Bila mi je prva ljubav, a nikad je nisam zagrlio.
Davno me je ostavila, kao usputnu stanicu, i otišla svojim putem... a ja sam ostao da čeznem za njenom dušom... grleći snovima neostvarenu želju...
Kako su godine prolazile, čeznja za njom u meni nije minula...
Za njom "koju nosim u mozgu,
Ko užarenu kuglu djetinjstva,
Ko ranu koju sam bolovao toliko puta.
Za njom koja je dio mene:
Duboko ukopana školjka u kamenu.
Miris borovine zauvjek zaboden u krv moju prokletu..."
Godine su prolazile...
A ona se menjala... postajala sve tvrđa... hladnija...
Ona se ponosi time, misleći da je to 'čvrstina', praktičnost, savršenost, univerzalnost... bistar um oštrog jezika.
I dan danas uhvatim sebe kako žalim za njom...
Za njom koju sam jednom davno izgubio... i koju više nikada neću naći...
Jer više ne postoji...
"Uzalud je budim
jer se probudila drukčija i nova..."
Kada duša umre, čovek može i biti živ... ali to više nije isti čovek...
To je neko drugi...
Nje više nema...
------------
(2005.)
|