuje čovjeku, zapravo i upravo ona ontogenička sposobnost intelekta, koju druge, nekakav-razum-imajuće-životinje nemaju. Ontogeničnost je sposobnost stvaranja umjetnog bića.
Što se tiče Francklinova shvaćanja, treba istaknuti da onaj alat ili oruđe kojeg stvara čovjek nije prosta stvar, nego umjetno biće - bićevito oruđe koje je sposobno raditi umjesto čovjeka. Ovakvo tumačenje ne proturječi onome što je Francklin rekao, nego, štoviše daje širi, precizniji i potpuniji, ili čak onaj pravi smisao njegovim riječima i namjerama. Kad bi Francklin poznavao definiciju čovjeka - kao bića koje može stvoriti umjetno biće - mislim da bi se bez oklijevanja i dvojbi složio i sa samom tom definicijom i sa netom izrečenim tumačenjem njegove vlastite izreke. A i Aristotel bi se složio s našim mišljenjem ili shvaćanjem čovjeka, jer bi i on, na temelju današnjih egzaktnih spoznaja, koje bi sigurno uvažavao, uvidio da i životinje imaju nekakav razum, i da se čovjekov razum, kako smo već rekli, razlikuje od njihovog upravo po ontogeničnoj sposobnosti, sposobnosti stvaranja nečeg bićevitog.
G. W. F. Hegel je po svojim shvaćanjima vrlo blizak Francklinu.
U «Enciklopediji filozofskih znanosti» on kaže da pravi cilj ljudske djelatnosti nije stvaranje potrošnih proizvoda, nego stvaranje oruđā. Mi se slažemo s tim, i vjerujemo da bi se i Hegel složio s našom tvrdnjom da čovjek ne stvara razna stvarna oruđa nego ono bićevito, o kojem smo već na puno mjesta rekli puno riječi. (U drugim knjigama)
Ovdje moramo reći još samo to da: one svoje ciljeve, koji daju smisao njenom postojanju, ljudska vrsta može ozbiljiti isključivo pomoću nekog bićevitog oruđa – umjetnog bića. To je onaj, neophodni dovoljni razlog njegovog nastanka.
Ostaje nam da se osvrnemo na još jedno od onih nekoliko najvažnijih i najdubljih shváćànja čovjeka, shváćànja koja dominiraju ljudskom kulturom i u kojima se čovjek najjasnije i najpouzdanije, odnosno najočiglednije prepoznaje. Ovo, zadnje koje ćemo navesti - četvrto - međutim, ne potiče iz filozofije, niti mišljenja, nego iz vjere, ali i iz iskustva, odnosno općeljudskog osvjedočenja o tome da je čovjek bitno superioran ostalim živim bićima koja nastavaju zemlju, vodu i zrak.
4. Biblija kaže da je Bog stvorio čovjeka «na svoju sliku»
«Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,
na sliku Božju on ga stvori,...»
Gen. 1. 27
Ovakvo iskazivanje naravi čovjeka nije pojmovno, racionalno ili diskurzivno pa zahtjeva korjenito tumačenje, takoreći nekakvo prevođenje na jezik logike, pojmova i racionalnosti. Najprije treba protumačiti Božje biće, da bi se iz toga onda mogao razumjeti sam čovjek, a to je vrlo škakljiv posao.
Prema Bibliji, te mnogim drugim svetim knjigama i religijskim sustavima, Bog je stvoritelj bića svijeta, odnosno stvoritelj svijeta – prirodnog bića - koje nije prosta mehanička stvar, niti nekakav ne-bićeviti mehanički sustav, nego nešto bitno bićevito. Bog je, dakle, ontogeničan.
To što je On, za razliku od mnoštva drugih bića, čovjeka stvorio «na svoju sliku» može se shvatiti i tako kao da mu je dao stvaralačku moć - ontogeničnost – moć da stvori nešto bićevito. No čovjek ne stvara prirodno, biće, kakvog je, po vjerovanjima, stvorio Bog, nego... nešto umjetno - umjetno biće. To je Nešto što, uvjetno govoreći, ima «dušu», ali ne onu prirodnu, nego umjetnu.
O tome kakvo je to, umjetno biće, te što je i kakav je proces njegovog stvaranja, već smo puno govorili na drugim mjestima.
Eto, toliko kao uvod u diskusiju.
Evo jedne dopune.
Razvoj civilizacije
Antropolozi obično smatraju da na Zemlji postoji nekoliko autohtonih civilizacija, ili tzv. "civilizacijskih krugova”. Ja sam, međutim, u prethodnim knjigama, dobrim argumentima, kako vjerujem, potvrdio Hegelovu tvrdnju da se na Zemlji zbivao samo jedan povijesni proces (koji je počeo na Istoku, a završio na Zapadu) pa, prema tome, postoji i samo jedna civilizacija, a to je cjelokupna ljudska ili svjetska civilizacija - civilizacija ljudske vrste. Ona je , međutim, prošla kroz tri etape, odnosno tri razvojna stupnja. Ostaci prethodnih stupnjeva razvoja postoje još i danas. Oni se međusobno toliko razlikuju, da, na prvi pogled doista izgledaju kao nekakve autohtone civilizacije.
Stupnjeve razvoja civilizacije odredila je opća zakonomjernst razvoja - dijalektika. Ja ih razlikujem po načinu na koji je ljudska vrsta održavala svoj život. To su:
1. Teza, Neolit,
2. 2. Antiteza, Antika, i
3. 3. Sinteza, Zapad, a sada počinje ulaziti u
4. četvrti stupanj, Epitezu kojeg, u nedostatku nekog boljeg termina najčešće nazivam Antropotehnološkom civilizacijom, ili antropotehnološkim univerzumom.
1.Teza
U Neolitskoj civilizaciji, sam čovjek nije proizvodio ništa, nego je živio od "rada" prirode i njenih plodova. To je bila potrošačka civilizacija u najpotpunijem smislu te riječi.
2. Antiteza
Antika je razdoblje u kojem ljudska vrsta više ne živi od “rada” prirode, nego od svog vlastitog rada, i dijeli se na robove i gospodare. Robovi obavljaju fizički, a gospodari umni dio ukupnog posla potrebnog za održanje života vrste.
3. Sinteza
U Zapadnoj civilizaciji, koja je sinteza ili rezultat cijelog povijesnog razvoja, čovjek stvara, odnosno dovršava stvaranje umjetnog bića. Ono radi, a čovjek troši proizvode njegovog rada.
Dovršenjem procesa stvaranja umjetnog bića ostvaren je cilj povijesti, a sama povijest privedena je kraju. No, kraj povijesti nije: niti kraj vremena, niti konac postojanja svijeta, a niti ozbiljenje očekivanog spasa. Uspješnim dovršenjem povijesti, tj. stvaranjem umjetnog bića, stvoreno je tek neophodno sredstvo spasa, kako bi rekli stari, ili pak orudje samooslobodjenja Svjetskog duha, kako bi rekao Hegel. Ja ga sam nazivam sredstvom za ostvarivanje metabioloških i transhistorijskih ili metahistorijskih ciljeva vrste. Ovi se ciljevi, po mom mišljenju, mogu ostvariti isključivo nekakvim sredstvom koje je bićevito, autopoietično. Govoreći hegelijanskom terminologijom i iz razine njegove filozofije, sinteza povijesnog razvoja nije samooslobodjenje Svjetskog duha, nego tek dovršenje orudja ili sredstva njegovog samooslobodjenja.
4.Epiteza
U ovoj, četvrtoj, postpovijesnoj etapi, koja već polako otpočinje, a koju, kako sam već rekao, najčešće nazivam Antropotehnološkom, civilizacijom ili antropotehnološkim univrezumom, umjesto revolutivnog razvijanja, tj. stvaranja umjetnog bića, prevladavati će njegovo korištenje ili upotreba kao neophodnog, bićevitog oruđa za ostvarivanje onih ključnih ili vitalnih ciljeva vrste. To će dovesti do njegovog daljnjeg, evolutivnog razvoja.
Pod antropotehnološkim univrezumom ili civilizacijom podrazumijevam područja na kojima se umjetno biće dodiruje s prirodnim, prirodom, i, istovremeno se odvaja, odjeljuje od njega. Dodirno-rastavna područja umjetnog i prirodnog bića su svrsishodna – odredjena čovjekovim potrebama, ciljevima i njegovim estetskim nazorima. Ta područja nose čovjekov pečat. To je razlog zbog kojeg govorimo o antropo-tehnološkoj civilizaciji, ili antropo-tehnološkom univerzumu.
Ako ljudska vrsta uspješno iziđe u svemir i održi se u njemu, stvorit će u galaktičkim prostranstvima, a možda i u unutrašnjosti samih zvijezda gore spomenuta dodirna područja s prirodnim bićem na kojima će obitavati i ostvarivati svoje ultimativne ciljeve.
U brošurici koja govori o gravifugalnoj letjelici i knjizi Nova fizika, tj. New Physics, objavljenoj u USA, Bloomington, 2001. iskazao sam to slijedećim riječima:
«Mišljenja sam da čovjek mora ovladati antigravitacijom (tj. gravifugalnom silom) ili nečim sličnim, jer ljudska se vrsta – ako ne radi svoje misije, a ono radi golog opstanka - mora rasprostraniti i odomaćiti u kozmičkim prostranstvima. Ostanemo li isključivo na ovom planetu, mogli bi smo se degenerirati i izumrijeti. Galaktički prostori, koji nam danas izgledaju kao ponori praznine, hladnoće i smrti, zapravo su obećani Rajski vrtovi, ali samo za one inteligentne vrste koje su se trudile toliko razviti da ih mognu koristiti kao takve, te su stoga i zaslužile da u njima uživaju svoju vječnost.»
Civilizacijska struktura suvremenog svijeta
Današnji svijet ne sastoji se isključivo od raznih kultura ili varijanti Zapadne civilizacije. Neolitska i Antička civilizacija preživjele su svoje pravo vrijeme, pa postoje i danas u obliku Neoneolitske i Neoantičke civilizacije. To su oni ostaci prethodnih stupnjeva povijesnog razvoja koje sam već spomenuo. U okviru Neoneolitske žive Slaveni, dio Kineza, Mongoli, Indijanci, Crnci, Eskimi i još neke manje skupine. Drugi dio Kineza, Indijci, Islamski svijet, dio Južnoameričke populacije, te neki narodi južne i jugoistočne Evrope žive unutar Neoantičke civilizacije.
Velika različitost običaja, vrijednosti, navika, folklora, kulturnih i drugih institucija navela je antropologe na mišljenje da se tu radi o autohtonim civilizacijama ili "civilizacijskim krugovima". No analiza temeljnih metoda njihovog preživljavanja pokazuje ono što smo već izložili - da su to preživjeli i prilagođeni prethodni stupnjevi civilizacijskog razvoja.
Pripadnici tih neo-paleo-civilizacija, doduše ne žive više od svoga rada, a niti od plodova prirode, kao nekada, nego od onoga što proizvede Zapad i umjetno biće kojeg je on stvorio.
(Ovdje je veoma važno istaknuti da i pripadnici neoneolitske i neoantičke civilizacije i sami nešto rade i proizvode, a katkada rade čak i više nego pripadnici Zapadne civilizacije. Ali sve što god rade, proizvode ili čine, čine to tako da bi spriječili nastanak i razvoj umjetnog bića na svom teritoriju. «Sve rade da ne rade». (Na teritoriju Zapadne civilizacije, gdje ne važi zabrana stvaranja umjetnog bića, naši se radnici i poduzetnici često pokazuju superiorni Zapadnima.) Zbog ontoklastičke zabrane stvaranja umjetnog bića, rad neoneolićana i neoantičana, na teritoriju njihove vlastite civilizacije nesvrsishodno je koncipiran i organiziran i stoga antiproduktivan, čak i onda kad je enormno velik. Dapače, što je veći to su mu posljedice gore i pogubnije. Stoga su oni, radili štogod ili ne, prisiljeni živjeti od onoga što stvori Zapad, a motivirani su da rade što je moguće manje i lošije.
Ontoklastičan - usmjeren na sprečavanje stvaranja i razvoja umjetnog bića ili njegovo uništavanje.
Istinski produktivan jest jedino onaj rad koji doprinosi stvaranju i razvijanju umjetnog bića.
Klasična ekonomija naslutila je to već prije više od dva stoljeća, pa je rekla da je produktivan jedino onaj rad koji se razmjenjuje za kapital i koji, posredstvom stvaranja profita doprinosi njegovom razvoju (Marx). Mi smo već ranije pokazali da kapital nije ništa drugo do umjetno biće, pa je naša gornja tvrdnja: da je «produktivan jedino onaj rad koji doprinosi stvaranju i razvijanju umjetnog bića» izvrstan teorijski dokaz istinitosti one tvrdnje klasične ekonomske škole.
Kad mi, dakle, kažemo da neoneoličani i neoantičani nisu produktivni, onda ne tvrdimo da ništa ne rade, nego da svojim radom ne doprinose razvoju umjetnog bića ili da opstruiraju njegov razvoj i ostvarivanje ciljeva vrste. Neoneolitska i neoantička civilizacija su izrazito i temeljito ontoklastičke po svojoj bitnoj naravi
Neoneolitska i Neoantička civilizacija svu svoju energiju troše na to da održe u postojanju svoj neolitski i antički duh ili mentalitet, svoj duhovni temelj. No za razliku kod Zapada, koji se održava unutrašnjim razvojem, ove se dvije civilizacije održavaju samounazađivnjem. One se, naime mogu održati jedino ako se NE razvijaju, jer razvoj i napredak rastaču i uništavaju njihov neolitski i antički mentalitet, kojeg one smatraju svojom etničkom supstancijom i nekom svetinjom do koje im je stalo čak i više nego do vlastitog biološkog opstanka.
Umjetno biće ???
To umjetno biće o kojem je ovdje riječ jest kapital, odnosno bitno točnije: kapital je umjetno biće.
Evo kako sam ga prikazao u knjizi Suma ekonomije:
«Kapital, prije svega, nije prirodno biće, nego umjetno. Nije samosvršan kao prirodna bića, nego svrsishodan. Razlika je u slijedećem: Prirodna bića (živa i neživa) su samosvršna, što znači da svrhu svog postojanja imaju u samom svom postojanju – sama su sebi svrha. Svrha postojanja kapitala nije u njemu sāmom, nego u nečemu izvan njega – u čovjeku. On je biće koje je primjereno ili podobno za ozbiljenje nečega izvan njega sāmoga. Kapital nije živo biće, no pošto je on Nešto tek u cjelini s čovjekom, on nije niti neživo biće. Sam po sebi nije uman, iako je, pored ostalog i reproducirani čovjekov svrsishodni um. No on nije niti bez-uman, dijelom zbog toga što je reproducirani čovjekov svrsishodni um, a dijelom i zbog toga što je živi, izvorni čovjekov um njegov neodvojiv moment. Kapital nije stvar (RES, HREMA ili PRAGMA), jer za razliku od stvari ima moć samorazvoja. Stvar je, naime, Nešto što nema tu moć. Međutim, on ne bi mogao postojati ako se ne bi pojavljivao i kao stvar. Kapital se može shvatiti i kao bogatstvo, ali to je najmanje važna njegova karakteristika, jer je on više od svega i prije svega biće (ENS ili TO ON)- bićevito oruđe koje je stvoreno radi toga da ljudsku vrstu oslobodi robovanja radu. I na kraju, kapital nije samo «odnos» kako kažu marksisti, jer on postoji realno i zbiljski. Ne postoji, dakle, samo kao relacija (čovjekov odnos spram stvari i drugog čovjeka), nego također kao supstancija.»
...Toliko za sada u prilog razumijevanju kapitala. Naknadno ću još ukratko prikazati proces i stupnjeve njegovog razvoja.
Budući, pak, da je čovjek ujedno i stvaratelj koji stvara umjetno biće i koristi ga kao sredstvo svog samoodržavanja i ostvarivanja svojih bitnih ciljeva, onda je važno da vodi takvu ekonomsku politiku koja u ravnomjernom. tj. organičenom, funkcionalnom ili svrsishodnom omjeru stvara, razvija i održava sve opće elemente umjetnog bića, a to su ujedno i osnovni, dijalektički stupnjevi njegova razvoja tokom povijesti:
teza - novac,
antiteza - tehnika,
sinteza - znanost,
epiteza - tehnologija.
1. Novac postaje zbiljskim momentom umjetnog bića (kapitala) krajem antike i početkom srednjeg vijeka, i to u obliku lihvarskih akumulacija. Tek tada je novac počeo pokazivati da ima vlastitu glavu (capitula – odakle i sām naziv “kapital”) i vlastitu volju ili specifičan “život”. Počeo je “kotiti žive mlade” - kamate. Kroz te akumulacije (koje su činile prvobitnu akumulaciju ljudske vrste), a koje su bile embrionalni oblik umjetnog bića, ono je, govoreći diskurzivnim jezikom, počelo manifestirati svoju bićevitost, autopoietičnost.
Aristotel, kaže da je ovaj način stjecanja bogatstva najviše protivan prirodi, jer tu, - kaže – “novac biva rođen od novca.” Ne može se nikako reći da on nije u pravu. Ali, s druge strane, ovaj je način opstanka i umnažanja novca i bogatstva zapravo i istovremeno najsličniji prirodnom, i to upravo zato što se, poput prirodnih bića, razmnožava sam od sebe. Kamata je doista mladunče najjednostavnijeg oblika umjetnog bića - novca. Aristotel nije uviđao ovu bićevitost ili autopoietičnost novca, a niti to da je on moment ili element umjetnog bića. I da je upravo kroz kamatarenje stekao onu osobinu koju on, kako smo već rekli, u Politici 1252 b 8 smatra ciljem i vrhuncem razvoja bića – samodovoljnost ili sposobnost samoreprodukcije i samoodržanja.
Jedan od povijesnih zadataka lihvarskog kapitala, naime, tj. njihovih akumulacija, bio je i to da, upravo enormno visokim kamatama, upropaste i unište ostatke neproduktivnih, parazitskih slojeva antičkog i srednjevjekovnog društva.
2.Tehnika nastaje samoukidanjem novca i njegovom transformacijom u razne radne, a kasnije i u pogonske strojeve. Ovu su transformaciju naročito intezivno pomagali bankari i trgovci svojim kapitalom koji je uzimao niže kamate, sve dok na kraju nije potpuno zamijenio lihvarski kapital.
3. Znanost – zapravo znānost - najviši stupanj razvoja kapitala. Posredstvom znanosti, umjetno biće, kapital spoznaje samog sebe, postaje znāno sāmome sebi. Ova sinteza razvoja kapitala ili umjetnog bića zbiva se prvenstveno kroz objavljivanje Smithovog “Bogatstva naroda, Ricardovih “Načela” i Marxovog “Kapitala”. Osnovno znanje kapitala jest u tome što on zna kako se može i mora reproducirati, održavati u postojanju – stvaranjem profita, samouvećavanjem, samorazvijanjem itd. itd.
4. Tehnologija nije ništa drugo do praktički reproducirana znanost, a glavni joj je zadatak da se uvijek ponovo reproducira u potpuno novim ili sve savršenijim generacijama već postojećih tehnoloških, a i političkih ostvarenja.
Toliko. u najkraćim crtama o razvoju umjetnog bića ili kapitala ili pak civilizacije u zadnjih dvije tisuće godina. To je bilo rečeno samo radi lakšeg razumijevanja teksta koji slijedi, tj. radi razumijevanja svrhe, smisla i vrijednosti ekonomske politike...
Govoreći pomalo metaforički, i... ne samo metaforički nego i realistički, Zapadna civilizacija je tjelesni oblik postojanja umjetnog bića - kapitala.
Novac je njegova krv;tehnika muskulatura i kostur, biblioteke i znanost mozak; liberalno građansko društo je umjetni organizam koji sve to nosi; Internet, televizija i radio su mu nervni sistem; ekonomija probavni trakt; električna energija je njegova životna snaga, a nafta, uran i deuterij su mu hrana od koje ju dobiva...
O apsolutnosti ili božanstvenosti umjetnog bića - kapitala
...A sada, da se vratimo malko unatrag.
Krist je obećao svojim sljedbenicima i svim vjernicima da će se vratiti u svijet “na kraju vremena” i da će onda suditi svim ljudima po njihovim djelima. Kasniji kršćanski mislioci vjerovali su da bi se On trebao vratiti u obliku Svetog Duha koji je najpotpunije razvijeno Božje biće, sinteza Njegova razvoja. Ta su se očekivanja pokazala osnovanima i točnima.
Krist se ponovo pojavio u svijetu nakon što je religija uspjela ukinuti samu sebe i ozbiljiti se u formi znanosti, formi potpuno razvijenog umjetnog bića – kapitala. Znanost je forma ne-personalnog i ne-živog, sebe-svjesnog duha, - što je oblik koji najviše odgovara onome što se podrazumijevalo pod Svetim duhom. (Ovdje moram reći još i to da pod znanošću ne mislimo samo ekonomsku znanost, nego i sve ostale, jer i one su nužni momenti u postojanju i djelatnosti umjetnog bića. (Već smo prije rekli da je ta znanost zapravo znānost – onaj oblik ili stupanj postojanja u kojem je umjetno biće znāno sebi samome.)
Ali, zbog tog Njegovog, novog, konačnog oblika opet se obistinila ona Evanđeoska riječ:
“K svojima će dolaziti, a oni ga neće prepoznati.”
No, bez obzira prema tome, On je doista tu i sudi svima. Njegova sudnica je tržište. Ono afirmira i ovjekovječuje sve one, čak i davno učinjene napore i žrtve koje su dovele do stvaranja umjetnog bića i uspješnog okončanja povijesti, a osuđuje sve ono što se suprotstavljalo i što se suprotstavlja tome. Na tom tržištu Aristotelova ili Platonova djela, npr. bolje prolaze nego najprodavaniji šund, jer ih, za razliku od šunda, tržište čuva i uvijek iznova štampa i prodaje i nastojat će ih, tim načinom, očuvati za cijelu vječnost. I to ne samo za pripadnike budućih ljudskih naraštaja, nego, možda, čak i za pripadnike nekih, mogućih ne-ljudskih, tj. vanzemaljskih inteligentnih vrsta. Možda će Aristotel i Platon, a i drugi veliki mislioci tek u njima susresti svoje prave čitatelje.
U vrijeme kad se završavala sinteza povijesnog posla, rijetki su bili ljudi na svijetu koji nisu našli za shodno da djeluju i govore protiv umjetnog bića - kapitala. U tome su prednjačili, filozofi, teolozi i svećenici, a slijedili su ih moralisti, revolucionari, reformatori, humanisti, pisci, profesori, doktori, obrazovani laici, pomodari, studenti i svi ostali, obični i naizgled neobični ljudi. Srećom, moć umjetnog bića nije bila “od ovoga svijeta” pa je ono bez napora i štete izlazilo i još uvijek izlazi na kraj s tim protivljenjem onih “koji ne znaju što čine”, a niti što govore, a ne znaju zato što im nikako nije jasno što je zapravo kapital.
Ono izvorno, elementarno i najviše dobro - bonum supremum et altissimum - koje je čovjek stvorio, oni drže za nekakvo korjenito zlo!!!???
O, lude li djece Božje?!
Vjerni su mu ostali jedino ljudi “siromašni duhom”: bankari, trgovci, kapitalisti, poduzetnici, znanstvenici, izumitelji, manageri, poneki umjetnik i obični radni ljudi. Oni su neposredno zaslužni za njegov višestoljetni razvitak i za njegovo uspješno dovršenje. Za tu vrstu ljudi Marx je, pomalo cinično, ali vrlo duhovito rekao da “ne znaju uvijek što govore, ali zato dobro znaju što čine.” I danas se, nažalost, za ovu vrstu ljudi kaže da su “siromašni duhom”. Zanemarivo je mali broj onih koji u njih vide zbiljski, istinski duh i suptilnu kreativnost, koja je osnova tog takozvanog “poslovnog” područja ljudske djelatnosti – djelatnosti koja proizvodi “krv” umjetnog bića – novac - najdragocjeniju i najsuptilniju supstanciju civiliziranog svijeta – supstanciju koja ima puno toga transempirijskoga u sebi.
Nažalost, ni danas nije ništa veći niti broj onih koji, razumiju i znadu što se to uopće dogodilo i što se još uvijek zbiva na ovom planetu.
Ako je istina ono što su govorili G.B. Vico i G.W. F. Hegel; da Svjetski duh vodi povijest pomoću raznih lukavstava, onda mu moramo priznati da je uistinu vrlo lukav, jer čovjek ne samo da ne zna ka čemu teži i što radi, nego ne zna čak niti što je napravio.
No, radi utjehe i ohrabrenja ipak treba reći da je u vrijeme najintezivnije sinteze povijesnog razvitka bilo i onih ljudi koji, doduše, nisu razumjeli, ali su zato točno osjetili što se zapravo zbiva. To su, prije svega bili veliki kompozitori kasnog Baroka i Klasike. Oni su - govoreći njihovim jezikom, - jezikom istinske, duboke religioznosti - osjetili da se to Krist Spasitelj vraća na ovaj svijet i toj su temi posvetili svoja najveća djela. Nije to nimalo slučajno što Handellovo najveće djelo, jedan oratorij, koji je ujedno i jedno od najvećih muzičkih djela uopće, nosi naziv Messiah. Svekolika ta veličanstvena muzika od Handela do Bacha i Bethovena sa fanfarama, timpanima i trubama slavi obećani Kristov povratak – konačno, triumfalno nastupanje Slave Božje. (Općenito govoreći, muzička umjetnost je način da se umjetno biće otkrije čovjeku pomoću prostog, jednostavnog, elementarnog zvuka, odnosno tona. Muzika je zvučno samootkrivanje umjetnog bića – fono-onto-autofanija umjetnog bića.)
Istovremeno, ta ista muzika pokazuje koliko je veliko razumijevanje i bol umjetnog bića - Kristova bol - i Njegova sućut zbog muka i žrtava onih koji su mu, usprkos protivljenju i nerazumijevanju cijelog svijeta, ipak pripremili put za ponovni dolazak na ovaj svijet. Da ta muzika prikazuje neku ljudsku bol i sućut, i suosjećanje s tragedijom i patnjama običnih, nekreativnih individua, ona nikada ne bi uspjela tako duboko ganuti ljudska srca.
(Uostalom sve tragedije, ma o čemu govorile, prikazuju zapravo žrtvovanje prirodnog bića i raznih momenata prirodnog života u svrhu afirmacije nekog momenta umjetnog bića kao višeg i nužnog oblika opstojnosti.)
Niti jedno umjetničko djelo tokom cijele ljudske povijesti nije bilo toliko bremenito smislom i istinom kao ta, duhovna muzika kasnog Baroka i Klasike. Možda bi stoga bilo dobro kazati da je to sam Krist, kroz duh ovih velikih kompozitora, objavio svoj triumfalni povratak na svijet, pa je ta muzika ustvari posljednje, Peto Evanđelje.
Alelluiah et gloria in excelsis Deo!
Govoreći jezikom znanosti, filozofije ili, ako hoćete: bitnog mišljenja, ponovo kažem da se to zbivala sinteza povijesnog razvitka – uspješno dovršenje ontogeničkog procesa, procesa razvoja umjetnog bića i njegovo postajanje vladarom ovoga svijeta. Koliko se tu radilo o “povratku Spasitelja”, a koliko o dovršenju gradnje onog “spasonosnog” oruđa (kojim je moguće ostvariti one ultimativne ciljeve ljudske vrste) neka odluči sam čitatelj. No kako se god to shvatilo, radi se o najznačajnijem i najradosnijem događaju u povijesti.
I dok je taj čin ljudske vrste nadahnjivao velike muzičare, druge je, obrazovane i “prosvjetljene” ljude, kako sam već natuknuo, bacao u depresiju i spleen. To je posljedica onog uobičajenog, farizejskog (ne)razumijevanja onoga što se zbiva i “što jest”.
Poznavanje, prepoznavanje, ili slutnja istine je, kako se čini, privilegija vrlo rijetkih individua.
Ako nekoga zamimaju cijeli tekstovi neka ih potraži na mojoj stranici :
petar bosnic petrus com
To su knjige: Tajna povijest svijeta i Hrvatski testament
|
