Paraneze i maksime - Artur Šopenhauer

• 1Ovo se svidja korisniku: mcrule
  
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

ili knjiga mudrosti, kako sam negdje procitala da je nazivaju. U neku ruku i jeste. Sopenhauer je uspio da bitne stvari stavi na papir u nekoliko stavki. Neke od poznate mudrosti je uzeo, obukao ih u novo odijelo i predstavio ih svijetu nebil' se bolje shvatile. Nema sarene laze, nema obecane zemlje i laznih snova, ono si sto si - pa ti sad vidi sta ces sa tim. I ne kazem da se u potpunosti slazem sa njegovim sivim pogledom na zivot, ja sam jos uvijek mlada, i moji snovi jos uvijek zive, ali mogu da shvatim kako neko kao on zeli da zivi od razuma i hladnih cinjenica ne dozvoljavajuci sebi luksuz srece (ponekad i prividne) i malih zadovoljstava. On nam govori kako je u stavri nemoguce biti sretan, sto ja smatram ne samo apsurdnim i pesimistickim pogledom i shvatanjem, nego i odlucnim odricanjem od srece po cijenu stagniranja u sigurnosti nesrece. Ima on i sarmantan smisao za humor u svom pesimizmu, ima on i tacnih i nadasve poucnih misli, pogotovo za one koji su zaboravili na vazne/bitne stvari u nasim zivotima (kao na primjer zdravlje). Sve u svemu, jako vrijedno djelo.

par misli iz knjige:
- not pleasure, but freedom from pain, is what the wise man will aim it.
- to live happily only means to live less unhappily.
- a man should never try to purchase pleasure at the cost of pain.
- they recognize that the fruit of life is experience, and not happiness
- Again, just as the traveler, on reaching a height, gets a connected view over the road he has taken, with its many turns and windings; so it is only when we have completed a period in our life, or approach the end of it altogether, that we recognize that true connection between all our actions, -- what it is we have achieved, what work we have done. It is only then that we see the precise chain of cause and effect, and the exact value of all our efforts. For as long as we are actually engaged in the work of life, we always act in accordance with the nature of our character, under the influence of motive, and within the limits of our capacity, -- in a word, from beginning yo end, under a law of "necessity"; at every moment we do just what appears to us right and proper. It is only afterwards, when we come to look back at the whole course of our life and its general result, that we see the whole course of our life and its general result, that we see the why and wherefore of it all.
- Instead, therefore, of always thinking about our plans and anxiously looking to the future, or of giving ourselves up to regret for the past, we should never forget that the present is the only reality, the only certainty; that the future almost always turns out contrary to our expectations; that the past, too, was very different from what we suppose it to have been.
- live each day as if it were our whole life.
- it is difficult to keep quiet if you have nothing to do.
- Experience of the world may be looked upon as a kind of text, to which reflection and knowledge form the commentary. Where the is great deal of reflection and intellectual knowledge, and very little experience, the result is like those books which have on each page two lines of text to forty lines of commentary. A great deal of experience with little reflection and scant knowledge, gives us books like those of the "editio Bipontina" where there are no notes and much that is unintelligible.
- As our body is concealed by the clothes we wear, so our mind is veiled in lies. The veil is always there, and it is only through it that we can sometimes guess at what a man really thinks; just as from his clothes we arrive at the general shape of his body.
- A man can be 'himself" only so long as he is alone; and of he does not love solitude, he will not love freedom; for it is only when he is alone that he is really free.
- we have to forfeit three-fourths of ourselves in order to become like other people.
- profound peace of mind, that perfect tranquility of soul, which, next to health, is the highest blessing the earth can give, is to be attained only in solitude, and as a permanent mood, only in complete retirement.
- The more a man has in himself, the less others can be to him.

"he is complete in himself"

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

"Znam samo još jednog pisca, kojeg u smislu poštenja stavljam pored Šopenhauera, pa čak i više: to je Montenj. To što je ovakav čovek uopšte pisao, povećava stvarno želju za životom na ovoj zemlji.
...
Šopenhauer ima još jedno zajedničko svojstvo s Montenjom, osim poštenja: vedrina koja stvarno razveseljava. Veseo za druge, mudar za sebe. Postoje dve veoma različite veselosti. Pravi mislilac se veseli i razgaljuje, bilo da izražava svoju ozbiljnu misao, ili šalu, ljudsku razboritost ili svoju božansku dobrotu; on govori bez zlovoljnih gestova, drhtanja ruku, bez suznih očiju, uvek uvereno i jednostavno, bodro i snažno, možda, malo viteški i surovo, ali svakako kao pobednik; i upravo to nam pričinjava najdublju i najpotpuniju radost, da vidimo boga koji pobeđuje pored svih tih čudovišta koje je savladao. Naprotiv, veselost koja se katkad sreće kod osrednjih pisaca i ograničenih mislilaca, čini nas i nama slične nesrećnim...".
(Fridrih Niče)

Ella, izgleda mi da se Niče u svom predgovoru baš i ne slaže sa tobom...

Inače, ono "not pleasure, but freedom from pain, is what the wise man will aim it" je "slobodni" Šopenhauerov prevod Aristotelove rečenice iz Nikomahove etike (na latinskom: quod dolore vacat, non quod suave est, persequitur vir prudens), pa još dat na engleskom jeziku, ali odražava njegovu postavku o negativnoj prirodi uživanja, i pozitivnoj prirodi bola. Evo kako to Artur Veličanstveni objašnjava:
"Kad je celo telo zdravo, osim jednog malog ranjavog ili inače bolnog mesta, onda više nismo svesni zdravlja celog tela, nego nam je pažnja neprestano upravljena na bol povređenoga mesta, i ugodnost celog životnog osećanja iščezava. - Tako isto, kad nam sve naše stvari idu po volji, izuzev jedne koja ide nasuprot našoj nameri, onda nam uvek ova, ma koliko da je neznatna, jednako dolazi na pamet: mislimo vrlo često na nju a vrlo malo na one važne stvari koje nam idu po volji. - U oba slučaja je oštećena volja, prvi put, kako se objektivira u organizmu, drugi put, kako se objektivira u čovečijoj težnji, i u oba slučaja vidimo da njeno zadovoljenje dejstvuje samo negativno i da je zato nikako ne osećamo neposredno, nego najviše ako nam dopre do svesti putem refleksije. Naprotiv, prepreka volje je pozitivna, i prema tome se javlja sama. Svako uživanje sastoji se prosto u uklanjanju te prepreke, u oslobođenju od nje, i naravno da je kratkog veka."

ŽIVOT NAM NIJE DAT ZATO DA GA UŽIVAMO, NEGO DA GA IZDRŽIMO.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

tuzor ::
ŽIVOT NAM NIJE DAT ZATO DA GA UŽIVAMO, NEGO DA GA IZDRŽIMO.

Vedrina, radost i veliki optimizam izbijaju iz ove recenice.

Pa znas kako, Nice to iz postovanja prema "mentoru". Kasnije je i on shvatio ko je i sta je Sopenhauer.
A mozda je on imao prilike da vidi neku drugu Arturovu stranu, koja je nama ostala nepoznata. Onu malo ljudskiju od one koja je prikazna kroz tmurne stranice obavljenih dijela ovog filozofskog uma. Kako god, i koliko god da je trajao Sopenhaurov uticaj na Nicetov rad, ovaj je na kraju ipak shvatio da covjek moze i treba da bude vise i bolje od onoga sto je na pocetku - covjek. Sopenhauer govori kako je volja u stvari fiktivna stvar dok Nice upozorava na to da mi mozemo da vladamo svojom voljom, da je upotrijebimo za sopstveni napredak.

Elem ... odoh ja gdje ne treba,

Jos par redaka:
- Wax, a substance naturally hard and brittle, can be made soft by the application of little warmth, so that it will take any shape you please. In the same way, by being polite and friendly, you can make people pliable and obliging, even though they are apt to be crabbed and malevolent. Hence politeness is to human nature what wormth is to wax.
- To combine politeness with pride is a masterpiece of wisdom.
- In savage coutries they eat one another, in civilized they deceive one another; and that is what people call the way of the world.

Ova posljednja stavka mi je posebno interesantna uzimajuci u obzir da dolazi od covjeka koji je napisao "djelo" kako pobijediti bilo koji argument koristeci se niskim udarcima bez skrupula, pristojnosti i kulture, ili cak postovanja prema sugovorniku, pa makar on bio i nas verbalni protivnik.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Pitanje je koliko bi Niče bio NIČE, da se sa pojmom volje nije upoznao kroz reč i delo "mentora". Pa makar kasnije pronašao "volju za moć" i "nadčoveka", kao odgovor na "mentorove" poruke da čovek stalno čini ono što hoće, a to ipak čini nužno. Egzistencijaliste i Frojda da i ne pominjemo - to ćemo da "čačkamo" na forumu "Filozofija".

"Jer jutro je mladost dana: sve je vedro, sveže i lako; mi se osećamo jakim, i sve naše sile stoje nam na raspolaganju. Ne treba ga skraćivati poznim ustajanjem, niti ga straćiti na nedostojna zanimanja ili razgovor, nego ga treba smatrati kao kvintesenciju života i poštovati ga kao neku svetinju. Naprotiv, veče je starost dana: uveče smo umorni, brbljivi i lakomisleni. Svaki dan je jedan mali život, svako buđenje i ustajanje - jedno malo rođenje, svako sveže jutro - jedna mala mladost, a svako leganje i spavanje - jedna mala smrt."

Auuuuuu, pa ja uvek ustajem u pet!!! Mada baš i ne ležem kad i kokoška. Zato često uhvatim sebe umornog, u noćnoj brbljivosti i lakomislenosti. Ne mari - tu je novo jutro, novi život, tu su sile kojima raspolažem. Ella, vidim da i ti, sudeći prema vremenu poruke, "primenjuješ" Šopijev savet.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Da, pitanje je to ... koliko bi on bio on da nije zbog onoga. Ne znam. Ali znam jedno, da ja trazim komadice sebe u djelima drugih. Recimo, da sam prepoznala sebe brze i lakse u djelima jednog nego drugog covjeka. Moze tako?

- the amount of intellect necessary to please us, is a most accurate measure of the amount of intellect we have ourselves.
- The aim of astrology is to bring the motions of celestial bodies into relation with the wretched "Ego" and to establish a connection between a comet in the sky and squabbles and rascalities on earth.
- He who can see truly in the midst of general infatuation is like a man whose watch keeps good time, whenall clocks in the town in which he lives are wrong.
- to disregard is to win regard.
- in their intercourse with others, people are like the moon, or like hunchbaks; they show only one of their sides.
- To "forgive and forget" means to throw away dearly bought experience.
- But above and beyond all this, there is another influence that makes itself felt in our lives. It is a trite saying - only too frequently true- that we are often more foolish than we think. On the other hand, we are often wiser than we fancy ourselves to be. This, however, is a discovery which only those can make, of whom it is really true; and it takes them a long time to make it. Our brains are not the wisest part of us. In the great moments of life, when a man decides upon an important step, his action is directed not so much by any clear knowledge of the right thing to do, as by inner impulse - you may almost call it instinct - proceeding from the deepest foundations of his being. If, later on, he attempts to criticise his actions by the light of hard and fast ideas of what is right in the abstract - those unprofitable idea which are learnt by rote, or, it may be, borrowed from other people; if he begins to apply general rules, the principles which have guided others, to his own case, without sufficienly weighing the maxim that one man's meat is another's poison, then he will run great risk of doing himself an injustice. The result will show where the right course lay. It is only when a man has reached the happy age of wisdom that he is capable of just judgement in regard either to his own actions or to those of others.

P.S. Ne vjeruj svemu sto vidis, tuzore. Brojke su samo prividan "dokaz", koji u stvari nije tacan.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

"Jedna važna strana mudrosti u životu sastoji se u tome da održimo ravnotežu u svome obaziranju na sadašnjost i obaziranju na budućnost, te da nam jedna ne pokvari drugu. Mnogi žive suviše u sadašnjosti: to su lakomisleni; drugi suviše u budućnosti: to su plašljivci i nesmelice. Retko će ko pogoditi pravu meru. Oni, koji usled težnje i nade, žive samo u budućnosti, koji gledaju samo napred i s nestrpljenjem se žure u susret danima, kao da ovi tek imaju da donesu pravu sreću, a koji, međutim, puštaju sadašnjost da prohuji a ne poznaju je niti uživaju u njoj, ti mudraci, uprkos svome starmalom izgledu lica, liče na one magarce u Italiji koje ljudi gone napred i jure time što im na glavu vezuju svežanj sena na štap, koje oni jednako gledaju pred nosom i misle da će ga dohvatiti. Jer ti ljudi varaju sebe o smislu celog života, pošto uvek žive samo ad interim (za trenutak) - dok ne umru. Umesto da smo, dakle, isključivo i neprekidno zabavljeni planovima i brigom za budućnost, ili da se predajemo čežnji za prošlošću, ne bismo trebali da zaboravljamo da je sadašnjost jedina stvarna i jedina sigurna, a da, naprotiv, budućnost uvek ispada drugačije no što mi mislimo; da je, šta više, i prošlost bila drugačija, i to tako da i jedna i druga vrede manje no što nam izgleda. Jer daljina koja inače smanjuje predmete našem oku, uvećava ih našim mislima. Jedino je sadašnjost istinita i izvesna: ona je realno ispunjeno vreme, i naše je biće isključivo u njoj.
...
Jer je sasvim ludo odgurnuti od sebe jedan dobar čas sadašnjosti ili pokvariti ga iz obesti, iz ogorčenja zbog onoga što je prošlo, ili iz zabrinutosti zbog onoga što će doći."
(Artur Šopenahuer; Paraneze i maksime - Koje se tiču našeg držanja prema nama samima)

Ima li prave mere u određivanju koliko od života da posvetimo sadašnjosti, a koliko budućnosti? I ta mera je, verovatno, individualna kategorija, i ne može se procentualno određivati za sve. Opet, čini se da su neke "vremenske", odnosno "vremenite" stvari iste za sve. Trenutak, ma koliko bio lep i dragocen, je prolazan, ostaje u prošlosti već narednog trenutka, ne postoji više. Čini li to sećanje na njega uzaludnim? Ne, ukoliko nas je uzvisio i nadgradio. Opet, ne možemo od tog prošlog trenutka/vremena/perioda praviti Crkvu, u kojoj ćemo se skrušeno i u suzama moliti da opet oživimo taj trenutak/to vreme/taj period.
Treba uživati svaki trenutak u sadašnjosti, ne poput svinje koja se kaška u blatu, ili psa pred svežom koskom, nego svesno, zato što je, po Šopenhaueru, svaki snošljiv trenutak, trenutak bez bolova, pogodan za svesno uživanje. Takav sadašnji trenutak ne treba skrnaviti ni setom "zbog propalih nada u prošlosti", a ne treba ga ni umanjivati "zbog briga za budućnost". Sa druge strane, živeti samo za sad, za ovaj trenutak, govori o odsustvu duha i ideja. Jeste, u pitanju je i lakomislenost.

SMATRAJ SVAKI DAN KAO ZASEBAN ŽIVOT.
(Šopenhauer citira Seneku, slažući se u potpunosti)

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

ČItao sam malo Šopenhauera i ima misli sa kojima se slažem. Bio je protivnik podruštvljavanja, ulaska u društvene grupe i organizacije. Smatrao je da čovek može da se samoaktualizuje jedino u samostalnom dodiru sa prirodom. Govorio je da svi oni koji traže društvo - to čine zato što sebe ne mogu da podnesu ili su potpuno prazni. Kritikovao je tričave razgovore, smatrao je da čovek ne bi trebao da postavlja velike prohteve jer se iza želja i nadanja krije patnja zabludelih. Pomalo me podseća na Budu koji objašnjava da se radost (iako Šopenhauer nije često koristo taj termin) krije u nama samima, a ne u spoljnom svetu.

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

Atlantida11 ::ČItao sam malo Šopenhauera i ima misli sa kojima se slažem. Bio je protivnik podruštvljavanja, ulaska u društvene grupe i organizacije. Smatrao je da čovek može da se samoaktualizuje jedino u samostalnom dodiru sa prirodom. Govorio je da svi oni koji traže društvo - to čine zato što sebe ne mogu da podnesu ili su potpuno prazni.

Nije Šopenhauer jedini, koji je shvatio sve obmane i svu lažnost što leže u suštini pojma "društvo". Mogli smo da se upoznamo sa Hamvaševim gledištima na ovom forumu, a tek ćemo "obraditi" Berđajeva (po nekima - kontroverznog, po drugima - nedoslednog, ali i dalje po mnogima - poštenog i umnog mislioca). Čini mi se da je epitet "mračnjaka" Šopi dobrim delom zaslužio i zbog svog fizičkog izgleda. Inače, samoaktuelizaciju čoveka Šopenhauer je dovodio u vezu sa prirodnim stanjem čoveka, stanjem u kom je čovek prirodni element. A u prirodi je dosta muke i borbe, savlađivanja otpora, što je sve i čoveku potrebno ("kao i krtici kopanje", što reče Artur). Zaista, možemo da se složimo da bi čoveku bilo nepodnošljivo potpuno zadovoljenje i stalno uživanje, makar i pod vidom spokojstva. Zato što su takva zadovoljenja i uživanja delimični, obesmišljeni i lažni, pa i nelagoda proističe iz intuitivne spoznaje o njihovoj lažnosti, i odsustvu ispunjenja. Mislim da nam zato Šopenhauer i poručuje: "Savlađivanje prepreka je potpuno uživanje svoga života".

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

o , bas me veseli ova knjiga...beskrajno vredna no kao i mnogi velikani zasluzenu slavu dobi pred sam kraj zivota ali ipak to je kretanje sveta...
postovalac prosvetiteljstva i postovalac voltera sto me opet raduje, beskrajno, ali opet ide i daslkjecitira cesto horacija i vadi misli iz davnina i preradjuje ih za novo doba...
ljubav ka zivotu u osnovi uzevsi je strah prema smrti...
sreca je nije laka stvar, vrlo je tesko naci u sebi, a nemoguce naci je na drugom mestu...

• 0Niko još nije pohvalio poruku.
  Registruj se da bi pohvalio/la poruku!

tagore ::ljubav ka zivotu u osnovi uzevsi je strah prema smrti...
sreca nije laka stvar, vrlo je tesko naci u sebi, a nemoguce naci je na drugom mestu...

U osnovi je tako. Možda je bolje reći "žeđ", odnosno "žudnja" za životom. Ovo za sreću, i njeno nalaženje, zaista je sjajno rečeno.

Naš Artur savetuje obazrivost i popustljivost, kako bi se čovek probijao kroz svet. Podseti me na mog pokojnog dedu po ocu, koji je često govorio: "U životu, i kroz život, čovek treba da bude i tvrd, i mek". Po Šopenhaueru, obazrivost čuva čoveka od štete i gubitka, dok ga popustljivost čuva od svađe. Ničiju individualnost, ma kakva ona bila, čovek ne treba da odbacuje, ukoliko živi među ljudima. Jer, svoj moralni karakter i i temperament niko ne može da promeni (to me, opet, podseti na esej Bojana Jovanovića "Karakter kao sudbina"). Ukoliko nečiju individualnost, nečiji karakter, odbacujemo, to "suprotna strana" shvata kao napad na svoju egzistenciju, kao našu želju da od njega napravimo drugoga, i sasvim prirodno će nas smatrati smrtnim neprijateljem. Ne treba ulagati napor na menjanje drugih, niti ih osuđivati zbog onoga što su.

Dakle, Šopenhauer savetuje nešto, što liči na reči Molijerovog Valera iz Tvrdice: "Kad su nam potrebni ljudi, moramo im se prilagoditi; a pošto ih samo tako možemo pridobiti, onda nisu krivi oni što laskaju, već oni koji žele da im se laska". Jer, i Artur navodi da svakoga moramo da primimo sa njegovom datom individualnošću, i smemo samo da se trudimo da se njome koristimo onako kako to ona dopušta.