Grbovi nekih srpskih plemickih porodica u Dubrovniku

• 2Ovo se svidja korisnicima: Jovana Milenkovic, VJ
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Marko Atlagić

GRBOVI NEKIH SRPSKIH PLEMIĆKIH

PORODICA U DUBROVNIKU



Apstrakt: Na osnovu afirmisane literature, reč je o grbovima nekoliko znamenitih srpskih plemićkih porodica u Dubrovniku. Pored opisa grbova, dat je i istorijat plemstva, odnosno porodica o kojima je reč i njihovih najistaknutijih pojedinaca.



Ključne reči: heraldika, grb, štit, nakit, plašt, plemstvo, Dubrovnik, Bošković, Zlatarić, Gundulić, Pucić, Rastić.




Grbove izučava heraldika - pomoćna istorijska nauka koja se razvija od pojave prvih grbova u 11. vijeku pa do danas.[1] Na južnoslovenskom prostoru heraldikom su se posebno bavili Ivan Bojničić, Pavao Riter Vitezović, Hristofer Žefarović, Ivan Voršić, Ilarion Ruvarac, Stojan Nova-ković, Milko Kos, Aleksandar Matkovski, Ferdo Šišić, Stjepan Antoljak, Gregor Čremošnik, Miloš Ćirić, a u novije vrijeme Božo Otorepec, Miloš Ćirić, Marko Atlagić, Milić Milićević, Jelena Kolumbić, Zlatko Mlade-nović, Miroslav Granić, Predrag Palavestra i mnogi drugi.

Što se tiče dubrovačkog srpskog plemstva, ono se razvijalo potpuno nezavisno, čak i onda kada je Dubrovnik bio pod tuđom vlasti.[2] Naime, dubrovačka vlastela je u pravom smislu vlastela - vladari svoje države - a rangom ravna mleta-čkoj i đenovljanskoj vlasteli, po političkim i diplomatskim vrlinama visoko iznad ostalog dalmatinskog plemstva.

Vlastela dalmatinskih gradova i plemićkih opština se pak nije međusobno priznavala, iako je živjela u istoj državi, pa je vlastelin koji je preselio u drugu plemićku opštinu morao tražiti posredstvom državne vlasti, ili samo suve-rena, priznanje svog plemstva.[3] Dubrovačka vlastela na svom području nije nikom priznavala plemstvo, te su najuglednije plemiće naseljene na njihovom području smatrali samo građa-nima odnosno pučanima. Tuđe plemstvo u Dubrovniku nije po-većavalo prava ni smanjivalo dužnosti.[4]

Dubrovačka republika je uzimala u svoju diplomatsku službu i svoje građane ili pučane, ali im ipak, ni uza sve njihove zasluge, nije priznavala njihovo drugačije stečeno ple-mstvo.[5] Plemstvo[6] je u Dubrovniku određena grupa rodova, koji se odvajaju od ostalog stanovništva, a čiji pripadnici domi-niraju u javnom životu grada.[7] Dubrovački građani su bili podijeljeni na dvije velike skupine: na vlastelu (nobiles), kojoj je sa pravom učešća u Velikom vijeću pripadalo i vladanje i upravljanje gradom, i pučane (cives de populo), koji su također imali da vrše neke građanske dužnosti (stražarska služba), ali koji su u pravilu bili isključeni iz Velikog vijeća, a to znači i iz upravljanja gradom. Dubrovački srpski plemićki rodovi[8] nisu bili svi starosjedioci. Preci nekih uglednih srpskih plemićkih porodica su se preselili iz Kotora i Hercegovine u Dubrovnik. Primanje nekih pučanskih porodica (cives de populo) u vlastelu uslijedilo je tek u 17. vijeku, posebno poslije teškog zemljotresa 1667. godine.[9]




1. BOŠKOVIĆ (BOSKOVICH)



ŠTIT: Poluokrugli štit je plave boje sa zlatnim rubom; na zelenom podnožju plavog štita je srebrni pelikan koji svojom krvlju (razdire prsa) hrani troje srebrnih mladih.

NAKIT: Iznad štita je srebrna kaciga - šlem, iznad kojeg se nalazi zlatna kruna iz koje raste srebrni jednorog.

PLAŠT: S desne strane plavo-zlatni, a s lijeve crveno-srebrni.

PLEMSTVO: Boškovići su srpska plemićka porodica čije je porijeklo iz Hercegovine - Orahov Do.[10] Danas više nema Boškovića u Orahovu Dolu. Iz ovog srpskog sela Boško-vići se sele krajem 18. vijeka u Dubrovnik radi trgovine.[11] Preci čuvenog srpskog naučnika Ruđera su nosili prezime Potkravići, odnosno Potkrajčići, koji su se rano doselili u Orahov Do,[12] gdje su se razmnožili kao Boškovići. Iz Ora-hova Dola prešao je u Dubrovnik Nikola Bošković radi trgo-vine, u službi Getaldića Rada, koji ga šalje u Novi Pazar da ga obuči među tamošnjim trgovcima.[13] On se vraća u Dubrovnik vrlo imućan. Trgujući Nikola Bošković ne samo da se kao katolik "srpski pisao", već se kao Srbin interesovao za prošlost svojih predaka. Zbog ovog interesovanja za srpsku prošlost, Riđeputi, koji je sa Farlatijem i Koletijem izdavao čuveno djelo u 8 svezaka - "Illiricum sacrum", zamoli Nikolu da mu opiše srpske starine koje je upoznao na svojim putovanjima po srpskoj zemlji. Tako je nastao Nikolin spis "Relazione dei Monasaterij della Provincia di Rassia".[14] Nikola je imao osmoro djece a Ruđer je bio najmlađi.

Što se tiče grba Boškovića, najvjerovatnije je da su se u početku služili grbom Pokrajčića, s njim se vjerovatno slu-žio Božo Pokrajčić, otac Nikolin.[15] Kada su stvarno Boško-vići dobili plemstvo, teško je utvrditi, najvjerovatnije da su ga kao Pokrajčići dobili 1595. godine, pa i ranije,[16] i da je na osnovu toga plemstvo i grb dobila porodica Bošković 15.4.1718. godine. Ta podjela plemstva upisana je u LIBER REGIUS, br. 27, str. 49.[17] Teško je pak reći na kojeg se Boškovića taj podatak odnosi, i da li se uopšte odnosi na ovu porodicu Bošković. U ovoj porodici značajne su dve ličnosti: Božo i Ruđer. Božo je rođen u Dubrovniku 18.2.1815. godine, a umro je 3.1.1879. godine.[18] Bio je ugledan i imućan trgovac. Ostavio je dubrovačkoj opštini 10.000 forinti za školovanje zapuštene djece "bez razlike vjere".[19] Po njegovoj želji 3.11.1879. godine osnivaju sestra mu Marija, žena Teodora i brat Nikola žensku jednorazrednu školu za pravoslavne djevojke "Zaklada Bože Boškovića".[20]

U porodici se posebno ističe Ruđer Bošković (18.5.1711-13.2.1778-). Veliki je matematičar, fizičar, astronom, diplomat i pjesnik.[21] Rođen je u Dubrovniku, a umro je u Milanu. Školovanje je započeo u Collegium Ragusinum, a nastavio u Rimu u Collegium Romanum.[22] Poslije završetka studija filozofije, matematike, fizike predavao je u nižim razredima Rimskog kolegija, nastavivši istovremeno studij teologije i zaredivši se kao isusovac.[23]

Već 1736. godine počeo je objavljivati rasprave obilje-žene njutnizmom s područja matematike, fizike i astrono-mije.[24] Povjereno mu je 1742. godine da istraži pukotine na kupoli Crkve sv. Pavla u Rimu, o čemu je napisao detaljan izveštaj. Već u prvim radovima pisao je o obliku i veličini Zemlje te nejednakosti sile teže.[25] Pozivu portugalskog kralja Ivana V da u Braziliji izmjeri merdijanski stepen nije se mogao odazvati,[26] jer je po nalogu pape Benedikta preuzeo drugi posao, a iza toga je sa La Mairom (La Merom) izveo mjerenje merdijana između Rima i Riminija.[27] O tome je napisao djelo "Philosophiae naturalis theoria existentium", (Njiena, 1758-), koje je doživjelo mnogo izdanja.[28] Iz Beča Ruđer odlazi u Pariz (1760) gdje kao član jezuitskog reda nije naišao na povoljan prijem u krugu naučnika-enciklopedista.[29] Iste godine otputovao je u London gdje je primljen u Londonsko učeno društvo i pozvan da posmatra prolaz Venere ispod Sunca.[30] On je 1761. godine iz Venecije pošao u Carigrad, a 1762. iz Carigrada[31] odlazi u Varšavu, namjeravajući da produži put do Petrograda, ali ga je u tom sprečila bolest, te se preko Beča vraća u Rim (1763). Svoj put opisao je u djelu "Giornale di ui viaggio da Constantinopoli in Polonia" (1784). Iz Rima odlazi za profesora matematike u Paviju (1764), zatim za profesora astronomije u Milano gdje je osnovao zvjezdarnicu.[32] On je 1773. godine preuzeo upravu optičkog instituta u Parizu. Zatražio je 1783. godine dopust u Francuskoj da bi objavio cjelokupna djela, ali je ubrzo obolio, te ga zateče smrt u Milanu u 76. godini života.

Iako je čitav vijek proveo u tuđini, ipak nije zane-marivao svoju srpsku narodnost. Kada ga je jednom D'Alambert nazvao Talijanom, odlučno je to odbio. On je bio i ostao Srbin, ali katoličke vjeroispovjesti.[33] Napredovanjem nauke raste sve veća slava i zasluga ovog velikog sina srpskog na-roda.[34] On se znao kretati u svim granama ljudskog znanja: astronomiji, meterologiji, fizici, filozofiji, geologiji i geodeziji, te u poeziji. Bio je plamenit oganj iz kojeg su se prosipale razne varnice znanja. Ispitujući sile prirode određivao im je pronađene zakone, otkrivao sakrivene tajne našeg planeta, te popularisao nauku uopšte.


2. ZLATARIĆ[35] (ZLATARICH)



ŠTIT: Poluokrugli plavi štit je koso podjeljen zlatnom gredom u čijoj je sredini crvena ruža, a sa njene desne i lijeve strane nalazi se po jedan srebrni krin (ljiljan); iznad i ispod grede je po jedna crvena ruža sa zlatnim tučkom.[36]

NAKIT: Iznad štita je srebrna kaciga sa zlatnom krunom iz koje rastu raširena plava krila između kojih je crvena ruža.

PLAŠT: S desne i lijeve strane plavo-zlatni.

PLEMSTVO: Zlatarići su stara srpska plemićka porodica u Dubrovniku.[37] Oni su bili jedna od najstarijih i najznamenitijih srpskih pučkih[38] porodica u Dubrovniku i poslije velikog potresa dobili su vlastelinstvo, dakle po-slije 1667. godine, a ne poslije 1665. kako piše Kukuljević. U Dubrovniku su Zlatarići došli iz Srbije, gdje su već bili plemići, gdje su bili odlikovani raznim častima zbog vojničke službe. Neki smatraju da su bili vitezovi.[39] Zlata-rići su se najprije naselili na ostrvo Koločep (Calamatto), odakle su prešli u grad Dubrovnik. Najznačajnija ličnost u ovoj porodici je Dominiko Zlatarić. Njegovi roditelji su bili Žimun Zlatarić, Mihov sin, i Frana, kći Dominika Kladurobovića, koji su bili vrlo bogati. Dominiko se rodio 1558. godine. Imao je brata Miha, koji je bio oficir - tribunus militium (što bi moglo biti pukovnik ili major) u vojsci Đure Zrinskoga, te Cvijetu i Nikolu, koji su bili živi poslije očeve smrti. Od sestara znalo se za Katu koja je umrla poslije 1597. godine.[40] Dominiko je bio veoma nadaren, a učio je talijanski i latinski jezik. Još kao dijete počeo je pisati pjesme. Pošto je u učenju dobro napredovao, otac ga pošalje u Padovu na glasovitu Veliku školu (Gymnasium i archigymna-sium), kasnije univerzitet. Tu je izučavao filozofiju, pravo, a u književnosti je toliko napredovao da je bio na glasu kao govornik i pjesnik.[41] On je 1579. godine štampao o svom trošku talijanske pjesme svoga prijatelja Cesara Simonetija, a poklonio ih je Cvijeti Zuzorić,[42] udatoj Pescioni. U Padovi je učio grčki jezik. Kada je završio nauke, 1579. godine dopala ga je najveća čast na toj školi: bio je imenovan za rektora Rector artistarum,[43] te je primio svečano znakove te časti 13.8.1579. godine. Mletačka republika ga nadari redom zlatnoga viteza (eljues auratis). Dominiko se 1580. godine vratio u Dubrovnik,[44] te se 1587. oženio sa Marom, kćerkom Pere Gomovića. Sve do 39. godine života najveća zabava mu je bila poezija. Ne zna se godina njegove smrti.[45] Crijević kaže da je umro početkom 17. vijeka, ali poslije Dinka Ranjine (1607), jer je ovome upisao nadgrobni natpis.[46] Rijetko kome je uspjelo, kao Dominiku, da je veoma mlad, poslije navršene godine rektoro-vanja na Padovskom univerzitetu, dožive da mu otkriju mramo-rnu ploču na kojoj se kaže: ILLUSTRI VIRO DOMINICO SLATARICHIO SIMEONIS. F. RAGVSINO ELjUITI AVRATO RECTORI SPLENDIPISSIMO LjUI SUO SPLENDORE, AC DIRVTM PRISTINO CANDORI RESTITVIT VNIVERSITAS, PHILOSO-PHORUM ET MEDICORUM NON IMMENOR BENEFICII POSVIT. V. KAL. AVG. M. D. 1.

Zlatarići su kasnije tj. 8.10.1756. godine dobili plemstvo od kraljice Marije Terezije.[47] Plemstvo je dobio Pavao Zlatarić. Uveden je u Liber regius, XLVII, str. 393.



3. GUNDULIĆ (GONDOLA-GUNDULA)



ŠTIT: Srcoliki srebrni štit je tri puta okomito podjeljen plavim gredama: štit je vodoravno podjeljen crvenom gredom.[48]

NAKIT: Iznad štita je srebrna kaciga sa zlatnom krunom iz koje rastu otvorena plavo-srebrna orlova krila presječena crvenom gredom.

PLAŠT: S desne i lijeve strane plavo srebrni.[49]

PLEMSTVO: Gundulići su srpska plemićka porodica iz Dubrovnika.[50] Oni od davnina spadaju u najuglednije porodice dubrovačkog srpskog plemstva. Ova porodica se već od 13. vijeka sastoji od tri loze, koje su se vjekovima održavale i dalje granale,[51] a već u 13. vijeku imala je vodeću ulogu u javnom životu Dubrovnika. U 16. vijeku rod Gundulića se sastojao od tri glavne grane.[52] Najznačajnija ličnost poro-dice je svakako Ivan Gundulić (Xivo Frane), pjesnik (1589-1638-). Školovao se u Dubrovniku.[53] Bio je 1615. i 1619. godine knez u Konavlima, od 1621. obavlja različite službe, ponajviše upravne, a 1634. postaje član Vijeća umoljenih (senator), da bi pred kraj 1638. godine bio izabran u Malo vijeće, ali je umro prije nego što je ušao u to najviše tijelo Republike.[54] Bez svake sumnje, najbolji tragovi srpstva u dubrovačkoj književnosti nalaze se u "OSMANU" Xive Gundulića. On je obimno zahvatao jezičke ljepote i motive iz srpske prošlosti.[55] Gundulićev "OSMAN" ima preko 11.000 stihova, od kojih su skoro 1.100 posvećeni Srbima, Srbiji, Bosni i Hercegovini.[56] Cijelo VIII pjevanje ispunjeno je Gundulićevim srpstvom. U stihovima "OSMANA" zastupljeni su mnogi Nemanjići, "Nemanjići kuća cara", Sv. Sava, Miloš, Marko itd. I za Gundulića Aleksandar Makedonski je kralj Srba. Tu su kosovski heroj Lazar, pa despot Đurađ i ostali Brankovići i njihovi velmože. Osmo pjevanje "OSMANA" je bolna epopeja, ali i apoteoza srpstva. Pjesnik[57] ne tuguje samo za iščezlom veličinom, već je u nju upleo i sav onaj idealan život Srba kroz vesela prela i kroz njihova kola i pjesme, kroz priče o vilama, o čemu pričaju i pjevaju "raške kćeri rajske ljepote".[58] Gundulić posebno uzdiže svoje najbliže komšije (susjede) Bosance i Hercegovce. On zna za Varnu, Vitošu, Staru planinu, Nikopolje, Moravu, dok mu je Smederevo poseban izvor osjećaja i misli. Hrvatima je Gundulić posvetio svega nekoliko stihova. Hrvati su pohrvatili Gundulića. Oni su pohrvaćivali sve što je srpsko. To je ponajviše vršila katolička crkva, a kasnije Ilirci i strana zabludjela inteligencija. Jedan od rijetkih poznava-laca Gundulića, Luko Zore[59] (prof. zadarske Gimnazije), još 1869. godine skretao je pažnju javnosti na neobuzdano pohrvaćivanje svega što je srpsko: "Stara bolest kod jednog dijela naše braće da krste isključivo svojim imenom i naš grad Dubrovnik i naše sve od reda velike književnike, učenjake"... Tako su skoro pohrvaćivali slavnog Ruđera Boškovića i Baltazara Bogišića, a danas našega velikog pjesnika Xiva Gundulića".[60] U istoriji srpske književnosti savršena je i utvrđena stvar da je Ivan Gundulić najveći srpski pjesnik perioda koji se naziva dubrovačko-dalma-tinski.[61] Možemo slobodno zaključiti da je Gundulić bio vrstan sin srpskog naroda, i da mu je pored ostalih uzvišenih zamisli pred očima lebdjela slavna srpska prošlost. Gundu-lići kao istaknuta plemićka srpska porodica su dali mnogo znamenitih ličnosti i poslije Ivana Gundulića. Dovoljno je spomenuti samo jednog, i to poslednjeg člana ove porodice, baruna Frana Gundulića,[62] inače viteza malteškog reda i od 1889. godine do smrti načelnika Dubrovnika. Frano je neoženjen preminuo u Dubrovniku 3.7.1899. godine, a sahranjen je u groblju Sv. Mihajla (porodična grobnica) u Lapodu (župa Gruž).[63] Austrijska vlada mu je 1845. godine dodjelila barunsku titulu.[64]



4. PUCIĆ (POZZA)[65]



ŠTIT: Poluokrugli plavi štit je dva puta koso podijeljen sa dve zlatne grede. Ispod i iznad zlatnih greda nalaze se po tri srebrna ljiljana.[66]

NAKIT: Iznad štita je srebrna kaciga, iznad koje je zlatna kruna iz koje raste crni orao raširenih krila.

PLAŠT: S desne strane plavo-zlatni, a s lijeve plavo-srebrni.

PLEMSTVO: Pucići su srpska plemićka porodica iz Dubrovnika.[67] Plemićki rod Pucić (Pozza) može se pratiti u Dubrovniku još od 13. vijeka.[68] Među poslednjom dubrovačkom vlastelom posebno su bili poznati oni iz roda Pucić. Pripadnici te porodice obavljali su za Dubrovačku republi-ku najviše državne funkcije, a neki su se istakli kao knjiže-vnici (na primer Vicko Pucić).[69] Najstariji predstavnici ove porodice su braća Paskva i Petar.[70] O pravom rodonačelniku ove porodice nije nam do danas ništa poznato (neki "Sabini"). Kao prvi predstavnik porodice javlja se Paska Čiponić 1253. godine u spisku članova Velikog vijeća, prili-kom potpisivanja ugovora o savezu između Dubrovnika i buga-rskog cara Mihajla Asena.[71]

Pasko je vršio svake druge godine dužnost iudexa, pa je kao takav bio član Malog vijeća. Imao je sinove (najstariji Savo) koji su trgovali u Srbiji i Bosni. Petar (1281-1334) je bio član Vijeća umoljenih 1326. godine.[72] U 14. vijeku najzna-čajnija ličnost u porodici je Petrus de Margarito de Poca (1360). Bio je član Malog vijeća i Vijeća umoljenih. Izabran je 1359. godine za kneza Republika.[73] U toku 14. vijeka ni jedan Pucić nije bio na tom visokom položaju, tek u 19. vijeku rod Nikolausa Johanusa de Poca ima takvu ličnost. U 16. vijeku u ovoj porodici ističe se Karlo Pucić (Puteus Pozza), latinski pjesnik (1458-1522).[74] On je u 15. vijeku štampao[75] spis "Caroli Putci patricii Ragusini ellegiarum libellus de laudibus Genesae puellae", hvaleći u tim pjesmama primjenu tadašnjih trubadura, ljepotu djevojke Nježe koja se i posvećuje Bogu. Te su pjesme rijetko lijep primjer humanističkog pjesništva.

U vrijeme pada Dubrovačke republike (1808-) u Dubrovniku živi samo jedna plemićka porodica sa prezimenom Pucić (Pozza).[76] Iz te porodice potekla su četiri sina (četiri brata): Niko Luiđi, Marko, Mato sa nadimkom Neru, i Lucijan.[77] To su bili poslednji Pucići koji su se ženili. U njihovim brakovima rođeno je sedam sinova. Nikola Luiđi je imao tri sina: Orasta (Meda), Nikolu Velikoga i Nikolu Maloga.[78] Treći brat Mato je imao jednog sina, a četvrti brat Lucijan nije imao sina. Rafo Pucić (sin Nikov) nije bio brat Medov i Nikole Velikog, već njihov rođak.[79] Rafo Pucić je rođen 27.4.1828. godine u Dubrovniku. Umro je u Beču 4.11.1890. godine. Bio je po zanimanju pravnik-advokat.[80] Pripadao je dalmatinskoj Narodnoj stranci. Pet puta je biran za dubro-vačkog opštinskog načelnika (1869, 1872, 1875, 1882, 1884), dva puta za zastupnika u Dalmatinskom saboru (1870, 1876) i dva puta za zastupnika u Carevinskom vijeću (1879, 1885).[81]

Jedna od najmarkantnijih ličnosti iz ove srpske porodice je Medo Pucić (12.3.1821-30.6.1882), knez i pjesnik, od oca Marka i majke Mandalijene Bundicere. Počeo se ško-lovati u Dubrovniku, a licej je završio u Mlecima. Pravo je učio u Padovi i Beču. Još u Mlecima 1841. godine upoznao se sa Kolarom,[82] što je mnogo utjecalo na njegovo srpsko i slave-nsko osjećanje.[83] Često je putovao po mnogim zemljama Evrope. Njega je 1868. godine pozvalo tadašnje Namjesništvo za vaspi-tača maloljetnom knezu Milanu u Beogradu, na kojem je polo-žaju ostao do 1874. godine.[84] Poslednjih 10 godina je proveo u Dubrovniku baveći se poezijom, istorijskim studijama i publicistikom. Pucić je djelovao kao pjesnik, naučnik i političar. Počeo je pjevati 1840. godine. Prvi su mu stihovi bili lirski, romantičarski. Njegov se stil sve više pri-bližavao narodnom. Prvo izdato djelo mu nije izvorno: "Slovjanska antologija iz rukopisah dubrovačkih pjesnikah" (1844). Kasnije, 1849. godine, štampao je svoje elegije pod naslovom "Talijanke", zatim "Pjesme" (1862, 1879), "Cvijeta" i dr.[85] Pucić je pisao te stihove na italijanskom i uglavnom je prevodio stihove na taj jezik. Tako je preveo nešto iz Gundulićevog "OSMANA". Bavio se i istorijom, a posebno istorijom dubrovačke književnosti. Tako je među ostalim napisao raspravu o Ignjatu Đorđiću i biografiju Slavnog dubrovačkog numizmatičara Anselma Banduria (1671-1742). Glavno njegovo istorijsko djelo je iz dubrovačkog arhiva - "pomenici srpski", koje je izdalo Srpsko učeno društvo, (I, 1858, II, 1862), u koje je Pucić ugradio svoj srpski nacionalizam čija osnova je bila staro dubrovačko i dalmatinsko slovinstvo.[86] Kao pjesnik Pucić je cijenjen kao preteča Njegoša i Branka Radičevića. Austrijsko plemstvo dodijelio je car Leopold, Matiji Puciću, i njegovim potomcima i to grofovski naslov sa pridjevom "zagorski" 1688. godine. Pucići su imali nadimak "Škatići", ali ne zna se do danas zašto.




5. RASTIĆ (RESTI)[87]



ŠTIT: Poluokrugli štit je vodoravno podjeljen. Donje srebrno polje je tri puta koso podjeljeno sa tri crvene grede, u gornjem plavom polju nalazi se srebrna kula sa jednim plavim vratima i dva prozora u gornjem djelu, a kula se završava srebrnim kruništem.

NAKIT: Iznad štita nalazi se zlatna kruna bez šlema.

PLAŠT: Nema.

PLEMSTVO: Rastići (Resti, Rasti) su srpska plemićka porodica porijeklom iz Dubrovnika.[88] Prvi pomen porodice[89] potiče iz 13. vijeka. [90] Njezini predstavnici se nisu nalazili na odgovornim dužnostima.[91] Rastići su pred kraj 13. vijeka održavali trgovačke veze sa kopnenim zaleđem, a početkom 14. vijeka idu sve do Srema. Obavljali su razne dužnosti vezane sa privrednim životom grada, kao i dužnosti iudexa minores curiae. Međutim, ipak nalazimo Simona Mathie de Rasti da vrši dva puta dužnost člana Vijeća umoljenih, a 1301. godine jedan je od "iudex et consilarii".[92] Rastići od kraja četrdesetih godina 14. vijeka ulaze u Malo vijeće. Krajem 14. i 15. vijeka porodica posjeduje veliki privredni ugled koji zasniva na jačanju veze sa Bosnom, Srbijom i Ugarskom.[93] Za vrijeme epidemije kuge 1348. godine broj članova porodice Resti se prilično smanjuje. Sredinom 14. vijeka ubrajaju se Resti, sa Symeom Sclani de Resti i Vitom Volcii de Resti u onaj sloj porodica koje su redovno imale svoje predstavnike ne samo u Vijeću umoljenih nego i u Malom vijeću.[94] Poslije Syme Slavi de Resti čitavu jednu deceniju, porodica Rastić nije imala ni jednog reprezentativnog predstavnika. Neki članovi ove porodice (Michael i Marinus de Rasti) su u prvim decenijama 15. vijeka aktivno učestvovali u rješavanju dubrovačkih političkih pitanja.[95] Igrali su značajnu ulogu u diplomatskim poslovima sa Bosnom, Srbijom i Ugarskom, kamo su išli kao dubrovački poslanici.[96]

Od kraja 14. vijeka bio je svake godine po jedan Resti knez Republike. Članovi ove porodice su kasnije prešli u Hrvatsku. Nalazimo ih u Lici u 18. vijeku.[97] Dane Rastich, vitez (1794-1853) bio je stožerni pisar 1809. u vojsci. Iste godine postao je kadet i poručnik, a borio se u vojsci hrvatskog bana Gyulaia. Tokom 13 godina bio je učitelj matematike u vojnoj školi u Karlovcu. Postao je 1826. natporučnik i ađutant zapovjedajućeg generala u Zagrebu. Dane je 1836. godine postao major, 1845. pukovnik i zapovjednik graničarske pukovnije u Petrovaradinu. U ratu protiv Mađara sudjelovao je 1848-1849. godine i 1849. postaje član viteškog reda Marije Terezije, te general-major u armiji bana Jelačića. Poslije rata koma-ndovao je brigadom u Gospiću, a 1853. godine postao je po-dmaršal, kada je penzionisan. Plemstvo (barunstvo) je dodijeljeno 1851. godine Danijelu Rastiću. U ovoj porodici u Gospiću posebno se istakao major Dane Rastić, kojem je Franjo Josif 16.6.1882. godine dodijelio plemstvo i grb.[98]


Rezime


U Dubrovniku je bilo mnogo srpskih plemićkih porodica koje su imale svoje grbove. U ovom radu obrađeni su samo nekoliko. Posebno su bile značajne plemićke srpske porodice Bošković, Zlatarić, Gundulić, Restić (Rastić) i Pucić. Ove srpske plemićke porodice bile su katoličke vjere. Grbovi ovih plemićkih porodica imaju sve karakteristike zapadne heraldike, ali se osijeća utjecaj i srednjoevropske. Ovim radom smo pokušali dokazati da su Srbi u Dubrovniku, kao i u Dalmaciji i Hrvatskoj, imali značajnu ulogu u svim zbivanjima, što je pored ostalog rezultiralo dobijanjem plemstva. Neki članovi srpskih plemićkih porodica postali su značajne ličnosti nauke i istorije, evropskih i svjetskih razmjera (Bošković) i dr.



Literatura:



1. Dr Stjepan Antoljak, Pomoćne istorijske nauke, Kraljevo, 1971.

2. Heyer von Rosenfeld, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nurnberg, 1873.

3. Ivan pl. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nurnberg, 1873.

4. Dr Marko Atlagić, dr Božidar Šekularac, Pomoćne istorijske nauke, Priština, 1997.

5. Dr Marko Atlagić, Grbovi plemstva u Slavoniji i Vojvodini u novom veku, s posebnim osvrtom na grbove srpskog plemstva, Priština, 1997.

6. Miloš Ćirić, Heraldika, Beograd, 1988.

7. Bartol Zmajić, Heraldika, Zagreb, 1996. (posmrtno izdanje)

8. M. Rešetar, Popis dubrovačkih vlasteoskijeh porodica, Godišnjak Dubrovačkog učenog društva "Sveti Vlaho", knj. 1, Dubrovnik, 1929, str. 1-11.

9. D. Pavlović, O krizi vlasteoskog staleža u Dubrovniku XVII veka, Zbornik radova XVII, Institut za proučavanje književnosti SAN, knj. 2, Beograd, 1952, str. 27-28.

10. B. Krekić, Dubrovnik i Levant (1280-1410), Beograd, 1956, str. 138.

11. Dr Ilija Sindik, Dubrovnik i okolina, Srpski etnografski zbornik, knj. XXXVIII, 1926, str. 60.

12. Philippus de Diversis deljuartgiania de Lucca, Situs aedificorum politiae et laudabilum consuetudini inclitae civitatis Ragusii, Ed Brunell Zar 1882.

13. M. Medini, O postanku i razvitku kmetskih odnošaja u Dalmaciji, Zadar, 1920.

14. Hrvatski biografsko leksikon, I, II, Zagreb, 1989.

15. Jeremija D. Mitrović, Srpstvo Dubrovnika, Beograd, 1992.

16. Arhiv SANU, Rukopisne knjige, br. 38, - Republicae Ragusinae... str. 19.

17. Željko Mitrović, Ruđer Bošković, Zagreb, 1968.

18. T. K. Popović, Gdje su se rodili Boškovići, Dubrovnik, god. 5, 1896.

19. Isti, Božo Bošković, Orao, br. 19, 1893.

20. Isti, Božo i Teodor Bošković, Nedjelja, god. 3, 1910.

21. Spomenica Ruđera Boškovića, Dubrovnik, 1911.

22. Franjo Rački, Život i ocjena rada Ruđera Boškovića, Rad JAZU, br. 87-89, 1887-1888.

23. D. Veccolini, Dell vita e degli studi di R. Boscovich, Giornalearcadica di Roma, br. 92, 1842.

24. R. Stojanović, Ruđer Bošković, Kolo, god. 4, br. 3-4, 1902.

25. S. Stanojević, Narodna enciklopedija Srpsko-Hrvatsko-Slovenačka, I, Zagreb, 1928.

26. B. Petronijević, Život Ruđera Boškovića, Misao, god. 6, 1924.

27. B. Truhelka, Bošković u Parizu enciklopedista 1759-1769, Savremenik, god. 21, br. 8-9, 1928.

28. Isti, Engleska pisma Ruđera Boškovića, Misao, god. 11, br. 30, 1929.

29. L. L. Njhyte, Ruđer Josip Bošković, Almanah Bošković, 1959-1960.

30. Luko Zore, Dubrovčani su Srbi, Dubrovnik, 1903.

31. P. Budmani, Djela Dominika Zlatarića, Zagreb, 1899.

32. Mirko Tomasović, Tradicija i kontekst, Zagreb, 1988.

33. D. Pavlović, Prilozi za biografiju Dominika Zlatarića, 1959.

34. Petar Kolendić, Galicijev govor u čast Zlatariću, Šišićev zbornik, Zagreb, 1929.

35. Tadić Jorjo, Mladost Cvijete Zuzorić, Šišićev zbornik, Zagreb, 1929.

36. Irmgard Manken, Dubrovački patricijat u XIV veku, Beograd, 1960, 37. Enciklopedija Jugoslavije, IV, Zagreb, 1986.

37. Dr David Bogdanović, Život i književni rad Xiva Frana Gundulića, Dubravka, Uzorna djela hrvatske i svjetske književnosti, knj. 9, str. 9.

38. K. Milenović, Ivan Gundulić srpski pjesnik prve polovine 17. vijeka, Otaxbina, god. VII, br. 77-78, Beograd, 1888.

39. Momčilo Ivanić, O Ivanu Gunduliću kao srpskom pjesniku, Nastavnik, knj. 4, Beograd, 1893.

40. Marko Car, Ivan Gundulić, Letopis Matice srpske, knj. 350. Novi Sad, 1938.

41. Jeremija Mitrović, Sukob Srba i Hrvata prilikom otkrivanja spomenika Gunduliću 1893. u Dubrovniku, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, sv. 2, 1991.

42. Historijski arhiv u Dubrovniku, Matica mrtvih grada Dubrovnika, XIII, br. 38.

43. Niko Gjivanić, Podaci za biografiju pjesnika Điva Fr. Gundulića, Zadar, 1909.

44. Prof. Milan Rešetar, Numizmatika, I, Sremski Karlovci, 1924.

45. T. Smičiklas, Codex diplomaticus Criatuae Dalmatiae et Alavoniae, IV, Zagreb, 1904-1934.

46. Historijski arhiv u Dubrovniku, Testament notaria, II.

47. Isto, Diversa Cancellariae, VIII, 106/P.

48. Milan Rešetar, Popis dubrovačkijeh vlasteoskijeh porodica, Glasnik dubrovačkog učenog društva "Sveti Vlaho", knj. 1, Dubrovnik, 1929.

49. Jospi Bersa, Dubrovačke slike i prilike, 1800-1888, Zagreb, 1941.

50. Ivo Perić, Politički lik Rafa Pucića, Rad JAZU, knj. 375, Zagreb, 1978.

51. Franjo Kulišić, O Medi Puciću, Dubrovnik, 1912.

52. Kosta Milutinović, O vezama Dalmacije i Vojvodine u doba ilirskog pokreta 1835-1848, Zadar, 1986.

53. Isti, Medo Pucić i Narodni preporod u Dubrovniku, Dubrovnik, br. 3-4, 1964.

54. F. Marković, Knez Medo Pucić, Rad JAZU, br. 67, Zagreb, 1883.

55. Monumenta Ragusina, II, Zagreb, 1879-97, str. 140.

56. F. Miklošić, Monumente serbica..., Njien, 1858.










[1] Dr Stjepan Antoljak, Pomoćne istorijske nauke, Kraljevo, 1971; B. Zmajić, Heraldika, Zagreb, 1971; Miloš Ćirić, Heraldika, Beograd, 1988; dr Marko Atlagić, Grbovi plemstva u Slavoniji i Vojvodini u novom veku s posebnim osvrtom na grbove srpskog plemstva, Priština, 1997; Usporedi: dr Marko Atlagić, Pomoćne istorijske nauke, Priština, 1997.

[2] Heyer F. Rosenfeld, Der Adel von Dalmatien, Nurnberg, 1873; M. Rešetar, Popis dubrovačkih vlasteoskijeh porodica, Godišnjak dubrovačkog učenog društva "Sveti Vlaho", knj. 1, str. 1-11, Dubrovnik, 1929; M. Meidni, Starine dubrovačke, Dubrovnik, 1935.

[3] D. Pavlović, O krizi vlasteoskog staleža u Dubrovniku XVII veka, Zbornik radova XVII, Institut za proučavanje književnosti SAN, knj. 2, Beograd, 1952, str. 27-28.

[4] B. Krekić, Dubrovnik i Levant (1280-1410), Beograd, 1956, str. 138.

[5] Dr I. Sindik, Dubrovnik i okolina, Srpski etn. zbornik, knj. XXXVIII, 1926, str. 60.

[6] O dubrovačkoj heraldici nemamo literature, osim nekoliko šturih bilježaka u časopisima i novinama, ali to je nedovoljno da bi se dobila tačna i sveobuhvatna slika ove pomoćne istorijske nauke u Dubrovniku.

[7] Od 15. vijeka vodila se posebna knjiga "Specchio" u kojoj su zabilježena imena svih državnih funkcionera, a oni su bili samo plemićkog porijekla.

[8] Philippus de Diversis de Ljuartgianis de Lucca, Situs aedificiorum politiae et laudabilum consuetudini inclitae civitatis Ragusii. Ed Brunelli, Zara, 1882 (astratto dai programini del Ginuuosio superiore di Zara degli anui 1880-1882), str. 6.

[9] M. Medini, O postanku i razvitku kmetskih odnošaja u Dalmaciji, Zadar, 1920, str. 77; Ivan pl. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonienen, Nurnberg, 1899, taf. 15.

[10] Arhiv Srpske akademije nauka i umetnosti (ASNAU). Rukopisne knjige, br. 38, Reipublicae Ragusinae cijiusljue optimatum insigniae, str. 19. Don Josip Zovko, Bošković u selu Orahov Do, Vrela i prinosi, br. 8, Sarajevo, 1938, str. 83.

[11] U crkvenim knjigama u Ravnoj župi Orahov Do navode se među drugim starosjediocima i Boškovići. Vidi: Željko Marković, Ruđer Bošković, Zagreb, 1968, str. 11.

[12] Hrvatski biografski leksikon, br. 2, Zagreb, 1989, str. 195; Jeremija D. Mitrović, Srpstvo Dubrovnika, Beograd, 1992, str. 124-126.

[13] Iz 1629. godine sačuvana je jedna izjava ljudi napisana "IN CARTTERE ILIRICHO OVERO SERVIANO" (srpskim pismom) koja o tom govori.

[14] Nikola je u tom djelu unio srpske manastire od Kosova do Hercegovine, kako ih je vidio i kako je o njima nešto doznao.

[15] Željko Marković, Ruđer Bošković, Zagreb, 1968, str. 14. Neko vrijeme se Ruđer Bošković, sin Nikolin, služio pečatom za pečaćenje svojih pisama na kojemu je bio grb Pokrajčića.

[16] Ivan pl. Bojničić, Der Adel, 149.

[17] Bojničić navodi da je plemstvo podjeljeno Georgu Boškoviću (možda Đuri - Ruđeru). Teško je utvrditi na kojeg se Boškovića to odnosi.

[18] T. K. Popović, Gdje su se rodili Boškovići, Dubrovnik, god. 5, 1896, br. 20, str. 3.

[19] T. K. Popović, Božo Bošković, Orao (kalendar), br. 19, 1893, str. 21.

[20] Isti, Božo i Teodor Bošković, Nedjelja, god. 3, 1910, br. 8, str. 136.

[21] Spomenica Ruđera Josipa Boškovića, Dubrovnik, 1911, str. 2.

[22] Hrvatski biografski leksikon, br. 2, Zagreb, 1989, str. 194.

[23] Franjo Rački, Život i ocjena rada Ruđera Boškovića, Rad JAZU, str. 87-89, 1887-1888, str. 1.

[24] D. Vaccolini, Dell vita e degli studi di R. Boscovich, Giornale arcadica di Roma, br. 92, 1842, str. 174.

[25] K. Stojanović, Ruđer Bošković, Kolo, god. 4, br. 3-4, 1902, str. 163.

[26] Željko Marković, Ruđer Bošković, Zagreb, 1968, str. 84.

[27] S. Stanojević, Narodna enciklopedija Srpsko-Hrvatsko-Slovenačka, I, Zagreb, 1928, str. 270.

[28] B. Petronijević, Život Ruđera Boškovića, Misao, god. 6, br. 15, 1924, str. 1026.

[29] B. Truhelka, Bošković u Parizu enciklopedista 1759-1760, Savremenik, god. 21, br. 8-9, 1928. str. 429.

[30] Isti, Engleska pisma Ruđera Boškovića, Misao, god. 11, br. 30, 1929, str. 315.

[31] L. L. Njhyte, Ruđer Josip Bošković, Almanah Bošković, 1959-1960, str. 180.

[32] Hrvatski biografski leksikon, br. 2, Zagreb, 1989, str. 197.

[33] Jeremija D. Mitrović, Srpstvo Dubrovnika, Beograd, 1992, str. 125.

[34] Luko Zore, Dubrovčani su Srbi, Dubrovnik, 1903, str. 8.

[35] ASANU, Rukopisne knjige, br. 38, Reipublical Ragusina..., str. 39. Drugi div je dobiven 21.8.1756. godine. U plavom štitu zlatni lav koji u podignutoj predugoj alesinci drži srebrnu sablju - krivošiju. U nakitu je oklopljena savijena srebrna lula sa krivošijom u šaci.

[36] Heyer von Rosenfeld, Der Adel von Dalmatien, Nurnberg, 1873, str. 137.

[37] Jeremija D. Mitrović, Srpstvo Dubrovnika, Beograd, 1992, str. 125. Ivan Kukuljević-Sakcinski je tvrdio da su iz Mezije. Vidi: P. Budmani, Dela Dominika Zlatarića, Zagreb, 1899, str. 9.

[38] Pučani su u Dubrovniku bili slobodni red koji se brojio prvi poslije vlastele, bili su razdjeljeni u dve bratovštine: Sv. Antuna i Sv. Lazara. Svaka je porodica imala svoj grb koji je bio upisan u državnu arhivu, i izvan Dubrovačke republike smjeli su se nazivati vlastelom, ali ne dubrovačkom nego stonskom. Genealogiju i istoriju porodice napisao je Bjeloslav Tiburtini oko početka 16. vijeka.

[39] Vjerovatno se misli na to što je Dominiko Zlatarić dobio kao rektor čast zlatnog viteza.

[40] Njezinu je smrt opjevao Dominiko u pjesmi pod naslovom "U smrt Kate svoje sestre". Vidi: P. Budmani, Dela Dominika Zlatarića, Zagreb, 1899, str. 185.

[41] Učitelj mu je bio njegov ujak Frano Kladurobović, dok je Kukuljević mislio da je Kladurobović bio uz njegova oca učitelj.

[42] Ona je nadahnula Dominika pjesničkim duhom od najmlađe njegove dobi. Svojom ljepotom, ljubaznošću i duhovitosti Cvijeta je zanosila srce i pamet ljudima što su je poznavali.

[43] Mirko Tomasović, Tradicija i kontekst, Zagreb, 1988, str. 64.

[44] D. Pavlović, Prilozi biografiji Dominika Zlatarića, 1959, str. 461.

[45] Petar Kolendić, Galliccijev govor u čast Zlatariću, Šišićev zbornik, Zagreb, 1929, str. 100; Tadić Jorjo, Mladost Cvijete Zuzorić, Šišićev zbornik, Zagreb, 1929, str. 395.

[46] On glasi: Život svrši dni ukopan ovde bi Romina ki s pjesmi neumrli glas dobi, koje čim spjevaše, za sobom Serene i vile vođaše i zvijeri i stijene. Apolo prosuzi mrtva ga videći, i Lubav u tuzi pomiče cvileći.

[47] Ivan pl. Bojničić, Der Adel von Kroatien und Slavonien, Nurnberg, 1899, str. 209.

[48] ASANU, Rukopisne knjige, br. 8, Reipublical Ragusina..., str. 21.

[49] Heyer von Rosenfeld, Der Adel von Dalmatien, Nurnberg, 1873, str. 111.

[50] Jeremija D. Mitrović, Srpstvo Dubrovnika, Beograd, 1992, str. 120.

[51] Iramgard Manken, Dubrovački patricijat u XIV veku, Beograd, 1960, str. 258.

[52] Prema K. Jirečeku porodica Gundulić se samo javlja u Zadru, gde se 1199. godine spominje neki Dobre de Gundula, koji je 1205. prisustvovao kao svjedok pri sklapanju ugovora (trgovačkog) između Raba i Senja.

[53] Enciklopedija Jugoslavije, Zagreb, IV, 1986, str. 629.

[54] Dr David Bogdanović, Život i književni rad Xiva Frana Gundulića, Dubravka, Uzorna djela Hrvatske i svjetske književnosti, knj. 9, str. 9.

[55] Momčilo Ivanić, O Ivanu Gunduliću kao srpskom pjesniku, Nastavnik, knj. 4, str. 5, Beograd, 1893.

[56] Kosta Milenović, Ivan Gundulić srpski pjesnik prve polovine 17. vijeka, Otaxbina, god. VII, br. 77-80, Beograd, 1888, str. 119.

[57] Marko Car, Ivan Gundulić, Letopis Matice srpske, knj. 350, Novi Sad, 1938, str. 45.

[58] Najraniji Gundulićev rad je "Pjesni pokorne kralja Davida", Rim, 1621. U mladosti je napisao dosta pastorala, "složenja" za koje tvrdi da su se "s veličijem slavom prikazivali": Galatea, Posvetilišta ljuveno, Cereva Kleopatra, Adona, Koraljka od Sira, zatim Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana i Armida. A od svih njegovih lirskih pjesama najljepša je "Suze sina razmetnoga" (Mleci, 1622). Kruna svega njegovoga pjesničkoga rada je pored "Dubravke", "Osman" u kojem je opjevan tragičan svršetak turskog cara Osmana II.

[59] Mitović Jeremija, Sukob Srba i Hrvata prilikom otkrivanja spomenika Gunduliću 1893. u Dubrovniku, Zbornik O Srbima u Hrvatskoj, 1991, sv. 2, str. 195.

[60] Isti, Srpstvo Dubrovnika, Beograd, 1992, str. 124.

[61] Momčilo Ivanić, O Ivanu Gunduliću kao srpskom pjesniku, Nastavnik, knj. 4, sv. 5, Beograd, 1893, str. 395.

[62] Historijski arhiv u Dubrovniku Matica mrtvih grada Dubrovnika, XIII, br. 38, str. 32.

[63] Niko Đivanić, Podaci za biografiju pjesnika Điva Fr. Gundulića, Zadar, 1909, str. 4.

[64] Prof. Milan Rešetar, Numizmatika, I, Sremski Karlovci, 1924, str. 571-572.

[65] ASANU, Rukopisne knjige, br. 8, Reipublical Ragusina..., str. 30. Pored plemića... su još dva grofovska... Pucići.

[66] Krin je miljenik čitavog Istoka u svakom pogledu, a posebno kao ornament u Vizantiji i srednjovekovnoj Srbiji. Ukorjenjeno mišljenje da se u Srbiji javlja zbog francuskog porijekla Jelene Anžujske je sasvim pogrešno. Kod Srba je lako prihvaćen zbog svoje bjeline i opojna mirisa, što daje karakteristiku carskog cvijeta. Osim toga, u srpskim zemljama vezivan je za Bogorodicu, poštovan kao "Bogorodičino cvijeće".

[67] Jeremija Mitrović, Srpstvo Dubrovnika, Beograd, 1992, str. 185.

[68] Irmgard Manken, Dubrovački patricijat u XIV veku, Beograd, 1960, str. 365.

[69] Ivo Perić, O potomcima dubrovačkog vlastelina Rafa Pucića, Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, sv. 1-4, Beograd, 1988, str. 126.

[70] Prema spiskovima vlasteoskih rodova u dubrovačkim hronikama porodica Pucić potječe iz Kotora.

[71] T. Smičiklas, Codex diplomaticus Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae, IV, Zagreb, 1904-1934, str. 400.

[72] Historijski arhiv u Dubrovniku, Testamenta Notaria, II, 27. v.

[73] Historijski arhiv u Dubrovniku, Diversa Cancellariae, VIII, 106/P.

[74] S. Stanojević, Narodna enciklopedija Srpsko-Hrvatsko-Slovenačka, III, Zagreb, 1928, str. 733.

[75] Milan Rešetar, Popis dubrovačkijeh vlasteoskijeh porodica, Glasnik dubrovačkog učenog društva "Sveti Vlaho", knj. 1, Dubrovnik, 1929, str. 9-10.

[76] Josip Bersa, Dubrovačke slike i prilike 1800-1880, Zagreb, 1941, str. 230.

[77] Jedan po jedan su nestajali, odnosno umirali. Poslednji je umro Marko, potomak dubrovačkog srpskog plemićkog roda Pucić. Vidi: Crvena Hrvatska, br. 15, Dubrovnik, 1911, str. 2; Ivo Pucić, Politički lik Rafa Pucića, Rad JAZU, knj. 375, Zagreb, 1978, str. 232; Medo Pucić, Slovenca, 1882, br. 23, str. 356.

[78] Braća Niko Veliki i Niko Mali dobili su pridjevke Veliki i Mali da bi se tačno znalo o kojem se radi. Veliki se upotrebljavao u smislu stariji, a mali u smislu mlađi.

[79] Isto, str. 357.

[80] U isti mah započinje svoj pregalački rad, kao srpski pjesnik i slovenski apostol pred latinskom Evropom. U Italijanskom listu "La Favilla" objavio je čitav niz rasprava na talijanskom jeziku u kojima se bavi istorijomာ etɮogrɡfijm iĠknj⁩ževɮošću.

[81] Franjo Kulišić, O Medၩ Puၣićuာ Duၢrov፮ik, 191Ȳ, sၴr. 15.

[82] Kao nastavnik kralja Mil⁡na ≾ivi na ɳrpsɫom ?vorŵ od 1868-1874, živi i na dvoru najsㅴarije evrop⁳ke ≤ina≳tij? - ͂urbona.

[83] Kosta Milutinović, ⁏ veźama†Dalቭaci㍪e iȠVojvodiⅮe u doba ilirskog pokreta 1835-1848⌬ Zadar, 198ℶ, sㅴr. 〳01.ȍ

[84] Od Pucićevih pjesama najkarakteŲistၩčniŪa j㉥ "Rちdni‍ki ik", napisana u povodu prve socijalistiȍke ㉰obj⁥de ቮa o⁰štinskiⅭ izborima u Kragujevcu 1876. godine.

[85͝ K.ᄠMil㉵tinɯvić㈬ Meɤo Pŵcić i Narodni preporod u Dubrovniku㈬ DuŢrov⍮ik, br.Ġ3-4Ȭ 19Ķ4, ታtr. 13-14.

[86] F. Marković, Knez Meɤo P⁵cićာ RaⅤ Jazu, ံ7, Śagreb, 1883, str. 126.

[87] Heyeɲ voɮ Roͳenfeld,ጠDer AdeŬ von Dalmatien, Nurnberg, 1873, taf. 44.

ည[88ŝ AS⍁NU,ᄠRukůpisne kၮjige, br. 8, Reipublical Ragusina..., sŴr. 36.

≛89] Irmͧard℠Manken, Dubrovački patricijat u XIV†vekㅵ, Bづogrቡd, ∱960Ĭ stɲ. 385. Milan Rešetar, Popis dubrovačkijeh vɬastብoskijeh†porodica, Dⅵbronik, 1921, str. 11.

[90] T. SmičiቫlasĬ Codex ⁤iplmatᅩcusဠCroatiae, Dalmatiae et Slavoniae, Iᅉ, Zagreb, 1ᄹ04,Ƞstr̮ 24ံ.

[91] B. Zmajić, Heraldika, Zagreb,†199⌶, str. 〴7.

[∹2] ͍onumenta Ragusina, vol. 5, Zagreb, 1879‭97, strȮ 7.

[93]̠O poslovnim vezama Rastića sa Srbijom imamoĠpodɡtke℠većĠza ȱ3. ⅶijeɫ. Kasnije, za vrijeme boravka u Srbiji ȱ313℮ goⅤine, Simon ၍athiae de Rasti predao je kralju Milutinu žၡlbuဠu iቭe dubroቶačkɩh tၲgovaca u Rudniku.

[94] Monumenta Rag͵sina, vはl. ጵ, Z⍡greᅢ, 1ȸ79-97, str. 7.

[95] K. Jiriček, Spom⁥nici srɰski, Be፯graɤ, 1㌸92,ᄠstr. 45; Lj. Stojanović, Stare srpske povelၪe i⌠pisa, knj. I; ㉄ubrovnik i susedi njegovi, 1-2, Beoɧrad-Sreŭski̠KarŬovci, 1ȹ29-ı934, str. 644.

[96] F. Miklošić,ȠMonŭentɡ seၲbicɡ spectaᅮtia hisoriam Serbiae, Bosnae, Ragisii, ⁎jieɮ, 1‸59,∠str. 231.
ȍ
[9∷] S. Stanojević, Narodna enciklopedㅩja Srpsɫo-H⁲vatsko-⁓lovenačka, III, Zagreb, 1928, str. 811.

[98]ȠU prodici Rastić u Dub⁲ovniku u 17. i 18. vijeku istakao se Džono ⌨Jun≩je) Rastić Antuᅮov, istoričar. Bio je ugledni član dubrovačkog senata. Napisao je hroniku Dubrovnika (Chroniche di Ragusa), koja nije dovršena, jer ide do 1481. godine. Pod tim imenom susrećemo jednog Rastića - Džono Junije Rasti (1765-1815), latinskog pjesnika, poslednjeg člana patricijske porodice.[/img]

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Heraldika je fantasticna stvar, ja sam jednom prilikom doshao do grba svoje porodice koji je bio negde iz perioda od 14 - 16 veka, nazalost racunar mi je riknuo pa sam ja ostao bez njega.
Ukoliko neko ima neke izvore ili je mozda naleteo na grb porodice KRASOJEVIC nek m i se javi, bio bih mu neizmerno zahvalan.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Zasto ne obnovis to svoje istrazivanje, moze da bude jako zanimljivo.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Ako znate nekog ko se bavi istrazivanjem porodicnih znamenja i pravljenjem porodicnog stabla, obavezno mi recite

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Ako mislis da radis svoje, to mozes sam da uradis. Inace to rade istoricari. Mi za temu jednog rada imali porodicna istorija.

Nije to tesko, cak je lakse od drugih tema. Imas dedu, babu - njihove price. Imas dokumenta, imas arhiv, imas fotografije i imas pricu

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Planiram, ali nikako da nadjem vremena, vojska mi zivot zagorcava :-)

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

kgnikola ::Heraldika je fantasticna stvar, ja sam jednom prilikom doshao do grba svoje porodice koji je bio negde iz perioda od 14 - 16 veka, nazalost racunar mi je riknuo pa sam ja ostao bez njega.
Ukoliko neko ima neke izvore ili je mozda naleteo na grb porodice KRASOJEVIC nek m i se javi, bio bih mu neizmerno zahvalan.

Поштовани господине Красојевићу,

ово је грб Красојевића-Каменаровића, српске племићске куће из Боке. Били су чланови млетачкога племства.

Надам се да сте на то мислили...



Елем, кога занима израда грбова може да погледа овде: czipm.org/galerija-heraldika.html

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

The Gundulic family are a serbian tribal family from Dubrovnik. From long time ago they are considered as one of the most prestigious families of the Dubrovnik's serbian tribalry. From the 13th century this family is contained of 3 generations which developed and spread with ages, and in 13th century had the leading role in the public life in Dubrovnik. Ofcourse, the most important person in the Gundulic family is Ivan Gundulic (a poet, lived from 1589 till 1638-). He went to school in Dubrovnik. In 1615 and 1619 he was named as the Count in Konavle, from 1621 he was doing many jobs, most of them were as a leader, and in 1634 he becomes a senator. At the end of 1638 he was elected in the Small Parliament but unfortunately he died just before he entered in that most important place of the Republic. Without any doubts, the best tracks of the serbian existance in the Dubrovnik literature can be found in "OSMAN" of Gundulic. He inclusively worked with the beauty of the language and the motives from the
serbian history. Gundulic's "OSMAN" has over 11000 verses, of which over 1100 are dedicated to the Serbs, Serbia, to Bosnia and Herzegovina. The whole VIII verse is full of the Gundulic's serbian existance. In the verses of "OSMAN" can be noticed many serbian families like Nemanjic, St. Sava, Milosh, Marko etc. For Ivan Gundulic too, Alexander the Macedonian was the king of Serbis. Here can be mentioned the hero from Kosovo - Lazar, Djura and the rest of the Brankovic family. The VIII verse of "OSMAN" is a painfull epopee but also an apotheosis of the serbian existance. The poet does not mourn for the missing greatness, but in it he had put all the ideal life of the Serbs through happy songs and dances, through the stories of fairies, about what "the daughters of the heavenly beauty" were singing. Gundulic rises his closest neighbours the Bosnians and Herzegoves. He knows about Varna, Vitosha, Stara Planina, Nikopole, Morava, but Smederevo is his special source of feelings and thoughts. Gundulic also dedicated some verses to the Croats. The Croats made Gundulic a Croat. The Croats made Croatian everything that was serbian. Most of that was made by the catholic church, but later also the Ilirs and the foreign delusional inteligence. One of the rare connosieurs of Gundulic, Luko Zore (he was a professor in the High School in Zadar) in 1869 turned the attention of the public to the unlegal croating of everything that was serbian: "The old illness of one act of our brothers to name only with their own name and our city Dubrovnik and our everything from literature and students and education....." Almost like that they croated the famous Rudjer Boshkovich and Baltazar Bogishich, and today our great poet Gundulic. In the history of the serbian literature there is a perfect and firm thing thas says that Ivan Gundulic is the biggest serbian poet of the period that was called Dubrovnikovian-dalmatian. We can freely say that Gundulic was a great serbian son, and besides all the wicked thoughts around him, in front of his eyes floated the famous serbian history. The Gundulics like a big tribal serbian family have given a lot of good persons and after Ivan Gundulic. Its enought to mention only one, and the last member of this family, the baron Frano Gundulic, also the knight of the maltegian line and from 1889 until the death of the minister of Dubrovnik. Unmarried, Frano died in Dubrovnik on July 3rd 1899, and he was burried on the St. Mihailo cemetary (family cemetary) in Lapod (the Gruz district). The Austrian goverment in 1845 named him a Baron.

Dopuna: 23 Feb 2006 18:51

please if you have any information about the Gondola/Gundulic family of Ragusa, please contact me on derecho_jcb@vtr.net, genealogy stuff, history research, etc.