|
Osmeh ljubavi
“Mislima svojim ostavljam trag u nadi, da če ih netko nači i hodati mojim snovima….Pogledah, sada na tren, zavolih tu snagu vjetra što me pritiska u moja leđa…Oni,…Oni koji žive; Oni koji su samnom, nosim sve u sebi.
Ahh, kad’ bi’ saznao što sam na ovom svijetu?
Ahh, kad’ bi’ priča koja teče sa poljubaca mojih usana našle vječnog čitatelja…
Da. Samo to bi dubina moga duha zaželjelo svakog trena, da more ljubavi zna nemirno biti, kad’ oseti obalu dodira tvoga; Usamljenim čamcem mojim, snagom cijeloga moga tijela plovim tebi i samo tebi.
Samo,…Nemoj. Da, zaista nemoj se hvaliti tvojim lukama i utočištima prevare, što mi svjetlost bijelu kao snijeg šalješ, da bi me zamrzle kad’ stigneš do drugog kopna želja tvojih.
Tamo, gde zora greje dušu, jačine života i punoče tad’,
Tamo, gde je utočiste svake radosti, pruži ruke tvoje i dodirni mi lice sad’….Samo moje.”
Napisano dana 02-og veljače 2012-te godine
|
