|
@ Stane
Slažem se s nekim stvarima oko uzroka nevolja u prvoj Jugoslaviji, ali smatram da se to pitanje može obraditi i u posebnoj temi.
Što se odnosa Hrvatske s Mađarskom i Italijom tiče.... Nekakva hipotetska mala Hrvatska stvorena nakon I svjetskog rata sigurno ne bi imala aspiracija prema Mađarskoj jer bi dobila sve teritorije koje bi tražila, osim Baranje (koju vjerojatno ni ne bi tražila, iz više razloga da sad ne ulazim i u to), jer je Mađarska dosta gadno prošla Trianonom, a uostalom osim Međimurja i nije bilo spornih pitanja. Zbog Mađarske kao poražene strane, sigurno bi Saveznici izišli u susret Hrvatskoj, baš zato i da stvore stalne nesuglasice, kojima bi spriječili eventualno ujedinjenje malih Hrvatske i Mađarske i mađarski prodor do mora.
Paradoksalno je da su u Drugom svjetskom ratu i ustaše i Talijani bili neprijatelji Jugoslavije, ali ustaše neprijatelji Srba, a Talijani (zbog aspiracija na hrvatski etnički prostor) Hrvata. Ipak su se našli na istoj strani i koliko god to nacionalisti htjeli osporiti bez talijanske zaštite ustaški pokret ne bi nikad preživio. Pitanje je naravno bi li neka vlada samostalne međuratne Hrvatske bila istog karaktera kao ustaška (vjerojatno ne bi), ali bi se vjerojatno našla na istoj strani, jer bi Srbija ipak bila smatrana lakšim protivnikom i možebitna proosovinska hrvatska politika bi se vjerojatno vodila za povratkom teritorija koje bi zauzela Srbija. Budući da bi Srbija zauzela najveći dio hrvatskog teritorija, vjerojatno bi bila smatrana i glavnim neprijateljem. To se vidi i na bugarskom primjeru, jer su Bugarima najvažniji sporovi bili sa Srbijom oko Makedonije, dok spor s Rumunjskom oko Južne Dobrudže ili Grčkom oko istočne Trakije, nije nikad bio u centru bugarske vanjske politike.
|
