|
offman ::Posle 1918. godine Kralj se pokazao kao glup čovjek praveći Uniju sa Slovencima i Hrvatima.
Kralj se pokazao glup, i po drugi put, kada je poništio sporazum o nenapadanju sa Nijemcima u II Svjetskom ratu, a onda je ispao bijednik pobjegavši u Englesku, koja je usred rata dala podršku Crvenima.
Na svemu tome smo ispušili (svi na ovim prostorima) ne samo Srbi.
Neke stvari, koje su aktuelne bile u prethodnoj deceniji, bile bi još davno riješene, ako ne u potpunosti, onda barem u najvećem dijelu, ako bi u tom slučaju uopšte i bilo rata 90 - ih godina.
Nije Pašić (ne kralj) bio baš toliko glup sklapajući uniju s Hrvatskom i Slovenijom.
Iako se situacija naizgled činila jednostavnom - Srbija pobjednica u ratu, Hrvatska, Vojvodina i BiH obećani plijen, a aspiracije brojne i poduprte u stanovništvu + brojni politički i ostali elementi na "prečanskom" području spremni i organizirani za pomoći proširenje, Pašić je ipak bio svjestan da poraženi neće dugo mirovati, a imajući iskustvo s Bugarima koji nikad nisu odustali od Makedonije namjeravao je osigurati mir bar na zapadu.
Iako su postojale savezničke garancije Srbiji da će dobiti svoj dio plijena, one su se sukboile s talijanskim prtenzijama, a Pašić nije želio ulaziti u beskonačne sukobe. Isto tako oko njega su se nalazili Protić, regent Aleksandar, pa i sam Pribićević koji su znali da je najmanja Jugoslavija veća od Najveće Srbije, a svaki od njih je imao svoje aspiracije zbog kojih je želio da nova država bude čim veća.
Što bi se dogodilo da je Srbija zaigrala na kartu velike Srbije, umjesto na jugoslavensku kartu? Kao prvo, granice ne bi bile na liniji Kavobag - Ogulin - Kavovac - Vivovitica, nego nešto manje. Srbija bi dobila Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru, Dalmaciju do Splita (zbog talijanskog pritiska vjerojatno bez Splita), Istočni Srijem i Bačku. Banat bi u tom slučaju vjerojatno (kako je i obećano) pripao Rumunjskoj, a Baranja za koju Pašić nije pokazivao prevelikog interesa Mađarskoj. Što bi se dogodilo s ostatkom? Slovenija bi bila osakaćena i vjerojatno bi s isto tako osakaćenom Hrvatskom činila novu samostalnu državu. Pretpostavke da bi njih dvije ostale pod Austrijom ili Mađarskom ne drži vodu jer je cilj bio da osobito Mađarska bude što slabija. Pod Austrijom bez Habsburgovaca ne bi mogle ostati, a Austrija nije mogla biti nego republika.
Mnogi misle da bi ovakva Hrvatska bila slaba, bez šanse da preživi, satelit susjednih sila, nešto kao Albanija, ali to ne drži vodu. Daleko od toga da bi Hrvatska bila nekakva sila, ali bi po Srbiju bila dosta opasna, kao "Zapadna Bugarska", spremna da pomogne bilo kojeg srpskog neprijatelja. Nakon nekog vremena vjerojatno bi ušla u blok s Mađarima, a na kraju s Hitlerom (sve će se ovo na kraju i ovako dogoditi, ali to je već pitanje drugih relacija - posljedica katastrofalne unutrašnje politike u prvoj Jugoslaviji). Ne treba smetnuti s uma da su Hrvatska i Slovenija uvijek bile najrazvijeniji dijelovi nekadašnje Jugoslavije, te bi gospodarske razlike između Srbije i Hrvatske bile daleko manje, nego što se to naizgled doima obzirom na Veliku Srbiju i Malu Hrvatsku.
Pašić je stoga želio izbjeći konstantnog neprijatelja na zapadu (iako će ga ujedinjenjem steći u Italiji), domoći se netkanutih gospodarskih resursa u Sloveniji i Hrvatskoj, a vjerojatno je bio vođen i idejom (on nije bio povjesničar!) da će Hrvati vrlo brzo shvatiti da su "katolički Srbi". Strateški je to isto izgledao kao dobar potez jer se time umanjivala mađarska opasnost (daleko šira fronta za ratovanje), kao i eventualna njemačka opasnost (široko tampon - područje dok se stigne iz Graza do Beograda, za razliku od nesretnog iskustva iz Prvog svjetskog rata.) Zbog toga će Nijemci i toliko predano raditi na uključivanju Mađarske, a osobito Rumunjske i Bugarske u svoj savez.
|
Inace imam dosta izgradjeno misljenje o svemu ovome...
