|
"Neke se stvari na ovom svijetu mogu promijeniti, a neke ne. A protok vremena jedna je od onih stvari koje se ne mogu mijenjati. Kad si dovde došao, nema povratka.
Ne može mi dati ono što mi je davala Šimamoto. Ali ona je tu, sva je moja i trudi se iz sve snage da mi da što više može. Kako bih je ikada mogao povrijediti? Ali nisam onda još shvaćao da mogu povrijediti nekoga tako strašno da se više nikad ne oporavi. Da osoba može samo svojim životom nepovratno oštetiti drugo ljudsko biće.
Da uspiješ moraš imati sreće i pameti. To su ti temelji. Ali nije to dovoljno. Treba ti kapital. Nemaš dovoljno kapitala i ruke su ti vezane. Ali prije svega, moraš imati dar. Bez toga, sve ostalo neće te odvesti nikamo.
Život druge osobe pripada toj drugoj osobi. Ne možeš ti preuzeti odgovornost.
Svi samo nestaju. Neke stvari jednostavno iščeznu, kao da ih je netko izrezao. Neke polako blijede i gube se u izmaglici. I ostaje samo pustinja.
Nešto pođe krivo i cijela se klimava kuća od karat ruši. I nema načina da se iskobeljaš ispod ruševina. Sve dok netko ne dođe i izvuče te.
Bojao sam se da sam joj rekao nešto pogrešno, nešto što nisam smio reći, što ju je pogodilo. Jednu po jednu, prevrtio sam u glavi svaku riječ koju smo izgovorili te noći. Ali ništa nisam otkrio. Možda se Šimamoto ipak razočarala. To je bilo više nego moguće.
Ako već ne može doći da se vidimo, mogla je bar okrenuti telefon i nazvati me. Potpuno je zaboravila na mene, zaključio sam. Ipak joj nisam bio važan. To me boljelo, kao da mi je netko u srcu prosvrdlao rupu. Nikako mi nije smjela reći da će možda ponovno doći. Obećanja – čak i tako neodređena kao njezino – ne brišu se lako iz pamćenja.
Sve što ima oblik s vremenom iščezava. Ali neki osjećaji ostaju s nama zauvijek.
Čovjek uči samo iz iskustva.
Nitko ne može reći koliko će taj život trajati. Sve što ima oblik može nestati u trenu.
Tužna je istina da se neke stvari ne mogu vratiti. Jednom kad krenu naprijed, što god radio, ne možeš ih vratiti na početak da budu kakve su bile. I ako samo jedna sitna stvarčica krene ukrivo, zauvijek će sve ići krivo.
Da mogu plakati, možda bi mi bilo lakše. Ali zbog čega da plačem? Za kim da plačem? Bio sam odviše sebeljubiv da plačem zbog drugih, odviše odrastao da plačem zbog sebe.
Neko vrijeme je fraza čiju se dužinu ne može izmjeriti. Bar ne onaj tko čeka.
Posebni osjećaji kao što je ljubav nikad se, nikad ne smiju nikome oduzeti.
Uvijek mi se čini kao da se trudim postati netko drugi. Kao da hoću naći neko novo mjesto, uhvatiti novi život, novu ličnost. Valjda je to dio odrastanja, ali i pokušaj da samog sebe ponovno izmislim. Da postanem drugačiji ja, mogao bih se svega osloboditi. Ozbiljno sam vjerovao da mogu pobjeći od samoga sebe – samo ako se potrudim. Ali uvijek završim u slijepoj ulici. Kamo god išao, uvijek završim kao ja. Ono što nedostaje nikad se ne mijenja. Okolina se možda mijenja, ali ja sam i dalje isti onaj stari nepotpuni ja. Isti me elementi koji nedostaju muče glađu koju nikad ne mogu utoliti. Mislim da je to i najbliže definiciji mene – nedostatak kao takav. Zbog tebe bih volio postati novi čovjek. To možda nije lako, ali ako dam sve od sebe, možda se uspijem promijeniti. Istina je, pak, da ću, ako se nađem u istoj situaciji, vjerojatno napraviti sve isto. Vjerojatno ću ti ponovno nanijeti bol. Ništa ne mogu obećati."
Hvala kome god sa bloga: http://dupinka.blog.hr/arhiva-2005-10.html
|
